Kakav Muhamed Filipović “osnivač bošnjaštva” – Smail Balić o tom je vjekovnom imenu pisao još sredinom prošlog stoljeća

Samim nepriznavanjem muslimanskog ili bošnjačkog identiteta, elitni krugovi iz bosanske sredine su stavljeni pred izbor: Srbin ili Hrvat. Jugoslavenstvo je obično služilo kao pribježište iz neugodne dileme. Nacionalna neodređenost uslijed izostanka priznanja bošnjaštva izazivala je, već prema političkim prilikama, prelijevanje sad na jednu sad na drugu stranu. Ona je olakšavala nedosljednost i oportunizam, nekada očito iz karijerističkih pobuda.

Prema riječima pokojnog dr. Muhameda Ždralovića, uglednog orijentalnog filologa iz Zagreba, dr. Smail Balić ulazi u krug “Dobrih Bošnjana”, velikana koji su postavili osnove povijesno‑islamološkog proučavanja Bosne, među kojima su Safvet-beg Bašagić, Mehmed Handžić, Hamdija Kreševljaković, Muhamed T. Okić, Hazim Šabanović, osnove s kojih su mogli krenuti brojni istraživači različitih struka i disciplina ovisno o vlastitim sklonostima i opredjeljenju, i o čijoj će važnosti konačni sud dati vrijeme. Čekajući na taj sud, možemo zavapiti da je djelo dr. Smaila Balića uveliko zaboravljeno, a da je njegov doprinos izučavanju vjekovnog imena Bošnjak nepoznat javnosti. Svakako je bitno spomenuti doprinos književnika Ibrahima Kajana, koji je u zagrebačkom “Preporodu” 1995. objavio knjigu Balićevih eseja pod nazivom Bosna u egzilu, u kojoj je razvidno da se ovaj znanstvenik pitanjem bošnjaštva bavio još sredinom prošloga stoljeća, kada ono nije bilo ni u podsvijesti jednog Muhameda Filipovića, tada vjernog ideji komunizma i bratstva i jedinstva. Bez obzira na to, Filipović je nedavno na TV1 uskliknuo da je “osnivač bošnjaštva”. Kao prvo, bošnjaštvo nije stranka da bi ga se moglo osnovati, a kao drugo, ono ima svoju vjekovnu utemeljenost, pa ga se moglo tek revitalizirati i ponovo afirmirati. U bilo kojoj varijanti, Filipović nema ekskluzivno pravo na revitaliziranje ili osnivanje bošnjaštva, a da daljnje ne ekspliciramo ovu tezu, čitaocima ostavljamo na prosudbu davni tekst dr. Smaila Balića o porijeklu imena Bošnjak, koji je objavljen 1990. godine tek kao sinteza njegovih dotadašnjih iscrpnih istraživanja ponajviše objavljivanih u Bosanskim pogledima pod uredništvom Adila Zulfikarpašića. Balića treba tražiti u niski autora koji kreću od Bašagića i nazivaju se međašima kulture, znanosti i umjetnosti, posebice sada kad je identifikacija i autentičnost bosanskog bošnjaštva i bošnjačkog bosanstva konačno legitimna. Budući da je bošnjačka komponenta od ostalih pripadnika bosanskoga habitusa diferencirana islamom i specifičnostima proisteklim iz njega, bez radova spomenutih autora, prikaz tog susreta Bosne s islamom, koji je po nju ostao sudbonosan i radi kojega je ona takva kakva jeste u svim svojim segmentima, bio bi nezamisliv u povijesnim, teološkim, kulturološkim, političkim i inim temama. Dr. Ždralović je smatrao da bi ionako presloženo i do danas neshvaćeno bosansko i bošnjačko biće ostalo bez šansi da barem sutra sebi i svijetu predoči pravu istinu i autentični autoportret. I na tome hvala dr. Smailu Baliću uz jednu pokudu dr. Muhamedu Filipoviću, koji bi želio preuzeti njegove zasluge.

Tragajući dugi niz godina za imenima naših zemljaka u književnom nasljeđu Orijenta i za njihovim udjelom u razvoju arapske, turske i perzijske literature, sretao sam se uvijek nanovo s pridjevkom al-Bosnawi, Bosnali ili Bošnaq. Tako sam u dva sveska svoje knjige Kultura Bošnjaka mogao poimenično navesti više od 110 tako opisanih književnih djelatnika i kaligrafa. U međuvremenu se taj broj u mojoj radnoj evidenciji popeo na skoro dvije stotine imena.

 

PIŠE: Prof. dr. Smail Balić (1990)

Pridjevak al-Bosnawi ili njegov turski ekvivalent dodavan je uglavnom samo onim trudbeničkim imenima koja su se češće pojavljivala izvan Bosne, a nositelji im nisu imali neku drugu karakteristiku po kojoj su se mogli lako raspoznati. Skupni broj bosanskih poslenika na osmanlijskom književnom polju nadmašuje navedeni broj od 200 za dva puta. Atribut al-Bosnawi, Bosnali ili Bošnaq u prvom redu služio je za što bolje razlikovanje jedne ličnosti od druge. No, ipak je ovdje na mjestu pitanje, da li se njime možda označavala i narodnost konkretno imenovane osobe.

Pojedini su orijentalisti, kao u međuvremenu (1985) preminuli Vanča Boškov, u njemu vidjeli samo regionalnu oznaku, što bi značilo da prijevod ima glasiti jedino: Bosanac. Istina je da u Osmanlijskom carstvu, upravljanom po srednjovjekovnom vjerskom pravu, nije bilo potrebe za vjerskim izjašnjavanjem. Njegovo stanovništvo se u samorazumijevanju i u svijesti suvremenika nije razgranavalo u narode, nego u milete, tj. vjersko-kulturne grupacije s vlastitim životnim pogledima i pravnim poimanjima. Radilo se uglavnom o muslimanima, kršćanima i židovima, sa svim njihovim posebnim interpretacionim i obrednim školama. Javni radnici koji su nastupali izvan granica svoje uže domovine dobivali su obično pridjevke po rodu, porijeklu ili nekoj upadljivoj osobini, jer nije bilo prezimena, a potronymikon (izvednica od očeva imena) nije bila uvijek dostatna da bi se ličnost dovoljno jasno omeđila. U arapskom jeziku se pridjevak po rodu (nesebu) ili porijeklu zove nisba (po turskom izgovaranju: nisbet). Oblikuje se po pravilu dodavanjem nastavka i na korijensku riječ. Tako se pojavljuju imena al-Bosnawî (Bošnjanin), al-Miṣrî (Egipćanin), al-Ḥabaši (Abesinac), al-Hindî (Indijac) i druga. Radi što preciznijeg identificiranja upotrebljava se ponekad čitav lanac pridjevaka. On obično počinje naznakom mjesta rođenja, potom naznakom mjesta boravka, onda podatkom o rodu ili rodnoj zemlji i na koncu ukazivanjem na eventualnu pripadnost određenoj školi mišljenja ili obrednih navika.

Budući da je pridjevak al-Bosnawî mogao označavati i osobu koja pripada bosanskom rodu ili je na bilo koji način povezana s Bosnom, to je opravdano u njemu vidjeti i semantičku preteču današnje narodnosne oznake. To je taj pridjevak uistinu često i bio. Pod promijenjenim životnim uvjetima riječ al-Miṣrî je u međuvremenu dobila nov pojmovni sadržaj, pa danas znači Egipćanin u nacionalnom smislu, ili riječ al-Ḥabaši, koja danas znači jednostavno Abesinac po narodnosti, tako bi se u današnjoj uporabi ime al-Bosnawî moralo prevoditi s Bošnjak. Da se i prije radilo većinom o tom značenju, dokazuje njezino često prevođenje na turski jezik upravo tom riječju. Nekada je prijevod mogao glasiti: Bosnali, što odgovara našem pojmu: Bosanac.

Da postoji narod Bošnjaka, na to jasno ukazuje činjenica da bosanski i hercegovački iseljenici na Prednjem istoku nisu poznati ni pod kakvim drugim imenom nego kao Bošnjaci. Pojam je uvriježen i u arapskom jezičkom području: al-Bošnâq, množina: al-Bašâniqa. Tako je naslov spomenute knjige Kultura Bošnjaka u jednom arapskom prikazu dosljedno preveden Taqâfat al-Bašâniqa, a njime sam se i ja poslužio za naslov knjige Kultura Bošnjaka.

Suštinsko prisustvo bošnjaštva davno prije pojave mađarskog učenjaka i političara Benjamina Kallaya, (umro 1903) i u okviru zapadne, osobito srednjoevropske, kulture, potvrđuje, pored drugih naučnih djela, čitav niz enciklopedija i leksika. Bilo bi korisno istražiti sva ova svjedočanstva i učiniti ih pristupačnim širem krugu zainteresiranih ljudi. Skroman pokušaj ove vrste svojevremeno sam poduzeo svojom bibliografijom Njemačko-jezički arheološki i povijesni spisi o Bosni Hercegovini od početka 19. stoljeća do 1918.

Orijentalne književnosti, poimenice arapska, turska i perzijska, polaze u svom gledanju na naš narod sa stanovišta da postoji bošnjački narod. Oni znaju, štaviše, i za bosanski jezik. Budući da se duhovni susret redovno odvija unutar islamskog kulturnog kruga, to su za islamske narode Bošnjaci manje‑više upravo oni Južni Slaveni, koji su označavani Muslimanima u nacionalnom smislu. Stara jezička praksa bosanskih franjevačkih književnika, međutim, dodatno dokazuje da je pojam bošnjaštva bio živ i u nemuslimanskoj sredini. Spomenimo samo bosanske franjevačke rodoljube Filipa Lastrića, Iliju Jukića i Antu Kneževića. Na drugoj strani hrvatski pisci Pavao Ritter Vitezović i Antun Kačić Miošić zalagali su se za prihvaćanje bosanskog jezika za književni jezik svog naroda.

Čitajući knjigu Die Bosniaken kommen (Bošnjaci dolaze!), nisam se mogao dovoljno načuditi tome s koliko požrtvovnosti su se u bosanskim regimentama, za vrijeme Prvog svjetskog rata, borili za Austro-Ugarsku Monarhiju bosanski vojnici srpskog porijekla. Veliki broj ih je za to odlikovan zlatnim medaljama za hrabrost. Jednome od njih, Gojkomiru Glogoviću iz Bileće, štaviše je za ratne zasluge darovana plemićka titula. Ti, mahom prosti vojnici, nisu bili svjesni toga da za tuđina prolijevaju svoju krv. Ono što je učvršćivalo njihovu vjernost svojim vojnim jedinicama bilo je, prije svega, drugarstvo i na krivom mjestu izražena želja da se osvjetla obraz Bosne. Dobar indicij za to je slučaj korporala Rade Save Rajlića, koji je svoju zlatnu medalju za hrabrost bez mnogo razmišljanja prodao, što mu je donijelo degradiranje na stupanj običnog vojnika.

Po svemu ovome se vidi da bošnjaštvo nije ograničeno samo na bosanskohercegovačke i sandžačke muslimane, nego je širi pojam. Taj moment nije doduše dovoljno jasno izražen u orijentalnim književnostima, koje inače pružaju važno svjedočanstvo o staroj prirodi toga narodnosnog osjećaja, ali je zato jače izražen u bosanskoj državnosti predosmanlijskog vremena i njezinim duhovnim pretpostavkama. Iz tog proizlazi da – historijski gledano – nije opravdano samo u muslimanima u nacionalnom smislu nalaziti Bošnjake. To su i drugi slavenski stanovnici Bosne, ako se takvim osjećaju.

Međutim, razvoj političkih i kulturnih prilika u 19. i 20. stoljeću doveo je do toga da je bošnjaštvo – koliko ga u svijesti naroda ima – splasnulo uglavnom na muslimanski dio stanovništva povijesne Bosne. Službeno viđenje ovog etničkog identiteta kao “muslimanstvo u nacionalnom smislu”, zakonski prvi puta utemeljeno u preambuli Ustava Bosne Hercegovine iz 1963., krupan je korak usklađivanju političkog života sa stvarnošću. Ono je i uvjerljiv dokaz nastojanja oko ravnopravnosti svih građana. Na taj je način i jedna dotle za službenu javnost bezimena, a u stvari osjetljivo prisutna, opisiva i s Bosnom očito jednako usko povezana narodna skupina kao i bosanski Srbi i Hrvati, priznata kao geniun državni narod.

Uza svu snagu argumenata koji su iznošeni u korist priznanja treće nacije u Bosni, ima se dojam da je novopridošlo ime u spektrumu jugoslavenskih nacija prihvaćeno tek iz nedoumice. Očito se pristalije ime, naime bošnjaštvo, izbjeglo kako se bosanska državnost ne bi zabunom kod stranaca ili nacionalističkom navikom kod domaćih pripisivala samo tom bošnjačkom, ustvari, muslimanskom, elementu. Pribojavanje je donekle bilo opravdano. Neobično je, ipak, da se izrazito vjerska oznaka koristi kao ime naroda, iako i toga u svijetu ima. U Sjevernoj Rusiji, npr., živi mala dvojezična narodna skupina po imenu Besermjani ili Busurmjani. Govore tatarski i ruski. Od davnina su muslimani i odatle im potječe ime. Mađarske i neke druge muslimane u susjedstvu su za vrijeme srednjeg vijeka zvali böszormeny. To se ime zadržalo od Besermjana. Njih su u 17. stoljeću bili nasilno preveli u kršćanstvo, ali su se nakon proglašenja vjerske slobode u carskoj Rusiji 1905. godine ponovno skoro listom povratili u islam.

Riječ musliman je perzijska izvedenica od arapskog participium activa muslim, što u vjerskoj terminologiji znači: čovjek koji svoj život i svoju bol svladava u znaku predavanja Bogu. Pod pojam muslimani mogli bi se, dakle, u krajnjoj liniji svesti svi vjernici jednobožačkog nazora, jer svi treba da savladaju svoj život i svoju sudbinu u znaku predavanja Bogu. Sadržina tog pojma, razumljivo, proturječi iz temelja bezvjerju ili ateizmu. Prema tome, u izrazu Musliman, u nacionalnom smislu određujući elemenat, nerijetko se pojavljuje lišen svoje pojmovne sadržine ili, štaviše, prometnut u svoju suprotnost. To lako dovodi do zabluda, posebno u dodiru sa stranim svijetom.

“Historijska svijest, običaji i kultura kao sredstvo nalaženja nacionalnog identiteta su u slučaju muslimana tako usko povezane s islamom”, primjećuje slavista Wolfgang Hopken u svojoj izvrsnoj analizi poslijeratne komunističke politike prema bosanskim muslimanima, “da nastojanje za čisto svjetovnim legitimiranjem muslimanske nacije u praksi teško polazi za rukom.” Ono dovodi do izvjesnih proturječnosti. “Ali zbog toga gledati na izvođenje muslimanske nacije kao na jedan čisto umjetan proizvod”, zaključuje on, “znači plitko zalaziti u problem.”

Taj je zaključak bez sumnje ispravan. I jedno drugo zaključno utvrđenje njemačkog istraživača iznuđuje suglasno: da su, naime, jugoslavenski komunisti, uza svu svoju povremenu nedosljednost odlukom o priznanju Muslimana nacijom, “pokazali više sposobnosti za učenje nego sve druge političke snage prije njih, bilo u staroj Jugoslaviji, bilo u lageru građanskog egzila”.

Pojava novog nacionalnog imena u poratnom vremenu nije usamljen slučaj. Sjetimo se samo naziva Rom i Makedonac, kao i čitavog niza do Oktobarske revolucije nepoznatih etničkih skupina u Sovjetskom Savezu. Sva ta imena, ipak, pokrivaju jednu u najmanju ruku sociološko-kulturnu osebujnost.

Iz iznesenih razmatranja proizlazi da sagledavanje pitanja nacionalnog identiteta bosanskohercegovačkih muslimana još nije dostiglo svoju završnu točku. Nepatvoreni nacionalni identitet stoji uvijek u skladu s naslijeđenim duhovnim ustrojstvom. On je odraz vjernosti samome sebi, toliko potrebne za stvaranje sređenih međuljudskih odnosa. Uskakanje u tuđi identitet nosi za počinitelja opasnost da se nađe u položaju koji nije očekivao niti želio, jer mu je misaono stran. To može, kako nas i naša skorija prošlost uči, uroditi tragičnim posljedicama.

Ovo saznanje je uz druge razloge zacijelo rukovodilo radom bosanskih ljudi od nauke na iznalaženje odrednica i dometa muslimanskog duhovnog ustrojstva kao čimbenika nacionalne samosvojnosti. Važan politički razlog mogla je biti i okolnost da nakon oslobođenja široki muslimanski slojevi, službeno svrstavani u red tzv. nacionalno neopredijeljenih, nisu bili zastupljeni u vladajućim tijelima. David Diker je na temelju jugoslavenskog Who is who iz 1956. iznašao da su se od ondašnjih vodećih partijskih i državnih funkcionera s izrazito muslimanskim imenom njih 61,5 posto bili izjasnili kao Srbi, 12,6 posto kao Hrvati, 8,6 posto kazalo da odbacuju svaku vrstu nacionaliteta. Moglo je to izvjesnim dijelom biti odraz lične odredivosti upitanika prema ratnim zbivanjima u našoj sredini. Gledano, pak, na dugi rok, bila je to posljedica što sustavnijeg prešućivanja muslimanskog kulturnog i nacionalnog nasljeđa u obrazovnom sustavu zemlje, iz čega se izrodila otuđenost od vlastite narodne sredine, što vladajućih ideoloških pogleda o nacionalnom pitanju, što, pak, političkog pritiska u pravcu određenog identificiranja. Taj pritisak dugo je vremena bio stalan pratilac političkog i nacionalnog raslojavanja.

Samim nepriznavanjem muslimanskog ili bošnjačkog identiteta, elitni krugovi iz bosanske sredine su stavljeni pred izbor: Srbin ili Hrvat. Jugoslavenstvo je obično služilo kao pribježište iz neugodne dileme. Nacionalna neodređenost uslijed izostanka priznanja bošnjaštva izazivala je, već prema političkim prilikama, prelijevanje sad na jednu sad na drugu stranu. Ona je olakšavala nedosljednost i oportunizam, nekada očito iz karijerističkih pobuda.

Osmanlije su u Bošnjacima vidjeli zaista narod, na što ukazuje dokumentarno potvrđeni pridjevni spoj Bosnali qawim (bosanski narod) kao i naziv jezika. Nije bez osnova slavni Vatroslav Jagić (umro 1923), osnivač časopisa Archiv für slavische Philologie i izdavač Enciklopedije slavjanskoj filologii, stajao na stanovištu da postoji bosanski jezik. Nije dovoljno uvjerljiva teza Miloša I. Okuke, da se on – tako integralna znanstvena ličnost – u pitanju bosanskog jezika tek dao od Kallaya navesti na tanak led.

Popović, orijentalist i bibliograf iz Pariza, uz priznanja vrijedan sakupljački rad literarne građe o islamu i muslimanima na Balkanu i njezine analize, ponekad nepotrebno komplicira određivani predmet time što iznosi previše detalja koji i nisu bitni za sagledavanje suštine. I u ovome članku on je, uključujući svoje razmatranje neke nacionalistički tempirane napise iz dnevne štampe, predmet, možda i nehotice, zamaglio. Iz sklopa genuine bosansko-muslimanske svijesti on ne zna skoro ništa navesti. Uznemiruje ga – kako on kaže – austrijska ideologija bosnizma, koja je nanijela toliko mnogo šteta. U gledanju na bosanske muslimane on polazi sa stanovišta da su oni Srbi. Priznanjem muslimanske nacije trebalo je navodno pogoditi srpsku stvar u Bosni. Od drugih aspekata muslimanskog pitanja on se zadržava posebno na tzv. islamskom fundamentalizmu i njegovim navodnim političkim aspiracijama (u smislu optužbi iz 1983. godine) i na “muslimanskom laičkom radikalizmu”.

U narodnoj predaji bosanskih muslimana, Hrvati i Srbi nigdje se ne stigmatiziraju kao možebitni neprijatelji. Iz osjećaja ugroženosti gleda se tek na Alamanina (njemački: Alemanne), Lachmanin (od njemačkog Landsmann), Latinina, Vlaha i Moskova. Oni su historijski protivnici Bošnjaka i to dijelom već iz predislamskog razdoblja Bosne.

Bilo je odbojnosti i prema Turcima, kad bi ovi prešli granice fair playa. Poznat je pejorativni naziv za Turke: Turkuša. To je bosanski način izgovaranja turskog status constructusa Türk ušaği, što prevedeno na naš jezik znači: turski sluga, turski skutonoša, Turčinov lakaj. Izraz vuče korijen iz davne prošlosti, kad su skupine turskih plaćenika služile na bizantinskim i abasidskim dvorovima kao pretorijanci. Bizantinci su ih nazivali Turkopuloi.

“Nacionalna osjetljivost kao jedan od izraza reakcije na dugoročnu potčinjenost Turcima i jednostranost u gledanju na izvjesne društvene pojave”, napisao sam u svojoj Kulturi Bošnjaka (Beč, 1973., str. 15), “navele su nemali broj južnoslavenskih pisaca da u turskom razdoblju svoje prošlosti vide ne samo gubitak nacionalne slobode već i posvemašnji kulturni sumrak. Na ovakvo gledanje, apriorno i neodrživo, utjecalo je bez sumnje i opće neraspoloženje prema islamu, koje je uslijed sukoba između križa (krsta) i polumjeseca u srednjem vijeku zahvatio zapadni svijet”. Na ovim neodrživim postavkama zasnovana je i Andrićeva krilatica o “tamnom vilajetu”. Doktorska teza Ive Andrića o ovom predmetu znanstveni je promašaj svoje vrste, na što je bilo upozoravano i prije stručno pripremljene publikacije ove teze u prijevodu profesora Konstatinovića.

Negativno držanje prema svemu što je stvarano za vrijeme osmanlijskog i austrijskog vladanja za razdoblje nacionalnog oslobođenja može se razumjeti kao prirodan emocionalan odgovor na tuđinsku vlast, koja je u osmanlijskom slučaju u posljednjem zaletu bila i poročna, nepravedna, obezglavljena. “U pojedinačnim slučajevima”, pojasnio sam u svojoj knjizi, “ono (takvo držanje) se pojavljuje i kao posljedica nepoznavanja toka povijesnog zbivanja i njegove složenosti. Ono je, međutim, najčešće izraz određenog nacionalističkog duha, koji se služi mitovima i legendama da bi valorizirao vlastitu, a obezvrijedio tuđu povijest.” Historijska svijest ove vrste bitan je čimbenik građanskih ideologija.

Krivotvorenje povijesti, primjećuje Burchard Brentjes, ima čvrsto mjesto u sustavu manipuliranja svijesti. Iza njega stoje snage koje teže za podjarmljivanjem drugih naroda. Zato je ono suštinski ne samo nijekanje nauke nego proturječi i duhu čovječnosti.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!