Kajmak mudrosti šejha Mustafe ef. Čolića

Imate moje knjige. Ko se bude s njima družio, družit će se i sa mnom. Moje knjige, to sam ja. Ko njih bude vidio, vidio je i mene.

95 godina od rođenja bosanskog Ibn Arebija

Prije preseljenja, na upit jednog od učenika: “Šta ćemo mi poslije Vas?”, odgovorio je: “Imate moje knjige. Ko se bude s njima družio, družit će se i sa mnom. Moje knjige, to sam ja. Ko njih bude vidio, vidio je i mene”

Od dolaska islama na ove prostore, pa sve do danas, u Bosni su živjeli, radili i djelovali učenjaci koje su uvažavali i cijenili njihovi savremenici širom islamskog svijeta. U nepreglednom nizu imena u petstoljetnom periodu prepoznajemo najprije rukoprepisivače te komentatore znamenitih djela klasične islamske misli s jedne i autore izvornih djela iz različitih oblasti vjeronaučnih znanja s druge strane. Djela koja su iza njih ostala još se uvijek koriste u izučavanju islama i vjerskih nauka. Pisana su, uglavnom, na arapskom, turskom i perzijskom jeziku, pa je to jedan od glavnih razloga što su mnogi od ovih autora, među kojima je bio veliki broj tarikatskih šejhova i derviša, ostali skoro sasvim nepoznati današnjoj javnosti jer veliki dio njihovih djela do danas je ostao nepreveden.

Osobna spoznaja Svog i Svjetskog Subjekta

U moru bošnjačkih duhovnih velikana i alima, jedan od posljednjih u nizu zasigurno je i nakšibendijski šejh Mustafa ef. Čolić. Rođen je 1. marta 1921. godine u Pločniku – Sokolovići, općina Rogatica. Osnovno i vjersko obrazovanje stekao je u rodnom mjestu. Kako je bio najbolji učenik u osnovnoj školi, oba učitelja, jedan Srbijanac i drugi Hrvat, osobito su ga pazili. Samo je jedanput kažnjen, i to kada je iz bukvara iščupao kraljevu sliku.

Amidža ga nakon toga upisuje u Merhemića medresu u Sarajevu, a na preporuku travničkog kadije, dva mjeseca kasnije prebacuje ga u reformiranu Elči Ibrahim-pašinu medresu (Fevziju) u Travniku. Bio je odličan učenik i tako nadaren da je drugi i treći razred Medrese završio za jednu godinu. Uoči Drugog svjetskog rata završio je školovanje u Medresi kao učenik generacije, s dvadeset i šest petica i jednom četvorkom u završnom svjedočanstvu.

Nakon toga, u januaru 1941. godine dobija posao kao imam i muallim u džematu Podžeplje (općina Rogatica). Početkom Drugog svjetskog rata, četnici mu ubijaju oba djeda, oca, dva brata, amidže, daidže i drugu rodbinu, a on odlazi za Sarajevo. U intervjuu za islamske novine Preporod iz 1996. godine za svoju je porodicu kazao: “Svi moji preci pobijeni su od strane četnika zbog kelime-i-šehadeta.” U novembru 1941. godine odlazi u Ostružnicu kod Fojnice na mjesto imama, gdje ostaje sve do 1952. godine, kada prelazi na mjesto imama i hatiba Atik‑džamije u Fojnici. U periodu između 1945. i 1949. godine upoznaje se s mladim intelektualcem Halidom ef. Salihagićem, koji će postati njegov nerazdvojni drug na putu duhovnog usavršavanja. Čolić je Salihagića kasnije opisao kao svog tarikatskog i mearifetskog saputnika.

“Mustafa-efendija postaje derviš u periodu između 1945. i 1949. godine. Ispočetka je oklijevao, ali je upoznavanje s mladim intelektualcem Halidom Salihagićem bilo presudno, tako da se ova dva tragaoca za Istinom u najpoletnijim godinama svog života u istom mjesecu podervišuju. Prvi kod šejha Rizvana ef. Bodovije, a drugi kod šejha Džemila ef. Numanagića. Pred smrt će šejh Rizvan idžazetnamom promovirati Mustafu ef. u šejha i svoga halifu‑nasljednika”, piše mr. Mensur Valjevac u knjizi Šejh Mustafa efendija Čolić, jednoj od knjiga u ediciji “Dobri Bošnjani”, koju izdaje “Dobra knjiga” u Sarajevu.

Priča se tako, a u tradiciji bosanskih tekija hikaje iz života bogougodnika i danas su žive, kako je jedne prilike, vjerovatno krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća, nakon što je završio sve pripreme za objavljivanje neke od svojih knjiga, rukopis pokazao svom prijatelju Halidu ef. Salihagiću. On je pogledao Čolićevu knjigu pa mu je kazao: “Knjiga je izvrsna, u to nisam ni sumnjao, samo mi je za oko zapalo to što si na kraju napisao da je svako kopiranje i umnožavanje knjige zabranjeno. Kako to, šejh efendija, da si ti stavio zabranu kopiranja, umnožavanja i prepisivanja Allahovih ajeta iz Kur'ana i izreka i hadisa Alejhiselama kojih je tvoja knjiga prepuna?” Istog je časa Mustafa ef. uzeo olovku i precrtao stavku o zaštiti autorskih prava pa je kazao kako nikad ni u jednoj njegovoj knjizi neće pisati ovako nešto.

U ramazanu 1955. godine šejh Čolić seli za Jajce, gdje je postavljen za imama, hatiba i muallima džamije Esme Sultanije u Jajcu, i na tim dužnostima ostaje u ovom džematu sve do 1987. godine, kada odlazi u penziju. Nakon što je Vrhovno starješinstvo službeno zabranilo da imami nose ahmedije i džubbeta, osim za vrijeme obavljanja vjerskih obreda, Šejh se pismenom molbom obraća reisul-ulemi da on bude izuzet. Međutim, 25. juna 1962. godine dobija odbijenicu.

Nakon četničke okupacije 1992. godine, napušta Jajce sa svojim džematlijama. Ljudi su kupili ono najnužnije, a on je ponio sa sobom nekoliko kartonskih kutija svojih rukopisa i nešto knjiga. Sudbina ga dovede u Kaćune kod Busovače. Pri završetku rata prelazi u Visoko. Preselio je na ahiret 5. maja 2004. godine, a sutradan mu je klanjana dženaza u Pertačkoj džamiji u Visokom.

Najplodniji tarikatski autor XX stoljeća u Bosni i Hercegovini

Šejh Čolić poznavao je izvrsno arapski i turski jezik te je tokom svog života objavio preko dvadeset autorskih knjiga, prijevoda i drugih radova, a još dvadesetak knjiga svoje objavljivanje čeka u rukopisu i pripremama. Njegova su objavljena djela i prijevodi: Zbirka kratkih minberskih hutbi (1960); Vrtovi pobožnjaka – izraza Božijeg Poslanika (1974); Zbirka salata i selama (1995); Evidencije i definicije osnovnih ideoloških i religioloških učenja (1998); Evidencije i definicije islamskih šerijatskih učenja i vjerovanja (1998); Ključna spoznaja islamskog tarikatskog učenja (1999); Isa, alejhisselam, u svjetlu islamske tradicije (2000); Sa bismilom a bez bismile (2000); Osobna spoznaja Svoga i Svjetskoga Subjekta i njegove egzistencije (2000); Zagonetnosti i nepoznanice metafizičkog srca (metafizičkog čovjeka) (2000); Spasonosna poslanica (2000); Znanstveni tarikatski priručnik i vaspitni sufijski udžbenik (2000); Sročeni ilmihalski tekstovi (2001); Zbirni ilmihal islamizacionih stanja i pitanja za odrasle i dorasle (2001); Sintaksa naučnog i vjeronaučnog jezika, znatiželja svakog “murida“ i potreba svakog “ferida” (2001); Tarikatski pirovi – dinski islamski realizatori (Kaddesallahu esrarehum) (2001); Delailul-hajrat – Salavati i selami Allahova Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme (2002); Božanske objave – kitabske i ekvanske (2003); Osobne promocije i vlastite emocije (2003); Svevišnji Allah i Njegov Zikrullah (2003); Briljanti mudrosti (Fususul-Hikem) (2005); Božanski govor i insanski jezik (2006); Kajmak mudrosti – Zublja istinitosti o velikom i malom svijetu (2006); Osobne promocije i vlastitie emocije (2007); Minberski biseri (2012); Četrdeset i četiri zagonetnog hadisa (2014).

Prije preseljenja, na upit jednog od učenika: “Šta ćemo mi poslije Vas?”, odgovorio je: “Imate moje knjige. Ko se bude sa njima družio, družit će se i sa mnom. Moje knjige, to sam ja. Ko njih bude vidio, vidio je i mene.” Pola godine nakon njegovog preseljenja, na tevhidu za Šejhovu dušu, imam i šejh Midhat ef. Čelebić kazat će: “Toliki je obim Šejhovog rada da mi u pedeset narednih godina nećemo biti u stanju doseći njegove spoznaje i duhovne horizonte i obzorja.”

Šejh Ćolić pisao je osebujnim stilom uz upotrebu specifične terminologije s veoma suptilnim i nadasve vrlo preciznim odabirom svake riječi. “Šejh je, jednostavno, formulirao potpuno novu teološko-sufijsku, pa možemo reći i filozofsku terminologiju nepoznatu u bosanskom jeziku od ranije. Pored toga, on je, poput Ibn Arebija, i u samom arapskom jeziku iznjedrio nove termine, sintagme i konstrukcije koje su morfološki sasvim opravdane, ali ne i prisutne u klasičnim arapskim rječnicima, a niti enciklopedijskim rječnicima sufijske terminologije”, objašnjava Mensur Valjevac.

Baš kao što je to slučaj s Ibn Arebijem, posebna poteškoća za razumijevanje Čolićevog djela jeste njegov jezik. Svako ko je navikao na terminologiju i sistem izlaganja koji su zastupljeni u savremenim obrazovnim institucijama i sistemu morat će se posebno potruditi i uložiti veliki napor da prati ono o čemu govori Šejh. “Njegovo izlaganje ne liči pravolinijskom kretanju koje se može pratiti i logički zaokruživati, a onda, na osnovu toga, nastaviti s kretanjem i napredovanjem. Ono je, više i rađe, lociranje u prostoru u kome sa svih strana dolaze informacije koje se moraju uočavati i pratiti, pa svemu što se osvijetli dati njegovo pravo mjesto. Najviše liči na kur’ansko i hadisko kazivanje. Svojim odrastanjem i sazrijevanjem, pri svakom novom čitanju Kur’ana i Hadisa postajemo svjesni poruke koju smo do tada nebrojeno puta pročitali i čuli, ali nam je ostajala skrivena i nedostupna”, piše Ibrahim ef. Babić u predgovoru knjige o šejhu Čoliću, koju je napisao Mensur Valjevac.

Šejhovi prijevodi nekada su doslovni, nekada prilagođeni i prepričani, a nekada prokomentirani i dodatno objašnjeni. Šejhovi komentari autentični su i odraz su njegovog tesavvufskog mišljenja. Skoro da je nepoznato u našoj petstogodišnjoj historiji da je jedan imam uložio toliko truda i energije u prevođenje djela naše religijske i duhovne tradicije. Šejh Čolić preveo je prvi jednu hadisku zbirku s arapskog na bosanski jezik, a radi se o znamenitoj zbirci Rijadu-s-Salihin Imama Nevevija, r.a. Šejh Čolić preveo je kompletno djelo Imama Nevevija, a ne izbor iz njegovog djela, kao što su to kasnije učinili u ediciji Porodična biblioteka krugovi skloni selektivnom pristupu bogatoj historiji islamske misli. Baš kao što je sa žarom prevodio osnovna vjeronaučna djela bez kojih je ulazak u dublje slojeve vjeronaučnog znanja nemoguć, šejh Čolić je prevodio i klasična tarikatska djela. Tako je preveo i jedno od najsloženijih djela sufijske gnose ikada napisano – Fususul-hikem od šejhul-ekbera Muhjiddina Ibn Arebija, napisavši i komentar ovog djela i time se naslonivši na dugu bošnjačku tradiciju čitanja i tumačenja Ibn Arebijevih djela koja seže od Abdullaha Bošnjaka s kraja 16. stoljeća.

Šejh Čolić je učestvovao i na nekoliko naučnih skupova, od kojih je možda i naznačajniji “6th International Congress of the WIAMH”, održan u augustu 1999. godine u Tuzli, na kojem je šejh predstavio rad Evidenciona analiza fizičkog i metafizičkog čovjeka. U radu je objasnio da, kako je god naš fizički organizam ovisan o određenim faktorima, isto je tako i metafizički organizam ovisan o metafizičkim faktorima. “Opšte metafizičke bolesti su adekvatne fizičkim bolestima, pa i metafizički čovjek ima svoje glavobolje, grudobolje i trbuhobolje, a to znači da i metafizički čovjek (tj. umski, razumski, duhovni i duševni) ima svoja oboljenja i bolovanja koja ga dezangažiraju, degradiraju, pasiviziraju, demoraliziraju i likvidiraju, koje ga totalno razaraju i uništavaju”, napisao je, između ostalog, šejh Čolić.

Kao da nije bio s ovog svijeta

Šejh Ibrahim ef. Babić, Čolićev dugogodišnji učenik i prijatelj, kaže kako Šejh nikada nije govorio o politici, o dunjaluku, o sebi i svojim problemima i tegobama, niti o bilo čemu čime se svi mi manje-više bavimo. “A tek o drugom, da ti o drugom nešto priča, bilo da se radi o reisu ili o predsjedniku države, ili o bilo kome, ma ništa, nikad. Ala mu rahmetile, kao da nije bio s ovog svijeta, tako mi je uvijek djelovao. Od 1977. godine pa sve do njegove smrti družili smo se. Dok smo bili zajedno u Jajcu, sedmično smo se viđali. Koliko je u svom životu zanemario dunjaluk, vidi se po tome što nije imao ni kolibu, a kamoli kuću ili stan, a već je bio otišao u penziju. Ali zato se Allah dž.š. za njega pobrinuo”, priča šejh Ibrahim, prisjećajući se vremena kada je šejh Čolić nakon rata došao iz Kaćuna u Visoko.

Šejh Babić kaže kako je nekoliko godina pred preseljenje bio odlučio da kupi jednu staru kuću u Visokom u kojoj je do tada živio kao podstanar. “Znao sam da nema ništa para, a kuća je koštala 85 hiljada maraka. Meni je to bilo pregolemo pa sam malo s jednim ahbabom prošnjuhao i samo 100 metara od te stare kuće našao novu kuću za 60 hiljada. Bila je bolja koliko hoćeš od ove stare. U njoj nova stolarija, sve novo. Veliko dvorište, ama sve bolje. Ushićeni odemo kod Šejha i ispričamo mu šta smo našli, a on nam kaže da je već pazario ovu staru kuću, da se dogovorio s vlasnikom. Ja mu na to kažem: ‘Šejh efendija, mi smo našli novu kuću, bolja od ove, a dosta jeftinija.’ Na to nas šejh samo upita: ‘Pa to vi meni došli da me nagovorite da ja slažem?’ O tome više nije bilo priče. Pitamo ga: ‘Šejh efendija, imaš li para?’ ‘Nemam’, kaže. Priupitasmo: ‘Kako ćeš onda to izdeverati?’ On nam odgovori: ‘Allah se brine, ovo je moja nafaka, ako Bog da.’ Eto, takav je bio šejh efendija”, priča šejh Ibrahim Babić.

Nije bio prošao krajnji rok isplate, a šejh Čolić već je bio platio cijelu sumu kuće. U tom je vremenu štampao svoje knjige koje su se prodavale kao bestseleri. Razne institucije, ministarstva, privatne biblioteke, instituti, svi su zvali da kupe njegove knjige bez da je igdje išta bilo reklamirano. “Ljudi koji su počeli da čitaju te knjige 90 posto teksta nisu razumjeli. Ali kada su se trebale prodavati, išle su k'o halva. Tarikatul Muhamedijja i El ezkaru vel evradu su toliko teški i komplicirani tekstovi da ništa nećete razumjeti ako nemate dobro predznanje o ovim stvarima, da ste ma kakav intelektualac”, kroz smijeh će šejh Ibrahim.

Šejh Džemal Moćević, jedan od učenika šejha Čolića, prisjeća se da su odmah nakon rata on i šejh Zakir Bektić otišli da posjete Šejha u Visoko.

“Kod Šejha smo bili nas dvojica i jedan Nedžad. Šta smo tada čuli, Bože dragi! Šejh je govorio pet sati bez prestanka, a mi smo sjedili i slušali. Da sam bogdom imao papir i olovku da makar nešto zapišem. U neko doba šejh Zakir reče šejhu: ‘Stan’, šejh efendija, hoćemo li Džemo i ja išta zapamtiti?’ Kad smo izašli, šejh Zakir mi se okrenu i reče: ‘Nikad ovo nigdje i ni od koga nisam čuo.’ Nešto od ovog što nam je govorio obznanio je u svojim knjigama. Sva nebesa, astronomiju, astrologiju, matematiku, fiziku, biologiju – svega se u svom govoru dotaknuo šejh Čolić”, priča šejh Džemal. Šejh Čolić nerijetko je ponavljao da je došlo vrijeme za sintezu naučnog i vjeronaučnog znanja, za ponovno uspostavljanje braka između ovih dvaju znanja, a njegova djela i usmena izlaganja bili su najbolji pokazatelj da je taj brak još uvijek moguć. Njegova grandiozna pisana djela ostat će kao trajni spomen na duhovnog velikana koji je cijeli život obavljao imamske dužnosti, a u isto vrijeme prevodio i tumačio klasična djela islamske duhovnosti. Danas u Jajcu, gradu u kojem je Šejh Čolić proveo skoro cijeli svoj radni vijek, jedna ulica nosi njegovo ime.

Posljednji u dugom nizu znamenitih pregalaca koji donosi vlastitu poetiku vjeronaučnog znanja jeste šejh hadži Mustafa ef. Čolić. Donijeti vlastito iskoračenje najprije znači u potpunosti razumjeti sva prethodna iskoračenja, a potom sasvim prepoznati osobitosti mjesta i vremena onih pojedinaca i grupa kojima se vjeronaučni pregalac obraća. Svaki je od ovih segmenata šejh Čolić u potpunosti ostvario iako zvanični vjersko-obrazovni sistem to do danas nije prepoznao.

U tridesetak svojih djela, što prevedenih i komentiranih, a što autorskih, šejh Čolić ponudio je jedan univerzalni obrazac za sve stepene vjeronaučnog znanja i za sve fizičke i duhovne uzraste. Svakoj od kategorija pristupa kako bi ga najbolje razumjeli njezini pripadnici, s jedne, i kako će najbolje ostvariti dinske rezultate, s druge strane. Tu su najprije stihovani prijevodi od kojih su neki općenito namijenjeni djeci, a neki su za horsko izvođenje; prijevodi imanskih šarta za različite stepene vjeronaučnog znanja; hutbe; tumačenje pojedinačnih događaja iz života Isaa, a.s., kao važnih mjesta u čovjekovom putu duhovnog sazrijevanja; životopisi šesterice pirova; najznačajniji zaključci Abdu-l-Kadira Gejlanija; evidentiranje i definiranje sastavnih dijelova potpunog vjerovanja; analiza svih koristi zikra Allahovog imena pa do zagonetnih tumačenja zagonetnih hadisa i složenih prijevodâ složenih Ibn Arebijevih djela. Pri svemu tome, šejh Čolić ni za trenutak ne zaboravlja kome su namijenjena njegova djela te svoj pristup oblikuje prema potrebama savremenih intelektualaca Bosne ukazujući im povremeno na prisustvo bosanske tradicije vjeronaučnog znanja na koju se oslanja i za koju se jedino i veže.

Djela šejha Čolića svom čitaocu iscrtavaju jasan put kroz sve stepene vjeronaučnog znanja usmjeravajući ga ne samo informaciono na zakonomjernosti određenog stepena već mu sve vrijeme biva potencirano da samo posjedovanje znanja najprije bez djelovanja, a potom i bez jasnog uvjerenja u potpunu istinitost neće dati nikakva ploda. Njegovo šezdesetogodišnje bavljenje prevođenjem, komentiranjem i pisanjem dalo je najvrednije i najupotrebljivije rezultate vjeronaučnog znanja u Bosni danas. Želeći da evidentira i definira svaku pojedinost koja predstavlja neku od sastavnica vjerovanja, šejh Čolić uobličio je potpunu teorijsku platformu za razumijevanje svih stepeni vjeronaučnog znanja i stadija duhovnoga puta. Pritom, kao jednu od najvažnijih tačaka njegovog djelovanja prepoznajemo stalno potenciranje na obnavljanju razrušenog braka između nauke i vjeronauke te šerijata i tarikata, jer pojedinac koji poznaje samo jedno nije cjelovit već je obavezan unutar svog znanja i djelovanja spojiti oba polariteta kako bi se pojavili plodovi njegova rada i vjerovanja.

Sead Šemsović

 

Salih Smajlović, novinar Preporoda, napravio je 1996. godine intervju sa šejhom Mustafom ef. Čolićem, pod naslovom Tarikat je, zapravo, šerijatski šerijat, odmah nakon što je šejh došao u Visoko. Intervju je objavljen 15. septembra 1996. godine, a ovdje ćemo prenijeti samo dio tog intervjua:

“(…) Tesavuf nije misticizam, kako nam Evropljani sole pamet. Tesavvuf je stalna revizija, stalno čišćenje, stalno prečišćavanje svoga vjerovanja. Tesavvuf je, de facto, takvaluk, a takvaluk znači bezgrješnost, potpuna moralizacija čovjeka islamom. Takvaluk neki prevode kao bogobojaznost, što je pogrešno. Bojanje Allaha i robovanje Njemu iz straha i kazne znači prisilno robovanje i to se zove ibadet. To je šerijatska stvar. U tarikatu takvaluk nije po sili robovanja, nego po sili ljubavi, po sili volje. Kod svake naše džamije s jedne strane treba da bude mekteb, a s druge strane tekija. Što se u šerijatu teoretiziralo, u tarikatu se realiziralo. Tarikat je, zapravo, šerijatski šerijat. (…) Prvo sam čitao Ihjau ulumud-din. Ovo djelo je sufara u tarikatu. Gazali je u svom djelu, de facto, realizirao tarikat. (…) Islamski svijet je dobrim dijelom evropeiziran, što će reći racionaliziran. Tumači se i ispovijeda mozgovna vjera, a srčana vjera je zapostavljena. (…) Tarikatski posao je da se omili vjera, da čovjek vjeru zavoli, a ne da ga uči kako se vjera prakticira. U našim uvjetima svaki derviš, a pogotovo svaki hodža, dužan je da nauči tarikatski ilmihal uporedo sa šerijatskim vjerovanjem. Jedno bez drugog ne može. Ne može mozak bez srca, niti može srce bez mozga. Ne može šerijat bez tarikata, kao što ne može tarikat bez šerijata. Ko je neprijatelj tarikatu, on je neprijatelj prosvjeti, jednoj posebnoj prosvjeti, duhovnoj prosvjeti. On de facto pasivizira vjeru, on je, kako se to kaže, umrtvljuje. (…) Ja sam predlagao ranijem reisul-ulemi hadži Jakubu ef. Selimovskom da se u medresama zavede uporedno, komparativno proučavanje šerijata i tarikata, jer su to dvije osnovne kategorije. (…) To bi trebala biti praksa i na islamskim fakultetima. Na islamskim fakultetima i u Kairu, Meki i Medini je ista situacija. (…) Predstoji nam da prekinemo s takvom praksom i da priznamo da osim juristike islamske, šerijata, postoji i šerijatski šerijat, a to je tarikat.”

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!