Kad te pijani policajac tjera da pušeš balon

Da je čovjeku barem dva-tri mjeseca godišnjeg odmora pa da se nagleda i nasluša, istraži brojne apsurde s kojima živimo, uvjeren sam da bi se bez posebnih teškoća iznjedrio rukopis sličan glasovitom djelu Ericha Fromma pod nazivom Anatomija ljudske destruktivnosti. Čini se da su “obični” ljudi u tim demonstracijama apsurda još revnosniji, bolje rečeno nekako transparentniji

Reduciranje svakodnevnih obaveza ili u prijevodu godišnji odmor za sve koji odbijaju “mudre” savjete da se iz svega isključe, da pamet puste na pašu, sjajna je prilika da se uočavaju “detalji” društvenog života u najapsurdnijim izdanjima koji inače promiču u vrijeme zauzetosti redovnim obavezama. Uobičajena uvjerenja da su ti “detalji” isključiva privilegija onih koji odlučuju, vladaju i upravljaju tope se lagano pred saznanjima da se oni demokratski rasprostiru na svim razinama. Čini se da su “obični” ljudi u tim demonstracijama apsurda još revnosniji, bolje rečeno nekako transparentniji. Da je čovjeku barem dva‑tri mjeseca godišnjeg odmora pa da se nagleda i nasluša, istraži brojne apsurde s kojima živimo, uvjeren sam da bi se bez posebnih teškoća iznjedrio rukopis sličan glasovitom djelu Ericha Fromma, pod nazivom Anatomija ljudske destruktivnosti. Primjeri na najbolji način svjedoče da ne pretjerujem.

Dvojicu mojih poznanika, inače muzičara iz Stoca, u kasne sate na Rotimlji, naselju čije se ime uglavnom veže za avionsku nesreću, odnosno pogibiju makedonske delegacije na čelu s predsjednikom Borisom Trajkovskim, zaustavio je pijan policajac koji se jedva održavao na nogama. Njihove rokerske face uvjeravale su ga da dijele njegovo stanje koje je nevješto prikrivao, uz opasku na njihov račun kako se u ta doba nešto moralo oboriti niz grlo. Od prvog je, koji je sjedio za volanom, zatražio da puše balon. Sumnjičavo ga je, nakon što je naprava posvjedočila njegovu trezvenost, posmatrao nekoliko trenutaka, a onda je balon gurnuo i njegovom saputniku. Nakon što je rezultat bio isti, dozvolio im je da nastave putovanje, uz konstataciju da je balon zasigurno neispravan te da će ih drugi put spremniji dočekati.

Moj prijatelj iz Počitelja prošao je puno gore. Vozeći prema Mostaru nekoliko kilometara više od dozvoljene brzine, samo desetak sekundi nakon što su ga, brzinom više svojstvenoj stazi Monte Carla negoli magistralnog puta M-17, zaobišla dva bijesna auta. Sve se zbilo pred očima policijske patrole koja je zaustavila njega uz prigovor da je prekoračio brzinu. Požalio im se govoreći im da su ga dva automobila pretekla u puno većoj brzini, čemu su i sami svjedočili. Nije pomoglo! Dobio je brz odgovor da njih zbog prevelike brzine nisu ni mogli zaustaviti. Uzgred su ga, zbog nepropisne vožnje, olakšali za 30 KM.

No, sve je to ništa u poređenju s demonstracijom začudnih tumačenja zakona na graničnim prijelazima. S jednim Sarajlijom morao sam se vratiti po naljepnicu u seosku prodavnicu, s kojom je on očito imao neku vrstu poslovne saradnje, iako je naljepnica obavezujuća samo za stare registarske tablice na kojima ne stoji ime države. Uzgredno smo morali saslušati i opasku vlasnika prodavnice koji nas je, misleći valjda da će nas impresionirati zavidnim poznavanjem zakona, podsjetio da je Hrvatska u Evropskoj uniji. I pored najbolje volje da ostanem smiren, nisam uspio. Uzvratio sam stavljajući mu do znanja kako ne mogu shvatiti da je za jednu članicu EU mjerodavnija naljepnica iz seoske prodavnice od oficijelnih tablica koje mi je dodijelila država.

Ono što se već odavno može uočiti jeste da je ljeto najzgodnija prilika kada većina definira ili redefinira odnos spram dijaspore. Jedni joj se pokušavaju približiti, probuditi je na revnosniji odnos prema domovini, pogotovo u kontekstu masovnijeg odziva na izbore; drugi se drže na pristojnoj distanci bez naročitih racionalnih opravdanja za odsustvo komunikacije. Jedan poznanik mi nedavno, uz popodnevnu kahvu ispred kafića gdje dijaspora uistinu popunjava najviše stolica, kaže da mu je dijaspora navrh glave i da jedva čeka kad će nazad?! “Nema više teladi”, reče mi potiho i u povjerenju, uvjeren da kapiram o čemu me obavještava. No, uvidjevši moju začuđenost, potrudio se da pojasni. “Sve što je teladi bilo, pojeli su. Za iladža više teleta nema u cijelom kraju.” Iz njega je progovarao onaj poguzijski strah da bi teletine moglo nestati, ali je uzgredno izricao i drugu veliku istinu koja ide uz nastupe dijaspore. U mahom teletinom prenatrpanim soframa i nastupima folk‑zvijezda, uz obavezna fotografiranja, iscrpljuje se, čast izuzecima, najveći dio vremena provedenog u domovini. Sugovornika sam utješio argumentirano mu predočavajući da ne brine jer današnja telad, zahvaljujući modernim hemijskim stimulansima i proteinskim bombama, rastu i stasaju znatno brže. Otišao je rasterećen velike brige, straha da će nestati onoga čemu se njegova duša najviše raduje.

PROČITAJTE I...

Te metuzaleme u likovima kancelarijsko-birokratskih moljaca ne bi bilo zgoreg mjesec dva spustiti i u rudarska okna, ili istjerati na građevinske skele i slične destinacije. Da se na licu mjesta uvjere kako je u šezdeset i nekoj uzeti krampu, mistriju i druge alatke. Možda bi to bio jedini način da shvate da su samo nasilnici u stanju ljude u tim godinama zakonski primorati da se pentraju po skelama ili spuštaju u rudarska okna

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!