Kada bi muslimani imali legitimnu vlast, ne bi bilo terorizma

Vaša država imala je embargo na oružje. Bili ste bez načina da se branite! Zašto niti jedna islamska država nije mogla glasati u Vijeću sigurnosti s pravom veta? Od velikih sila s pravom veta niti jedna nije muslimanska država. Sve su kršćanske ili bivše komunističke sile. Zašto je to tako? Jedna četvrtina suverenih svjetskih država jesu muslimanske, zašto nemamo pravo glasa

 

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Dr. Shabbir Akhtar jedan je od najznačajnijih savremenih islamskih mislilaca koji se bavi političkom teorijom u islamu. Rodio se 1960. godine u Pakistanu, a njegova bogata akademska biografija svjedoči da je izuzetno cijenjen, kako na Istoku, tako i na Zapadu. Akhtar je trenutno profesor na Teološkom fakultetu Univerziteta u Oxfordu.

Bio je profesor na Međunarodnom univerzitetu u Kuala Lumpuru, u Maleziji, i na Univerzitetu Old Dominion u Virdžiniji. Zahvaljujući Centru za napredne studije, prošle je sedmice prvi put posjetio Bosnu i Hercegovinu. Njegovu posjetu iskoristili smo za razgovor o nekim aktuelnim pitanjima, njegovoj novoj knjizi Islam kao politička religija u izdanju CNS-a, o odnosu islama i kršćanstva, pitanju potrebe za hilafetom i mogućim formama njegove reuspostave.

STAV: Mnogi zapadni autori dobiju napad panike, nekad se tako čini, kad se uopće progovori o političkom islamu. Oni nisu izuzetak, ima tu i nekih islamskih učenjaka, čak i nekih vrlo respektabilnih poput Tarika Ramadana, koji odbijaju tu sintagmu. Zbog čega ova sintagma izaziva takvu reakciju?

AKHTAR: Zapadnjaci su zabrinuti da je politički islam prijetnja njihovim ekonomskim i političkim interesima, koji se ogledaju kroz mogućnost dominiranja kao i koloniziranja dijelova muslimanskog svijeta. Oni će se osjećati ugroženi svakom ideologijom koja predstavlja prijetnju, a može imati neku moć, političku ili vojnu. Ne samo islam, to može biti i komunizam naprimjer, ali u ovom trenutku islam se nameće kao ozbiljna politička ideologija koja se kadra nositi s interesima Zapada, ekonomskim i političkim. Zbog toga, čim se spomene politički islam, oni se zabrinu. To je kad su u pitanju zapadnjaci. Također, pitali ste me zašto su neki muslimani zabrinuti zbog spomena ove teme. Kod muslimana je to znak poražene civilizacije. U našem je mentalitetu da smo poraženi, pa strahujemo od ideje osnaživanja muslimanskog svijeta. Od 1924. godine, kada je propao hilafet u Turskoj, individualno, muškarci i žene govorili su da trebaju imati određenu moć da ne bi postali žrtve, da ne bi postali ugroženi kao što se desilo u Bosni, gdje su ljudi masakrirani. Ali teolozi bi željeli udovoljiti zapadnoj javnosti radije nego da služe interesima muslimanske zajednice. Zbog toga se boje riječi “politički”.

STAV: Kako danas, s obzirom na temu koju smo otvorili, artikulirati govor o novom halifatu, posebno ako uzmemo u obzir historijski svježe iskustvo ISIL-a?

AKHTAR: Moramo razdvojiti težnju ka legalnoj moći i pogrešnoj vrsti moći. Anarhija, dramatično nasilje, ISIL, koji ubija nevine ljude – sve je to pogrešno, to nije ono što podrazumijevamo pod težnjom za moći. Istinska težnja za moći podrazumijeva onu vrstu moći kakvu je islam historijski imao. Naprimjer, Osmanlije su koristile tu moć da promoviraju pravdu i jednakost i prava manjina. Kada kažemo hilafet, govorimo o tome da bi muslimanski svijet trebao imati legitimno zasnovanu moć. Ne terorizirati ljude već napraviti stabilnu svjetsku politiku, da i nemuslimani imaju povjerenje u nas i da kažu: “Ovo je zajednica koja će se boriti za pravdu i prava svih manjina.” Prije svega, trebamo imati moć da branimo svoja prava. Pali smo na ispitu u mnogim dijelovima svijeta: Čečeniji, Kašmiru, Palestini i Bosni! Prvo moramo braniti svoje domovine, a onda, kao muslimani, odgovorni smo da branimo svaku ugroženu manjinu koja traži našu pomoć, imamo moralnu obavezu da im pomognemo. Kada kažemo hilafet, ne mislimo samo na simboličku moć, već stvarnu legalnu moć zasnovanu na principu šure, dogovora među muslimanima. Naravno da ne govorimo o nasilju kakvo čini ISIL, jer je to loša slika za našu religiju. Takvi ne želimo biti.

STAV: Kakva je razlika u odnosu prema manjinama u hilafetu, naprimjer, u Osmanskom carstvu, i u odnosu prema manjinama kojeg su gajile evropske kolonizatorske sile?

AKHTAR: Veoma sam se detaljno osvrnuo na ovu temu u svojoj knjizi Islam kao politička religija jer vjerujem da stil korištenja moći kod muslimana, uključujući Osmanlije, ali i ranije dinastije, ne može biti izjednačen s kolonijalizmom. Skoro sve dinastije koje su bile nosioci hilafeta baštinile su ideju da je vlast sveta stvar povjerena od Boga, da se mora koristiti ispravno, da ne smije biti zloupotrijebljena jer smo odgovorni pred Bogom za način na koji koristimo vlast kao vladari. Kad su Osmanlije osvojile ove teritorije, prema manjinama su se odnosili s poštovanjem, dali su im legitimna prava. Naravno, vladali su nad njima, ali vladali su pravedno i jednako. To nije slučaj samo s Osmanlijama. Možemo naći primjere i u ranijoj historiji.

Kada je Salahuddin osvojio Jerusalem, učinio je to bez pokolja, suprotno od prethodnog kršćanskog osvajanja, kada je nad muslimanima izvršen pokolj. Mislim da postoje mnogi periodi islamske historije koji su časni i pravedni. S druge strane, zapadna civilizacija, uzmimo za primjer Francusku ili Englesku, imala je ekonomske motive: da eksploatira osvojene države i donese novac u London ili Pariz. Islamsko osvajanje nije bilo imperijalizam u tom obliku, već je kao prvo imalo sveti mandat, koji su uzimali iz Kur’ana ili hadisa. Evropljani nisu mogli tvrditi da je Isus Krist rekao: “Osvojite svijet!” On kaže: “Moje kraljevstvo nije s ovog svijeta. Moje je kraljevstvo nebesko.” Zbog toga su evropske kolonijalne sile izdale principe svoje religije. Muslimani smatraju da se legitimna vlast može imati samo ako se koristi ispravno. Ako želite, možete ovo nazvati imperijalizmom ili kolonijalizmom, ali muslimani nisu kolonijalisti motivirani ekonomijom.

Mi imamo neku šerijatsku opravdanost u činjenju toga, dok evropski sekularni kolonijalizam izdaje principe Isusa Krista. To se čak može pratiti od imperatora Konstantina u 4. stoljeću. Mislim da tu postoji velika razlika. U svojoj knjizi poredio sam islamska osvajanja s evropskim, jer mnogi ljudi smatraju da su muslimani arapski imperijalisti ili turski imperijalisti. Ja kažem da postoji razlika u načinu korištenja moći. Mi nismo imperijalisti, u ovom trenutku ne možemo vladati ni svojim državama. Međutim, moramo imati mogućnost da se odbranimo. Naprimjer, ono što se desilo u Bosni je sramota. To nije bio građanski rat već agresija u tom trenutku moćnije Srbije. Međunarodna zajednica nije spasila nevine ljude. Istovremeno, sramota je to što muslimanski svijet nije bio kadar zaustaviti genocid.

STAV: Kako vidite potencijalne hilafete danas? Trebaju li muslimani uopće tragati za nekom formom hilafeta, ili da se, kako neki mislioci tvrde, zadovolje manjinskim pravima u Evropi i marionetskim vladama u svojim državama?

AKHTAR: I prije nego je osmanski hilafet u potpunosti zabranjen 1924. godine, Osmansko carstvo bilo je samo simbolički moćno. Ali je ipak bilo simbol moći! Morate znati da su druge religijske institucije bile starije. Naprimjer, titula katoličkog pape stara je skoro 2.000 godina, dok hilafet traje od hazreti Ebu-Bekra, od 632. godine, do Abdul-Hamida II. Trajao je, dakle, približno 1.400 godina. Mlađi je od papinstva, koje još uvijek traje.

Kad su u pitanju trenutni odnosi moći i potreba za hilafetom, mislim da je ideja jedinstvenog hilafeta nerealna. Imamo 58 suverenih islamskih država u kojima su muslimani većina. Jedna trećina muslimana svijeta živi kao manjina bez vlasti. Recimo, ja živim u Engleskoj i nemam realnu moć. Mnogi drugi muslimani žive u Indiji, milioni žive bez vlasti kao manjine… Ali, države u kojima muslimani žive međusobno se razlikuju. Neke, poput Engleske ili Malezije, vjerski su slobodne države koje dopuštaju drugim religijama ili nacijama potpunu slobodu. U državama poput Mianmara to nije slučaj. Takav ste problem i vi u vašoj državi imali. Postoji ogroman broj muslimanskih manjina koje samo žele slobodu za život i napredak, dobar posao i uopće nisu zainteresirane za hilafet.

Da kojim slučajem ima dovoljan broj muslimanskih država koje posjeduju neku moć, stvarnu moć, tada bi u slučaju međunarodne krize mogle predstavljati bitnog igrača na međunarodnoj sceni. Naprimjer, desio se Zaljevski rat. Zašto se nijedna islamska država nije umiješala i zaustavila ga? Vaša država imala je embargo na oružje. Bili ste bez načina da se branite! Zašto niti jedna islamska država nije mogla glasati u Vijeću sigurnosti s pravom veta? Od velikih sila s pravom veta niti jedna nije muslimanska država. Sve su kršćanske ili bivše komunističke sile. Zašto je to tako? Jedna četvrtina suverenih svjetskih država jesu muslimanke, zašto nemamo pravo glasa? Kada bismo imali legitimnu vlast, ne bi bilo ni terorizma.

Od 1924. godine neki mislioci su se izdigli i rekli da trebamo vlast i da zaista trebamo moć, kao Seid Kutb ili Hasan el-Benna. Svi su oni ubijeni ili pogubljeni. Ono što nam treba jeste pokret muslimanskih država koje su voljne reći da mi trebamo legitimnu vlast. Ono što nam treba jeste bolja pozicija u UN-u. Ne smijemo čekati da budemo žrtve. Međunarodno pravo zasnovano je na dvostrukim aršinima: jedan standard za Zapad, drugi za muslimane. Samo je jedinstven standard ispravan. Zbog toga halifat ne mora imati formu koju je imao, to je i nerealno, jedna osoba ne mora biti na čelu, ali može biti kreiran od više ljudi i nacija. Naravno, preduvjet je da one moraju imati stvarnu moć.

STAV: Može li centralističku vlast u klasičnom hilafetu danas nadomjestiti jačanje ideje ummeta?

AKHTAR: Mislim da može. Međutim, problem u muslimanskom svijetu, s izuzetkom Irana nakon revolucije, jeste da su vladajuće elite tek lutke u rukama zapadnih sila. One nisu stvarna muslimanska elita. Zovemo ih tako, ali oni to nisu. Za svaku odluku moraju telefonirati u Washington ili London. Sve što imamo organizacija islamskih država jesu grupe muslimanskih država koje se sastaju, ali nemaju nikakvu stvarnu moć. Šta je smisao toga? Da popiju čaj ili pojedu kolač, te da se fotografiraju? Takve organizacije ne utječu na međunarodnu politiku. Utjecati na međunarodnu politiku i popraviti poziciju ummeta jeste čin jačanja ummeta. Muslimanske elite nisu elite, postavljene su od zapadnih sila, lutke su Zapada, to je problem, s izuzetkom Irana poslije revolucije.

STAV: Mi u Bosni nemamo izražene predrasude prema šiijama kakve susrećemo u arapskom svijetu, vjerovatno zbog stoljetne izoliranosti Bošnjaka od ostatka ummeta. Ipak, znatno smo oslonjeni na osmansko naslijeđe koje artikulira današnja Turska. Kako vidite ulogu savremene Turske? Pitam Vas to iz razloga jer ekstremna ljevica u BiH već Tursku najavljuje kao novi hilafet.

AKHTAR: Osmanlije su imale dosta konflikata sa Safavidima u Perziji. Nisu se tamo proširili, ali jesu na Balkanu, na vašem tlu. Mislim da ste u pravu kad kažete da ste zbog vaše izoliranosti bili pošteđeni unutarnjih sektaških sukoba. To je svakako pozitivna stvar. Kada je u pitanju Turska, moramo znati da je Osmansko carstvo jedino carstvo u historiji koje ima tačan datum kraja. I po tome je jedinstveno. Ne znamo kada je tačno počelo, ali znamo kada je završilo. Turska je nakon uspostave sekularizma napravila toliki zaokret da se pod vlašću Atatürka na neki način pokušala odreći islamske prošlosti. Preko noći je postala veoma sekularna država. Zaboravili su na bradu, promijenili način odijevanja i tako dalje. Međutim, danas postoji balans. Savremena Turska prihvata ono što je dobro od svoje tradicije i Turci danas znaju praviti kompromise s modernim svijetom. Nije više vrijeme Osmanlija pa da se može objaviti rat Mađarskoj ili Bugarskoj, i toga je Turska svjesna. Mislim da oni prave balans između sekularnog i vjerskog. Moje je mišljenje da ono što će se dogoditi u Turskoj jeste potpuno sazrijevanje, gdje ćemo dobiti državu koja poštuje svoju prošlost, ali i prihvaća svoju budućnost.

STAV: U svom radu referirate se na odnos kršćanstva i islama. Kršćanstvo je Vaš veliki sagovornik, ali čini mi se da pokušavate suštinski razumjeti teologiju i etiku kršćanstva. Zašto je to danas važno?

AKHTAR: Donedavno su postojale dvije supersile: Amerika i SSSR. U svijetu religija te supersile jesu islam i kršćanstvo. Gotovo pola čovječanstva pripada ovim dvjema religijama. Kršćanstvo je nešto veće, dijelom zbog kolonijalizma, i trenutno je najraširenija religija na svijetu. Islam je, nasuprot kršćanstvu, mlađa religija koja tvrdi da su kršćanska vjerovanja dijelom pogrešna, dijelom tačna. Niti jedna teologija na svijetu ne kaže kršćanima da su dijelom u pravu, a dijelom u krivu, osim islama. Naravno da su oni zainteresirani za islam. Islam priznaje kršćanstvo i daje mu određena prava i privilegije. Zbog toga se moj glavni dijalog odvija s kršćanstvom. Drugi je razlog taj što su kršćanska društva, za razliku od islamskih, prihvatila sekularizam i zahtjeve modernog vremena. Evropa je pokrštena manje-više oko 800. godine od Karla Velikog. Tada je ona postala kršćanski kontinent. Kršćanstvo je religija koja je imala dijalog sa sekularnim humanistima. Mi to nismo imali i mi to moramo imati.

STAV: U svojim radovima, čak i onda kada ste imali mogućnost da optužite kršćane za islamofobiju, to ne činite. Zašto?

AKHTAR: Evangelisti u Americi veoma su neprijateljski nastrojeni prema islamu. Također, ovdje je dosta neprijateljstva prema islamu od pravoslavne crkve. Katolici i protestanti imaju historiju dijaloga. Vjeruju u misionarski rad kroz jezuite, monahe, dominikance, pokušali su da preobrate muslimane, ali vjeruju u dijalog i pokušavaju razumjeti muslimane. Ne da ih vole, već razumiju, u smislu: da bi se neko pokorio, mora da se razumije. Da li se Evropa boji islama? Evropa se više boji kršćanske religioznosti jer moderno kršćanstvo, s par iznimki, preraslo je u sekularni humanizam. Većina kršćana danas je takva. Liberalni su, dozvoljavaju homoseksualizam itd. To nisu kršćani od prije 1.400 godina, niti prije 500, kada su spaljivali ljude na lomačama. Evropski kršćani postaju pobožni kršćani samo u vrijeme rata. Dakle, Evropa se ne boji kršćanske religioznosti, čak ni židovske religioznosti poslije holokausta, ali se boji islamske religioznosti, i tu vjerujem da postoji bitna razlika. Evropa se boji svih religija, ali u ovom trenutku islamska religioznost stvara najviše straha. Međutim, pitanje je koliko se muslimani mogu asimilirati u Evropi jer to nadilazi religioznost i postaje kulturološka stvar. Kada mi kolega kršćanin ponudi alkohol i ja odbijem, njemu se to ne sviđa i odmah me vidi kao drugačijeg. Mnogi su migranti muslimani i oni su problem jer se ne uklapaju u evropsku kulturu.

STAV: Koliko zapadni mediji doprinose takvoj atmosferi i širenju islamofobije?

AKHTAR: Muslimani su u medijima svakako predstavljeni kao problematična zajednica. Drugi migranti nisu nikad u medijima. U većini slučajeva, o muslimanima se izvještavaju loše vijesti, samo ponekad i nešto pozitivno. Postoje izvještaji o rasnim napadima, o uvredama na račun nošenja hidžaba. Takve se stvari dešavaju trenutno i u Engleskoj. Vlasti se pokušavaju nositi s tim problemima. Trebamo znati da islamofobija ima više razina. Među elitom, akademicima i medijima, ona je mnogo više ukorijenjena. Upravo oni mogu utjecati na zakonodavstvo. Nažalost, teško je utjecati na te ljude. Islamofobija u srednjoj radničkoj klasi nije toliko važna, ali ako postoji u medijima i među elitom, to je problem. To nam treba biti jasno.

STAV: Tokom afere sa Selmanom Rušdijem napisali ste knjigu i dali ste intelektualni odgovor na njegovo pisanje. Uz imama Homeinija, čija se fetva za ubistvo Rušdija može činiti ekstravagantnom, ali iskrenim oblikom književne kritike, Vi ste digli glas i dali intelektualni odgovor. Koliko je važno na narative poput Rušdijevog ponuditi intelektualan odgovor?

AKHTAR: Veoma je važno, jer postoji ogromna razlika između legitimnog kritikovanja islama i vrijeđanja islama. Ako pogledamo na zakone, određene stvari smatraju se uvredljivim i pogrešnim, vulgarnim, i one su zabranjene, kao što je zabranjen antisemitizam. Zašto i muslimani ne bi bili zaštićeni na isti način ukoliko neko vrijeđa našeg Poslanika, a.s.? To je bio osnovni argument koji sam naveo. Kao britanski musliman, nisam odgovoran za fetvu o smrti koju je donijela strana vlada, ali bilo je veoma bitno da i mi, evropski muslimani, damo svoj odgovor. Jer, ako ne odgovorimo, ovdje mislim prije svega na intelektualce, mladi ljudi će misliti da mi i nemamo odgovor. Ovakve optužbe i propagande nemojte ignorirati. Kada mlada osoba koja studira čuje propagandu usmjerenu protiv islama, a na koju nema odgovora od učenjaka, on ili ona može povjerovati u to što čuje ili napustiti islam.

STAV: Prvi ste put ovdje, u Bosni. Kako se osjećate u našoj zemlji? Mislite li da iskustvo Bošnjaka, koji su istovremeno i evropski narod i muslimani, može pomoći u rješavanju nekih problema za muslimane u Evropi, onih problema kojima se, recimo, bavi Tarik Ramadan u svom izuzetno značajnom djelu?

AKHTAR: Bosna je jedinstvena država s nedavnim konfliktom na kojem drugi moraju učiti. Jedna od pouka koju ljudi mogu naučiti iz bosanskog iskustva jeste da asimilacija treba imati svoja nužna ograničenja. Ako se previše asimiliramo, gubimo vlastitu tradiciju. Kada dođe do rata, nije važno imate li plavu kosu ili plave oči, jeste li ljevičar ili desničar. Vi ste kao i svaki drugi, u očima agresora, samo musliman. Na primjeru Bosne naučili smo da je mržnja prema muslimanima na ovom kontinentu duboka. Ne smijemo sebi dopustiti da ponovo budemo žrtve. Naravno, postoje i pozitivne strane bosanskog iskustva, ono što se sada dešava, gdje pokušavate prevladati ratne posljedice i doći do oporavka i mogućeg pomirenja. Moja posjeta Bosni izvanredno je iskustvo i nadam se da ću nekad opet doći. Naravno, sklopio sam i nova prijateljstva koja me obavezuju. Moja jedina zamjerka jeste to što bih volio da se bosanski ljudi malo više smiju.

 

PROČITAJTE I...

“Druže hodža, velike muke su me snašle i nema gdje nisam išao i na čija vrata udarao. Da ti skratim, mnogo ljudi mi je reklo da mi samo ti možeš pomoći, pa, evo me, pomagaj, ako Boga znadeš!” Hodža se još nije uspio ni snaći, a drug milicajac već je pričao kako mu se po kući dešavaju svakojake stvari; te mu se nešto prolije ili slomi, te mu je dijete hasta, te krava neće da spusti vime...

Sve liči na dobro poznati velikosrpski narativ o jadnim kmetovima i hrabrim hajducima koje ni krive ni dužne mrske zaptije udaraju na muke u “turskim” zindanima i tamnicama ili na šovinističku propagandu iz prošle agresije o “500 logora za Srbe” i bacanju “srpske nejači” lavovima u Pionirskoj dolini.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!