Kako bi Marinu Čiliću, nakon poraza, Hrvatska mogla od majke postati maćehom

Hrvati u Bosni odabrali su biti ne baš uvijek željena posvojčad Hrvatske, umjesto da budu sinovi svoje zemlje

Kada dobiva, Hrvat je, vaš, a kada gubi, Bosanac je, naš – riječi su ne Bošnjaka iz Krajine već Hercegovca Hrvata i katolika iz Širokog Brijega, upućene prijekorno Hrvatima, onim hrvaćanskim, koji su slavili svaki uspjeh, a kudili svaki neuspjeh tenisera Marina Čilića, međugorskog dječaka koji je, ne odrekavši se bosanskog državljanstva, ipak odlučio proslavljati ime Republike Hrvatske širom svijeta. U dobroj je mjeri uspio. Postao je “naš”, hrvatski, što je uvijek i bio, ali i hrvaćanski, što je tek kasnije postao te pristao da se oko njega počne graditi mit, još jedan u nizu. Ali, za razliku od stamenih, povijesnih, mit koji će blijedjeti i nestati kada perspektivni mladić ostari, posebno ako ne uspije osvojiti jedan od turnira Grand Slama. T

ada će mu žuđena Hrvatska, od posvojene majke, ubrzo postati maćeha, a još žuđenije skandiranje domoljubnih Hrvata okrenut će se nekom drugom klincu, vjerovatno iz Bosne, koji će istim žarom žuditi za priznanjem države kojoj je dobar samo kada pobjeđuje, dok bi u svojoj domovini bio poštovan bez obzira na izostanak vrhunskih rezultata. I to, ma kako mu to bilo nepojmljivo, i od pripadnika drugih naroda, ne samo Hrvata. Da stvar bude još paradoksalnija, za Čilića su u finalu Wimbledona navijali i Bošnjaci jer ga smatraju “našim”. Istovremeno, svaki se pa i najmanji uspjeh Bosanaca, ako nisu Hrvati, u Hrvatskoj naprosto ignorira ili zločestim medijskim napisima minorizira. Svrha je više nego jasna. I na sportskom polju pokazati kako je Bosna failed state, neodrživa tvorevina, ili barem održiva prema zahtjevima manjine Hrvata u njoj koji se, baš onako boljševički, imaju smatrati većinom. Takvo stanje svijesti kod Čilića, ali i ostalih, stvara predrasudu kako je jedino, udomivši se u Hrvatskoj, kod hrvatske matere, moguće postići uspjeh, posebno globalnih razmjera.

Nažalost, i ovaj primjer, posebno nakon euforije oko Čilićeva poraza u finalu teniskog turnira u Wimbledonu te žalosne legende o bolnom stopalu kao valjda jedinom razlogu landslide poraza od najboljeg na svijetu, gdje čak ni nepriznata gospa međugorska nije pomogla, pokazuje kako su Hrvati u Bosni odabrali biti ne baš uvijek željena posvojčad Hrvatske, umjesto da budu sinovi svoje zemlje. Kada je Čilić bio u krizi, odricali su ga se, čak i ismijavali, nakon što su ga neumjereno, kao svog slavili.

Za to vrijeme predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović proziva BiH za maćehinski odnos prema Hrvatima. Nastranu što bi tu neuku provincijalku trebalo priupitati ko se to u Zapadnoj Hercegovini maćehinski odnosi prema Hrvatima, koji se već u zabrinjavajućim brojevima masovno iseljavaju. Ili kakve veze ima izbor hrvatskog člana Predsjedništva ili delegiranje zastupnika u Dom naroda s odlaskom Hrvata iz sela i gradova s apsolutnom hrvatskom većinom i vlašću, pa čak i obrazovnim sistemom i programom Republike Hrvatske, zapravo pod vlašću HDZ-a (što nije istoznačno, katkad može biti i izrazito antagonizirano), prvo u Hrvatsku, a onda i dalje? Baš tu leži tragedija bosanskih Hrvata.

Niti jedna alternativa ne žanje uspjeh, potpuna kontrola medija, posebno u Hrvatskoj stvarnih menjševika oko Dragana Čovića stvara atmosferu ugroženosti od drugih, koja treba dovesti ili do izborne apatije i malog odziva, što Čovićevoj kliki garantira pobjedu baš u svakom izbornom ciklusu, bez obzira na stvarnost i devastaciju lokalnih ekonomija područja s hrvatskom većinom, ili do iseljavanja “viška” radne snage, naravno, prvenstveno u majku Hrvatsku, kojoj nedostaje etnički i kulturološki poželjne radne snage. To, opet, osigurava klijentelističkoj politici oko paradržavnog Hrvatskog narodnog sabora da i dalje nesmetano dobiva izbore, sa sve manjim brojem birača, i neprekidno opstruira državu zahtjevima za trećim entitetom, hrvatskom jedinicom i sličnim glupostima koje, a oni to dobro znaju, ne mogu proći, ni zbog nedostatka konsenzusa ni zbog nepostojanja volje međunarodnog garanta Daytonskog sporazuma.

Stvarnost većine nezadovoljnih ne čuje se od zaglušujuće buke Čovićevih, Ljubićevih i žalopojki drugih “uglednih” Hrvata, uz punu asistenciju hrvaćanskih medija i dijela politike. Moj treći entitet radna su mjesta, zavapio je još jedan Hrvat, katolik i Hercegovac. No, nisu ga slušali, nit ga i dalje slušaju. Radije odlaze u obećanu zemlju, očekujući da će im u njoj pečeni golubovi sami letjeti u usta. Tako to od Tuđmanovih nemuštih vabljenja, preko Šuškovih zlih marifetluka, do Čovićevih birokratskih lamentacija. Baš poput Bosanca Marina Čilića, hrvatskog i hrvaćanskog junaka za višekratnu upotrebu. No, nisu li to oni sami odabrali?

Konačno, Bošnjaci koji se iseljavaju, iako stvarno majorizirani u dijelovima zemlje s apsolutnom većinom drugih dvaju naroda, otvoreno, jasno i nedvosmisleno tvrde da odlaze zbog, prije svega, bošnjačke ili politike stranaka koje nastoje Bošnjake zastupati. I na to imaju pravo jer zadaća svake vlasti, ma koliko se pozivala na narodnu volju i odbranu nacionalnih / etničkih interesa, prije svega jeste pružanje mogućnosti ljudima da od svog rada dostojanstveno žive, da napreduju, postižu i vrhunske, svjetski priznate rezultate. Da ne moraju odlaziti poput Marina Čilića i biti na milosti podignutog ili spuštenog palca gomile koja ga promatra u areni. I na njega projicira svoje nerealne ambicije.

Prethodni članak

Da se ne zaboravi

Sljedeći članak

Preživjet ćemo, nekako

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!