Kad ti pobjegne avion, a ne sretneš Scarlett Johansson

Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku reprizu dosadne utakmice Bundes lige. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe

Nismo ni ušli u avion niti zavezali pojaseve, kad pade obavještenje od pilota da se neki dim širi iz posljednjeg dijela i da moramo izaći. Neki je ventilator pregorio, let je odgođen. Sva sreća što se to desilo sad, a ne usred leta, pala bi drama i po. A to znači samo jedno: neću stići na let iz Frankfurta za New York. Cvarili smo se još sat na suncu ispred aviona, zagrebački aerodrom kao da je ležao zavaljen usred Sahare. Solidno smo se ispekli dok nas nije ukrcalo.

Čim smo sletjeli u Frankfurt, otvoriše se vrata terminala i ugledah osoblje aerodroma s tabletima kako nas iščekuje. Hoće da nas prebacuju na druge avione, oni kojima smo trebali dalje krenuti pobjegli su. Stvorila se gužva, laktovi, nervoza, pitanja, odgovori.

“Šta!?”, urliknuh. “Pa to nije moguće! Ja sutra moram da radim!”, pokušah objasniti rukama da nema teorije da prespavam u Njemačkoj. Džaba. Naravno da nisu pred nas pocalili lokalnu Helgu (’ajmo malo rasizma) već neku djevojku iz trećeg svijeta koja se u Njemačkoj na jedvite jade skrasila. Žao mi da urlam na nju, nekako ne ide. Otići ću na desk gdje mi trebaju dati vaučere za hotel pa ću se tamo izderati.

Ping-pong je trajao i trajao, bacali su me od jednog do drugog terminala. Iscrpljen, konačno nađoh mjesto koje sam tražio. Tu me dočeka neki Indijac s turbanom, uposlenik, dade mi broj i reče da sačekam. Bijes me nije popuštao. Neko će morati istrpjeti moje polusatno izlaganje o svemu što me trenutno tišti. Moj se broj pojavi na displeju, u tri se skoka nađoh pokraj pulta. Zamahnuh da nešto kažem kad ugledah Helgu. Žena me pogleda preko naočala, vidim da joj nije ni do čega. Ugasih motornu pilu, shvatih uzaludnost svog otpora, noćenje mi ne gine. Dade meni Helga sve te vaučere za hotel i klopu, i uturi kartu za sutrašnji let. Popišan, pokupih se na terminal za autobuse koji razvoze slučajeve poput mog.

Nakon pola sata vožnje, kroz špagete puteva oko aerodroma izbaciše nas pred neku zgradu usred ničega. Hotel “Intercity”, breakfast included, dinner EUR 20 per person. Dobro. Ljubazna djevojka iza recepcije pogleda papire, dade mi magnetnu karticu od sobe. Vukao sam se prema sobi kao navijač Želje nakon poraza od Sarajeva (crknite, miševi!), hodnik je kao u seriji Twin Peaks, kao da je David Lynch lično lijepio tapete. Nigdje živa roba. Ušao sam u svoju sobu, ali nijedno svjetlo neće da se upali. Šta je ovo? Kakva je ovo navlaka? Da idem nazad do recepcije, ofirno je, provalit će se papak. Gledam ima li gdje da se kakav osigurač zavrne. Ništa. Pogledah malo bolje, kad ono pokraj vrata na zidu stoji elektronski čitač, palac neki. Priđoh, ubacih unutra magnetnu karticu od sobe, kad BUM! Svjetla se upališe, proradi klima, sve, sve. Žedan sam. Gladan sam.

Izađoh iz sobe i krenuh nazad prema recepciji. Od recepcije skrenuh desno prema restoranu. Nigdje živa roba. Zakoračih u hladan i sterilan restoran, pokušali su s nekoliko savremenih umjetničkih fotografija razbiti ledolomca, ali džaba. Iz nekog ugla izmigolji se konobar s osmijehom na licu i stade pokraj stuba od kojeg je počinjao buffet. Uzeh tanjir i krenuh da ga punim svim i svačim. Gladne oči, zinula guzica, trpaj, trpaj. Konobar je išao iza mene i poravnavao hranu u posudama, da sve izgleda kao da tu niko prije nije bio. Brrr. Ovo više nije bio Twin Peaks, nego hotel iz filma Shining Stanleya Kubricka.

Klopa nije bila toliko loša. Klasični hotelski lanac, sve je dizajnirano i industrijsko, balansirani ukusi. Pojavio se i kuhar, plah momak, dojadilo mu da tavori u kuhinji pa došao da provrti supu. Garant je neki metalac, puši travu napolju, tetovaže vire iz svih pukotina. A onda, kao da je neko naredio, restoran se popuni gostima, mjesto živnu. Suhoparnost je i dalje bila ista, samo je ljudski žamor zamijenio zujanje klime. A onda se sjetih i filma Lost in Translation, poistovjetih se s Billom Murrayom, s tom razlikom da Scarlett Johansson nema ni na mapi.

Ne mogoh više gledati oko sebe, spucao sam i taj nesretni treći tanjir (od kojeg se deblja) sa “šveCkog” stola. Natočih još jednu čašu mineralne vode s besplatne fontane. Vratih se istim hodnikom nazad posmatrajući ljubičaste fotelje u lobiju, grupu Korejanaca kako guraju sitninu i kupuju čokolade iz mašine, prazne stolove s računarima za iznajmljivanje, plastične kauče u koje nikad niko nije sjeo. Uđoh u svoju sobu, navih sat da me probudi, upalih televizor i na jednom jedinom kanalu (daljinski nije imao baterije) odgledah neku dosadnu reprizu utakmice Bundes lige između Herte i Schalkea 04. Prije nego sam klonuo, razgledah dobro sve oko sebe.

Gdje sam ja ovo? Šta ja radim ovdje?

PROČITAJTE I...

Žena je s djecom otišla kod američkih prijatelja koji su nas još prije tri sedmice pozvali na Halloween. “Morate ovo vidjeti”, insistirali su. Nismo ih mogli odbiti. Osim toga, i zašto bismo? Mnogi muslimani inače misle da svi trebaju da oduševljeno upoznaju njihovu tradiciju, a da oni nisi obavezni znati išta o drugima, pošto će ti drugi ionako u Džehennem

Sudeći prema godinama i decenijama koje su uslijedile, može se zaključiti da promišljanja, savjeti i preporuke našeg Muhameda Skeje Prozorca (koji se često potpisivao i s dodatkom “El Bosnevi”), kao ni promišljanja mnogih drugih u to vrijeme učenih i pravde željnih ljudi, nisu urodila plodom. To, svakako, nije razlog da se ovom velikanu islamske i državničke misli danas ne posveti znatnija pažnja

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!