Kada si posljednji put pročitao neki dobar zid

Umjetničko djelo “Ovo je Srbija! Budalo, ovo je pošta” zaslužuje barem da se ukleše na kakav kamen i postavi kao spomenik, jer šta je prema njemu dosjetka Brace Dimitrijevića “Ispod ovog kamena nalazi se spomenik žrtvama rata i hladnog rata”

Ko se još ne sjeća onog, danas već legendarnog grafita na glavnoj sarajevskoj pošti? Nastao uoči samog rata, iscijeđen je iz nadahnuća nepoznatog autora. Neko je, podstaknut tadašnjom propagandnom Miloševićevom artiljerijom, sprejom na zidu ispisao: “Ovo je Srbija”. Drugi je, isprovociran tom parolom od koju je čovjek tad posvud zapinjao, dodao: “Budalo, ovo je pošta”.

I prije, ali i poslije ovog sjajnog aforizma, iz prašume bezvrijednih i istrcanih grafita, koji su predstavljali tek puke parole nastale u krajnjoj dosadi, iskakali su genijalni bljeskovi uma nepoznatih autora. Sjajno su oni, u kratkim rečenicama ili tik u nekoliko riječi, zahvatali duboko u našu stvarnost i tjerali nas da stanemo i zamislimo se nad njihovim porukama. Svako od nas ima barem nekoliko grafita koji su se s raznih zidova preslikali u naše sjećanje i, poput dobrog romana, priče, filma, slike, fotografije ili pozorišne predstave, urezali se tamo, da ih nosimo do kraja života kao nerazdvojiv djeličak onog što zovemo vlastitim identitetom ili, pak, osobnošću.

Listanje sjećanja

Ne treba dugo listati stranputice sjećanja pa da se ozrcali u svijesti jedan grafit koji je po lucidnosti skoro ravan onom zauvijek protjeranom sa sarajevske pošte. U Mostaru je dugo na zidu stajao natpis: “Svi smo mi golf dvojka”. Nepoznati autor aludirao je na strašno poslijeratno doba, koje, nažalost, još uvijek traje, i na našu izdržljivost pred svom silinom beskrupuloznosti političkih moćnika ogrezlih u mitu, nepotizmu, pljački i korupciji. Svaki put kada bi čovjek prolazio pored tog natpisa, odgovorio bi mu smiješkom, kao pozdravom, priznanjem, komplimentom. Malo je spomenika, kipova ili bista koje su nas sposobne naprosto zaustaviti i natjerati da mišlju svojom prođemo kroz sve dubine njihove poruke.

Ali ni Sarajevo nije ostajalo dužno. Kao iz inata, neki nepoznati Sarajlija napisao je na zidu: “Ovdje ni lokum više nije rahat”. S ovom porukom svi smo se bez problema lahko saživljavali i osjećali je kao dio sebe, odnosno svojih misli i osjećanja koje nikad nismo uspjeli dovesti u takvu jasnu, otvorenu i kratku formulaciju, a to je, priznat ćete, ono što nazivamo umjetnošću. Svrha takve umjetnosti, dakako, nikad nije ni bila da nas učini pametnijima ili da nam podari mudrost, već da u svojoj formi iskaže ono što svi osjećamo ili znamo, ali, jednostavno, ne posjedujemo sposobnost da to na takav način izrazimo.

Iz mulja sjećanja iskače i poslijeratni grafit s jedne sarajevske škole: “Samo 4 miliona imaju sreću da žive u BiH, ostali nemaju tu sreću… Ali imaju sve ostalo.” Ili onaj iz Zenice: “Ovdje je teško biti budala, konkurencija je prejaka.” Ali, ma koliko se upinjali, oni ne mogu dobaciti do ravni do koje su dobacila dva prethodna, kao što ni oni ne mogu stati na ljestvicu do koje se uzdigao onaj prijeratni, s glavne sarajevske pošte. Dakle, putanja je silazna, pa neke, koji sad nezaustavljivo naviru iz sjećanja, nećemo ni spominjati. Svi oni neumitno vode do onog grafita koji nam pokazuje da i među samim kreatorima zidne umjetnosti postoji svijest o padu kriterija ili slabljenju unutrašnjeg naboja u čijim se silnicama mukotrpno rađa vrhunska kreacija. On glasi: “Kada si posljednji put pročitao neki dobar zid”, i nosi u sebi dah onog što svi osjećamo: kako moraju proći godine i desetljeća pa da ljudska emocija sijevne u lucidi kakva je ona što osvanu u samo predraće na zidu glavne sarajevske pošte.

Nažalost, sudbina, ili bolje reći naš nehaj, nisu mu dozvolili dug vijek. Trajao je nepunih deset godina prije nego će se, kako se to kaže, preseliti u legendu. Kada je obnavljana pošta, negdje 2001. godine, nesvjesna njegove vrijednosti, ili ogrezla u nebrizi za sve što se ne može iskoristiti u propagandu svojih, nazovi, političkih ciljeva, vlast se nije ni osvrnula na to da će nova fasada na palati pošte zauvijek odnijeti dio naše kulturne baštine. Jedno se može tvrditi gotovo sa stopostotnom sigurnošću: Josip Vancaš, sa svojim avangardnim stavovima, naprosto ne bi imao ništa protiv da je taj grafit ostavljen, da je, recimo, stavljen okvir oko njega i ustakljen, ili sačuvan na neki drugi, originalniji način.

Putovanje kroz prašumu

Da stvar bude još crnja, u vrijeme renoviranja Vancaševe zgrade, mobiteli nisu bili opremljeni ni fotoaparatima ni kamerama. Tako se desilo da taj vrhunski umjetnički artifakt ostane zabilježen tek u našim sjećanjima. Čovjek, naprosto, ne može se sjetiti da je negdje vidio fotografiju s najslavnijim bosanskim grafitom. Zato, puni nade, žurimo na svemoćni YouTube, potpuno svjesni da se tamo barata isključivo sa snimcima, a podsvjesno znamo da idemo baš tamo da nam razočarenje bude manje kada ga ne nađemo. Naravno, ništa! Samo patriotska pjesma iz Srbije Znaš li odakle si, sine ili Ovo je Srbija u desetinama verzija. Zadovoljni što smo prvo išli tamo, pa nam je ostalo još nade da ćemo pronaći barem jednu fotografiju, ulazimo u Google-svaštaru i listamo desetine, stotine slika. Nakon kilometara fotografija s modernim grafitima u raskošnim bojama, nailazimo na onaj iz rata: “Welcome to hell!” Eto, njega je fotografiralo i prikačilo ovamo u međunarodnu memoriju, razmišljamo, i te nas misli vuku naprijed da listamo još desetine fotografija modernih i jednoličnih grafita sa sarajevskih ulica, s nadom da je neko naišao s fotoaparatom pored pošte i ovjekovječio naš grafit prije nego su ga građevinski radnici zauvijek zamalterisali.

Evo, neko je fotografirao zid s natpisom “Ovdje ni lokum više nije rahat”, a oko natpisa fasada sva išarana rupama od metaka. Tu je i onaj zid pogođen granatom na kojem je u crvenoj boji bijelim slovima, zmijski zavijenim kao na flaši Coca-Cole, pisalo Sarajevo. On nas tjera dalje, u beskrajno more drečavih radova umjetnika grafita koji za sebe vole reći da im je ulica atelje, a zid štafelaj. Oni su naslikali onaj poznati grafit na Marijinom Dvoru “Don't forget Srebrenica”, s ljudskom lobanjom, koji je, kako to vidimo umjesto potpisa, urađen 2003. godine. Godinama je stajao tamo i upozoravao nas na ono što nikada ne smijemo zaboraviti, sve dok se neko nije dosjetio da smo dosta upozoravani te naredio da se ima prefarbati. Usput, listajući stotine fotografija, saznajemo da se ispisivanje, ili bolje reći iscrtavanje ili slikanje grafita, po krivičnom zakonu tretira kao oštećenje tuđe stvari i da se za ovo krivično djelo može dobiti i kazna zatvora u trajanju od godinu dana. Tad nam postaje jasno zašto se ovi umjetnici ne potpisuju na svojim djelima. Iz intervjua jednog od najpoznatijih sarajevskih umjetnika grafita, koji je sakrio svoj identitet i dao se fotografirati samo s maskom koja ga štiti od otrovnih hemikalija iz spreja, doznajemo da je, uprkos tome što je policija prema ovim prekršiteljima zakona uglavnom tolerantna, bilo i kazni, pretežno novčanih. Zapravo, još niko nije otišao u zatvor zbog toga što je prenio svoja osjećanja na nečiji zid, ali, eto, može se, kaže zakon.

Na našem putu kroz prašumu natpisa i slika po raznim zidovima srećemo i Ranka Stjepanovića, blogera iz Dervente. On je, kako kaže, sakupio 1.391 grafit, fotografirao ih i stavio na CD. Listamo Rankove fotografije u nadi da je barem na jednoj naš grafit. A Ranko priča:

“Snimao sam grafite da bi ih sačuvao od zaborava. Taj posao bio je zaista interesantan jer sam svakodnevno nailazio na inteligentne poruke, čudne natpise, nevjerovatne simbole, umjetničke slikarije i improvizacije, izljeve srdžbe i bijesa, a nerijetko sam se i sam smijao čitajući neki grafit.”

Pa zar nikom u Sarajevu prije 2001. godine nije palo na pamet da zađe po ulicama s fotoaparatom?! Zanimljiv je to posao, kako kaže Ranko. “Ta, zar nikom nije palo na um da fotografira barem taj jedan, najvažniji i najvredniji? Eto, nije morao ići po svim ulicama, nego samo prošetati do pošte, i samo jednom, barem jednom, opaliti, klik”, grozničavo razmišljamo dok listamo posljednje Rankove fotografije na kojima, nažalost, nema grafita koji nas zanima. Pozdravljamo se s Rankom, zahvaljujemo mu se i ostavljamo ga u sve zamršenijoj prašumi novih art-grafita, kako ih zovu, realiziranih u preplitanjima beskrajnih boja i njihovih nijansi.

Prava pravcata umjetnost

Nakon još stotine, srećemo i onu poznatu fotografiju Šejle Kamerić s grafitima iz nekadašnje tvornice akumulatora u Potočarima, gdje je za vrijeme rata bio smješten holandski bataljon UNPROFOR-a. Znate za tu fotografiju, poznata je, proslavila je Šejlu, na njoj su rukopisi holandskih vojnika preslikani sa zida njihove baze: “No theet…? A mustache…? Smel like shit…? Bosnian girl!” To je umjetnička intervencija, umjetnički komentar, umjetnički izraz umjetnice, jednom riječju: umjetnost, kako bi to rekli kustosi savremene umjetnosti. Dakle, evo ga, čisti dokaz da je i naš grafit čista umjetnost, tako da nema nikakve potrebe da zovemo razne umjetnike i kritičare za potrebe ovog teksta i pitamo ih da li je grafit sa sarajevske pošte zaista umjetnost. I Šejla Kamerić, dakle, jedna od naših najpoznatijih savremenih umjetnica, uradila je isto kao i naš nepoznati autor prije rata. Da bi stvorila svoje umjetničko djelo, ona je morala otići u Potočare i sa zidova tvornice akumulatora preslikati grafite holandskih vojnika koji su prije njene intervencije bili tek pusti natpisi. Ali sada su dio umjetničkog djela, vrijedne zaostavštine koja će se, radi pokoljenja koja dolaze, čuvati u nekoj umjetničkoj galeriji. Naš je nepoznati autor desetak godina prije Kamerićke uradio isto, intervenirao je u prostor i jedan sasvim običan, štaviše nacionalistički grafit, pretvorio u dio umjetničkog djela.

Pozdravljamo se sa Šejlom, još uvijek listajući beskrajnu kolonu fotografija. Pretvorilo se to već u mučan, mehanički posao; umorile su se ruke, i leđa, fotografije se odavno ponavljaju, a nada nas je već sasvim napustila. Ne znači nam ništa ni to što nailazimo na sve više potvrda popularnosti našeg grafita, kao što je fotografija na kojoj se mlade aktivistice za ljudska prava prisjećaju 2. maja, dana kada je 1992. godine zapaljena pošta: stoje njih četiri na ulazu u glavnu sarajevsku poštu i drže dva transparenta, na jednom piše: “Ovo je Srbija”, a na drugom: “Budalo, ovo je pošta”. Ili fotografija iz Vukovara od prošle godine, kada se digla prava frtutma oko dvojezičnih natpisa: neko je na tamošnjoj pošti kopirao umjetničko djelo iz Sarajeva, prvi dio ćirilicom, drugi latinicom. Ili… Odustajemo!

Eto, na svemogućem internetu, niko, nigdje, ni u najzabačenijem kutku, nije ostavio fotografiju našeg najpoznatijeg grafita. Ali, ipak, nadamo se da negdje u stvarnom svijetu postoji neko ko je ljubomorno čuva samo za sebe. I svjesni smo, pogotovo nakon susreta s umjetničkim djelom Šejle Kamerić, da grafit “Ovo je Srbija! Budalo, ovo je pošta” zaslužuje barem da se ukleše na kakav kamen i postavi kao spomenik, jer, šta je prema njemu rečenica “Ispod ovog kamena nalazi se spomenik žrtvama rata i hladnog rata”, koja krasi spomenik Brace Dimitrijevića, odnosno kamenčinu od nekoliko tona dovučenu pred Historijski muzej samo da bi se u nju uklesala spomenuta izreka.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!