Kad tišina progovori

Autorica je kroz roman nastojala slikovito predstaviti kako to izgleda kada se cijeli jedan sistem ustremi na uništavanje. “Ne radi se tu samo o vojnicima. Moju majku je mučila jedna žena (Gordana Andrić) koja sada radi u marketu u Beogradu. Majku je tukla Kur’anom čije su korice urađene od ovčije kože”

 

Borodinska bitka još je živa zahvaljujući Tolstojevom opisu, a ne historiografskim činjenicama. Zapisao je to češki pisac Milan Kundera u eseju o važnosti kulturnog pamćenja, podsjećajući na značaj umjetnosti u pamćenju velikih bitaka i tragedija čovječanstva. Stoga je i umjetnička obrada agresije na Bosnu i Hercegovinu ili rata protiv Bosne i Hercegovine – kako ga naziva Abdulah Sidran – neizrecivo važna želi li se podsjetiti na još jednu varijaciju kazivanja o obračunu Davida i Golijata, sačuvati sjećanje na žrtve i spomen na herojske istupe pojedinaca.

Svjesna navedenog, Fatima Šabanović napisala je roman Kad tišina progovori, u kojem tretira dešavanja u Podrinju za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu. Riječ je o historijskom romanu koji pripovijeda istinite priče o preživljavanju u vremenu zla, a njegova je naročita vrijednost upravo u faktografiji, kako onda kada narator u romanu progovara da bi objasnio kontekst u kojem likovi preživljavaju, tako i u pojedinačnim sudbinama likova čija su imena izmijenjena, ali ne i sudbine. Potvrdila je to Fatima Šabanović u razgovoru za Stav, rekavši da sudbine nisu produkt njene mašte, već su to sudbine njenih rođaka i prijatelja, od kojih su neki i danas živi. Autorica trenutno pregovara o prevođenju ove knjige na turski i arapski jezik, što je posebno značajno za knjige ovakve tematike.

O tome kako je nastala ideja za pisanje knjige Kad tišina progovori, Fatima je ponešto zapisala u Predgovoru. “U ratu sam se dopisivala sa sestrom, rođacima, poznanicima širom svijeta… Pisma sam uvijek pisala u dva primjerka, jedan bih poslala, a drugi sačuvala. Čuvala sam ih iz razloga jer se znalo desiti da osobe kojima su namijenjena jednostavno presele na drugu adresu ili pisma ne stignu na odredište, pogotovo ona koja sam slala u Bosnu preko UNHCR-a. Kad bismo stupili u kontakt, ponovo bih pismo prepisala i poslala. Nakon rata sam imala malu arhivu pisama i odgovora. Stajala su tako skupljajući prašinu i blijedeći sve do 2010, kad me jedan poznanik, rahmetli Hasib Džigal zvani Tica, pitao o susretu s majkom u ratu.

U najmanju ruku, bila sam zatečena, nisam se mogla sjetiti detalja kao što su vrijeme i način dolaska. A mnogo toga nisam ni znala. Majka, koja je preživjela okupaciju Višegrada od Užičkog korpusa, ulazak vojnika VRS-a u kuću u Višegradu (Željko Lelek, Oliver Krsmanović i Gordana Andrić) kad su odveli njenog muža, a mog oca, kome se gubi svaki trag prvog juna 1992, paljenje kuće zapaljivim mecima iz koje je uspjela izaći sa svojom nepokretnom majkom, izbjeglištvo u Visokom s majkom koju nije ostavila, svjedočenje poslije rata na Sudu BiH… Dugo sam razmišljala o ljudskom sjećanju, pitala se koliko smo sposobni pamtiti? Pitala sam se šta ću ja pričati svojoj djeci ili nekome drugome kad ne mogu da se sjetim susreta s majkom u ratu?! Pitala sam osobe s kojima sam provela rat sjećaju li se one tih događaja i dobijala nepotpune odgovore. Onda sam otvorila svoju malu arhivu i čitala. Podsjetila sam se događaja na koje sam zaboravila. Tada sam odlučila pisati”, zapisala je autorica.

Fatima Šabanović rodila se 1966. godine u Višegradu. Njen otac počeo je 1972. praviti kuću u Pionirskoj, ali je godinu poslije gradnju morao obustaviti zbog planova da se na tom lokalitetu izgradi nova škola. “Iako je otac ranije dobio svu potrebnu dokumentaciju, zabranili su nam da nastavimo s radovima. Pitali smo se zbog čega se baš na tom mjestu želi praviti škola, kada se jedna već nalazi preko puta. Logičnije je bilo praviti školu s onu stranu mosta, da djeca ne moraju pješačiti po nekoliko kilometara. Moja majka pitala je jednog komšiju, zvali smo ga Himzaga: ‘Bogati, Himzaga, ima li neki tunel kroz Vučine prema Šarganu da možemo bježati kad počne rat?’ Bilo je to dvadeset godina prije početka rata, a majka je nešto predosjećala. Kasnije je, igrom slučaja, upravo ta škola služila kao logor. Majčina slutnja pokazala se opravdanom”, kazuje Šabanović.

Veći dio djetinjstva Fatima je provela sama, bez vršnjaka u blizini, zbog udaljenosti kuće u kojoj je stanovala od naseljenijih mjesta. Stoga je vrijeme provodila čitajući. “Imala sam deset godina kad sam od rodica posudila pedeset knjiga i sva sretna ih donijela kući. Neumorno sam čitala”, prisjeća se Fatima.

U to vrijeme otac joj je ostao bez posla jer je ukinuta pruga na kojoj je radio. “Šesnaest mjeseci bio je babo bez posla. Nikakvih primanja u to vrijeme nismo imali. Najteže mi je palo što nismo imali struje. Pod lampom sam čitala ništa manje nego ranije. Tada sam pokvarila vid”, kaže Fatima. Iz školske biblioteke uzimala je sedmično po nekoliko knjiga, što je u jednom trenutku postalo sumnjivo bibliotekarki Vidi.

“Već tada sam nosila naočale zbog čitanja pod lampom. Vida me pogleda i reče da iz biblioteke više ne mogu uzeti nijednu knjigu. Ona je smatrala da je te knjige i ne čitam, već ih samo nosim kući, a zatim vraćam nepročitane u biblioteku. Počela sam plakati jer nisam znala šta da radim. Utom dođe jedan viđeniji čovjek i upita me zbog čega plačem. Nakon što sam mu objasnila, on od bibliotekarke uze moj karton i nakon što je pogledao šta sve čitam, reče mi: ‘Ovo nije za tvoj uzrast’, te mi pokaza na odjeljak s dječijim knjigama. Međutim, ja mu rekoh da sam to već sve pročitala”, prisjeća se Fatima.

I zaista, dok se čitaju stranice njenog romana Kad tišina progovori, jasno je da se radi o djelu koje je napisao neko ko je prije svega čitalac. Jasno je to iz stila, načina na koji autorica vodi radnju, pa i iz kompozicije samog djela. Njen roman satkan je od mnoštva međusobno povezanih likova i sudbina te je podijeljen na mnoštvo kraćih poglavlja od kojih neka mogu funkcionirati kao zasebne priče, neovisne od cjeline romana.

Godine 1986. godine Fatima je upisala Saobraćajni fakultet u Sarajevu, gradu u kojem je ostala do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Kaže da se u Sarajevu u to vrijeme nije ni približno osjećala zebnja koja se spustila nad dolinom Drine.

“Moja sestra porodila se 21. novembra 1991. godine. Tada sam je otišla posjetiti u Višegrad. Sjećam se da je ondje bio haos, pucanje. Nije bilo benzina pa se nije mogao uzeti ni taksi. Bila sam u šoku. U Sarajevu se o tome naprosto nije govorilo. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine ljudi nisu vjerovali da će zaratiti. U Višegradu je tada narod bio jasno polarizovan”, prisjeća se Fatima, a njezin suprug Murat Šabanović, koji nam se pridružio u razgovoru, objašnjava da su ljudi u Višegradu bili mnogo svjesniji opasnosti koja se nadvija nad Bosnom. On ističe da je i trenutna situacija za Bošnjake veoma loša, jer završavaju na sudovima i onda kada govore o onome što se dešavalo u ratu, dok su zločinci na slobodi. “Prije tri godine išli smo na suđenje Avdi Husejnoviću jer je Avdo u filmu spomenuo da je zločinac Lelek vadio oči zarobljenicima. Tada je Fatima napravila transparent na kojem je pisalo: ‘Gdje su oči moga oca?’, jer je Lelek odveo i njenog oca”, kaže Šabanović.

Fatima i Murat sreli su se prvi put 1993. godine u Zagrebu, dok je Murat bio na liječenju u klinici “Rebro”, a Fatima u izbjeglištvu.

“Moj prvi susret s Muratom mogao bi se opisati riječju razočarenje. Nazvao me zet iz Švedske rekavši da je poslao nešto novca, te me zamolio da sto maraka odnesem Muratu Šabanoviću u bolnicu u Zagrebu. Dođem u bolnicu, nađem njegovu sobu i pokucam. Otvorim vrata i vidim da Murat daje intervju Mirsadu Bakšiću. Meni je to odmah bilo sumnjivo jer sam znala da je Bakšić dio neke organizacije koja okuplja Bošnjake ustaše u Hrvatskoj. Čak su i na fesovima imali veliko slovo ‘U’. Murat me tada prvi put vidio. Pita me čija sam, a kad sam rekla da sam Nailova, on reče da sjednem. Bakšić pita smije li predamnom pričati, a Murat mu reče da sam ja ‘naša’. Kad on reče Muratu: ‘Onda, da utanačimo. Znači, 500 tisuća prije, pa idemo na most da se slikate ti, Juka i Armin, a onda tvoju obitelj kupimo iz Sarajeva, a 500 tisuća poslije, kad sve bude gotovo.’ Ja sam se zaledila. Pružiše ruku jedan drugom, a onda ga Murat isprati. Kad se vratio, Murat reče: ‘Ne sekiraj se. Kao da ja njih ne znam. Žele srušiti Stari most a da to uradi Bošnjak. Neće moći.’ Još je i dodao: ‘Ja znam da bi i moja glava odmah pala u Neretvu čim bi me slikali, a porodicu bi mi pobili.’ Nije prošlo nekoliko dana poslije toga, kad čujem da je srušen Stari most”, prisjeća se Fatima razgovora i pokušaja da se Murata vrbuje kako bi se krivica za rušenje Starog mosta pripisala Bošnjacima. Vjenčali su se 2004. godine, nakon ponovnog susreta u Sarajevu.

Fatima kaže da je njena namjera bila napisati knjigu koja će pokazati kroz šta prolaze žrtve rata, posebno silovane žene nakon svega što su doživjele u logorima. Rukopis romana stajao je tri godine prije nego je došao do dr. Bilala Memiševića, koji je preporučio Fatimi da ga obavezno štampa. Fatima kaže da je zadovoljna konačnim izgledom romana, ali da više ne može pisati knjigu s takvom tematikom jer je emotivno iscrpljena. Fatimin muž Murat otkriva da su reakcije na knjigu bile izuzetno pozitivne, a da je neko anonimno uplatio 500 maraka na Fatimin račun, što govori o tome koliko je knjiga značila jednom čitaocu kojeg autorica vjerovatno i ne poznaje.

Fatima je nastojala kroz roman slikovito predstaviti kako to izgleda kada se cijeli jedan sistem ustremi na uništavanje. “Ne radi se tu samo o vojnicima. Moju majku je mučila jedna žena (Gordana Andrić) koja sada radi u marketu u Beogradu. Majku je tukla Kur’anom čije su korice urađene od ovčije kože”, kaže Fatima. Roman obiluje stravičnim scenama mučenja bošnjačkih zarobljenika, a spoznaja da je riječ o stvarnim ličnostima koje su sve to preživjele dovodi do pitanja kako je moguće da takvo zlo postoji u ljudima.

“Krvava historija njenog naroda, koji je ni kriv ni dužan ubijan, bila je dovoljna inspiracija Fatimi Šabanović da napiše roman, a sadržaj romana mogao bi poslužiti i biti dobar scenarij za igrani film. Ona je manirom iskusnog pisca u romanu napravila sublimaciju autentičnih dokumentarnih činjenica, dramskih zapleta i ljubavnih doživljaja nesretnih djevojaka Džemile, Esme, Hatidže, Sene i Merime, koje su nekoliko mjeseci u četničkim logorima zvjerski mučene, silovane i ponižavane”, zapisao je u recenziji prof. dr. Sadik Bahtić.

Posebno je upečatljiva Senina sudbina opisana u ovom romanu. Nakon stravičnog iskustva logora i silovanja, Sena se tokom deportacije na slobodnu teritoriju baca s kamiona u provaliju, jer ne želi da je majka vidi trudnu nakon četničkog silovanja. Budući da su morali imati i nju na broju za razmjenu, zarobljavaju Srpkinju i naređuju joj da prilikom razmjene bude – Sena. Senu pronalazi i spašava Miloš, dezerter iz srpske vojske čija je supruga na drugoj strani, s namjerom da ju zamijeni za Senu.

U razgovoru za Stav Fatima je potvrdila da je i Senina sudbina doista takva kako je opisana u romanu, istaknuvši da ne želi otkrivati stvarni identitet žene koju u romanu naziva Senom, ali da je riječ o osobi koju autorica veoma dobro poznaje.

Priče poput Senine oslikavaju horor kroz kojeg prolaze žrtve silovanja, dočaravaju unutarnju dramu silovanih žena, podsjećajući nas da njihova unutarnja borba još traje. Stoga su knjige poput romana Kad tišina progovori uistinu dragocjene.

Jelen je spasio

Nikola ih je pozorno promatrao. Nije mu bilo jasno kako su mirno primile vijest o razmjeni! Kamion se približavao selu Velušići. Blizu sela naišli su na most ispod koga je bila duboka provalija. Upravo na silasku s mosta jelen je pretrčavao cestu. Goran je naglo zakočio opasno se približivši ogradi. Svi na kamionu su izgubili ravnotežu i pali. Nikola je brzo ustao i prišao kabini da vidi šta se dešava. Taj njegov trenutak nepažnje iskoristila je Sena i popela se na ivicu kamiona. Uz povik: – Mene moja majka ovakvu neće vidjeti! – skočila je preko ograde u provaliju. Djevojke su zavrištale. Mahinalno su skočile da vide šta je s njom. Nikola se okrenuo i kundakom udario Merimu, koja je pala krvava. Poviče, usput ih gazeći vojničkim čizmama: – Lezi! Lezi dolje, majku vam balijsku! Lezi na stomak! Ruke na glavu! Sve ću vas pobiti!

Dotrčala su braća. Zoran opsuje. – Majku ti jebem, što ih ne čuvaš!? Nikola skoči s kamiona. Izvadi kamu i stavi je Zoranu pod vrat: – Još mi jednu progovori, mrtav si! Okrene se Goranu kamom nišaneći na njega: – Da ti nisi kočio, ovo se ne bi desilo! Goran pokuša opravdavati svoj postupak: – Jelen pretrčav’o cestu. Da sam ga udario, svi bismo bili dolje… Nikola mu odbrusi: – Jeb’o te jelen! Dok ti čuvaš jelena, balijka skoči! Treba pukovnik da nas strijelja zbog nekog posranog jelena! Nekoliko trenutaka svi šute svjesni da su se našli u bezizlaznoj situaciji. Ne dovedu li Danijelu, pukovnik će biti zadnja osoba koju će vidjeti na ovom svijetu. Nikola priđe ogradi mosta i pogleda u provaliju. – Idem dolje da vidim šta je s njom… Ako još jedna skoči, krvi ću vam se napiti! Goran zapali cigaretu, a Zoran se popne na kamion. Merima je u nesvijesti, jedina leži na leđima. Pospe je vodom iz čuturice da dođe k sebi.

Kad počne nešto da priča, Džemila joj rukom začepi usta. Nikola pažljivo siđe niz strminu, jedva se probijajući kroz gusto granje. Nije primijetio da ga iz blizine posmatra Miloš. Čuo je škripu kočnica i gledao šta se dešava. Čuo je i Senine riječi prije nego je skočila. Prepoznavši Nikolu, odluči otići dublje u šumu. Kad napokon stigne do Sene, gurne je nogom da vidi je li živa. Nije davala znake života. Nemoćan da bilo šta uradi, opsuje. – Majku ti balijsku! Što te ne ubi’ kad sam te zarobio, nego te ostavi’ da mi dođeš glave!? Udari je nogom u trbuh. Digne glavu i osmotri koliko se s mosta vidi njeno tijelo. Uhvati je za noge i odvuče ispod mosta, u potok. Kad je bio siguran da je s ceste niko ne može vidjeti, kamom odreže nekoliko grana i baci po njoj.

(Isječak iz romana Kad tišina progovori)

Fatima Šabanović o sudbini svoje majke

Naselje Donja Crnča u junu 1992. godine bilo je skoro prazno u noći kad je zapaljena kuća moga tetića Smaje Ahmetspahića. Moja majka Zejneba Osmanbegović uspjela je sa svojom majkom Fatom Osmanagić preći u kuću moga tetka Mustafe Ahmetspahića. Ondje je zatekla zaovu Mušu, njenu kćerku Samiju i njenog maloljetnog sina. Njega su pokrili šalčetom i rekli mu da se pretvara da je curica. Mustafu su odveli četnici iz kuće, a ženu mu ranili u nogu. Sutradan je zvonio telefon i Samija se javila. Zvao je jedan Srbin koji je radio u “Alhosu” i raspitivao se za svoga komšiju Muju (mislio je na njenog oca Mustafu). Ona mu je ispričala šta se desilo, a on je rekao da će poslati hitnu po njenu majku. Hitna je ubrzo stigla i s Mušom je krenula i Samija. Dok su Muši ispirali već inficiranu ranu, Samiju su ispitivali zapisujući sve što je rekla. Kad su se vratile kući i ispričale mojoj mami šta se dešavalo, mama je rekla: “Mi u ovoj kući ne smijemo zanoćiti, znaju za nas i noćas će doći da nas sve pobiju. Najbolje je da idemo odavde.” Tako su i uradili. Ušli su u kuću komšija koji su ranije otišli u Crnu Goru. Izjutra su ispržili u tavi nekog mesa koje su našli u zamrzivaču. Taman kad su sjeli da jedu, došla je patrola. Razvalili su vrata i pitali ima li muškaraca. Moja mama je bila najprisebnija, odgovorila je da muškaraca nema jer su ih sve odveli. Onda je jedan rekao da meso fino miriše i pitao šta će s njim. Mama je odgovorila: “Eto, poj'dite ga vi, naša se nafaka ovdje zatvorila.”

Istjerali su ih vani rekavši da idu na trg kod robne kuće “Višegrađanka”. Utom se neko auto zaustavilo ispred vrata u kojem su bili moja dajdžična Amira Demir i njen komšija Srbin. On je rekao da je došao po Zejnebu i Fatu, da ih treba voziti na trg. Mama je rekla zaovi da ide ona umjesto nje, a njih troje će pješice. Poslije sam saznala da je Amira molila tog komšiju da ih odveze jer je nena bila skoro nepokretna. Dok su četnici jeli meso, njih dvije su ušle u tetkinu kuću da uzmu neku torbu koju su ranije spakovale. Tu su zatekli sve ispreturano i polomljeno. Samija je rekla: “Dobro ti, dajinice, reče da izađemo odavde… Sve bi nas pobili da su nas našli.” Krenuli su preko starog mosta na trg. Na mostu su zatekli užasan prizor – krv se slijevala, obuće i dijelova tijela bilo je posvuda… Iz Osojnice (naselje najbliže mostu s lijeve strane Drine) gonili su ljude kao stoku. S razglasa ispred robne kuće orile su se četničke pjesme. Narod su dovodili sa svih strana. Svakog dječaka mjerili su od pušku. Svi visočiji od puške odvajani su nastranu. Tu su se našli s nenom i tetkom. Mama je odatle nekako uspjela nenu prebaciti do škole u Vučinama. Nakon četiri dana, iz škole su izveli dosta naroda. Mama i nena su sjele u autobus, a njih troje na kamion i krenuli njima nepoznatim putem. Na nekoj su ih planini izbacili i tada su došli naši da ih voze u Donje Moštre.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Eyub 25.02.2019.

    Gdje knjiga da se kupi …hvala

    Odgovori
    • Fatima Š. 26.02.2019.

      Trenutno se može kupiti na Tunelu spasa u suvenirnici i naručiti preko moje stranice na fb “Kad tišina progovori”…Košta 20 KM plus poštarina ukoliko se šalje u neko drugo mjesto u BiH.

      Odgovori

Podržite nas na Facebooku!