KAD SU CVETALE TIKVEŠE

Ipak ostaje nerazjašnjeno kako je moguće da o karakteru posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini uglavnom podudarno mišljenje imaju Dodik, Karadžić, Vučić, Šešelj, te sva ostala četnička i nacionalistička srpska bratija i Amer Tikveša, a očigledno i portal čiji je izvršni urednik i na kojem opetovano iznosi ove svoje teze. I kako je moguće da unutar grupe u kojoj Tikveša djeluje postoji toliki otpor prema uvođenju u nastavu tema o Opsadi Sarajeva, Agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Genocidu u Srebrenici. U čemu je problem?

Krajem aprila 2016. godine Amer Tikveša, novinar i još koješta, objavio je na portalu Školegijum tekst Patroni i poltroni, u kojem je, između ostalog, kritizirao Ministarstvo za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo zato što je u nekom saopćenju upotrijebilo termin “agresija”. Tikveša je tom prilikom napisao: “Agresija na BiH nije pouzdan termin, karakter rata u BiH ne može se još uvijek jednoznačno odrediti. Ako ga tako slobodno koriste na stranici Ministarstva obrazovanja, onda se postavlja pitanje na kakvim to istinama počiva obrazovanje u Kantonu Sarajevo – naučnim ili ideološkim.”

Ovaj tekst izazvao je brojne komentare, a Vijeće za štampu u Bosni i Hercegovini usvojilo je Tikvešinu žalbu na tekst Smrdljivi glas ateističkog patuljka Amera Tikveše: “Agresija na BiH nije pouzdan termin”, objavljen na portalu Saff, u kojem je kritizirana prethodno citirana Tikvešina tvrdnja. Nije to bilo prvo oglašavanje Amera Tikveše kojim dovodi u sumnju karakter rata u Bosni i Hercegovini. Nekoliko dana prije teksta objavljenog na portalu Školegijum, u prilogu Vučić cipele mijenja, ali ne mijenja ćud, objavljenom na portalu Prometej, Tikveša je napisao kako ni Bošnjaci međusobno nisu načisto je li bila agresija ili je to bio građanski rat. Štaviše, u tom tekstu Tikveša smatra da Bošnjaci nisu sigurni ni je li u Srebrenici bio genocid, pa kaže: “U vezi sa svim tim pitanjima (Srebrenica (genocid ili ne); Republika Srpska (ukinuti ili otcijepiti); rat (agresija ili građanski)) i među Bošnjacima i među Srbima postoje različita viđenja. Postoje i oni Bošnjaci i Srbi čija su viđenja u vezi s jednim ili više navedenih pitanja identična.”

Da se Tikveša ne šali, potvrđuje u još nekoliko rečenica na Prometeju: “Mi još neke stvari i ne možemo tvrditi s naučnom preciznošću. Naprimjer, da li je na BiH izvršena agresija i od koga sve, ili je u njoj bio građanski rat ili se dešavalo i jedno i drugo? Genocid u Srebrenici ima svoje osporavatelje koji nisu srpski nacionalisti i imaju naučni kredibilitet, ali ima i one koji tu kvalifikaciju žele proširiti na veći dio BiH također s naučnom uvjerljivošću.”

Skoro opsesivni kontinuitet Tikvešinog promišljanja o karakteru rata u Bosni i Hercegovini može se, međutim, pratiti i odranije. Tikveša je još 2011. godine u Danima ružio one koji tvrde da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena samo agresija. U tekstu Ulica – jedina ljevica, objavljenom u februaru 2011. godine, između ostalog, napisao je: “BiH kao takva nije ništa drugo nego produkt građanskog rata koji se odvijao uz svesrdnu pomoć u svakovrsnim resursima i država susjeda kao izuzetno zainteresiranih strana u ratu, što tom građanskom ratu daje i obilježja agresije. (…) Tom logikom preko pedeset posto stanovništva BiH u posljednjem ratu stalo je na stranu agresora.”

Ima toga takvog kod Tikveše još, u različitim povodima i razdobljima i na različitim mjestima. Posljednje njegovo oglašavanje u vezi s agresijom dogodilo se prije koji dan, kad je, opet za Školegijum, napravio intervju s Refikom Hodžićem, aktivistom iz Prijedora sa stalnim boravkom u Sjedinjenim Američkim Državama, koji je nedavno sablaznuo javnost dovođenjem u isti kontekst prijedorskog genocida i zločina kojeg su nad srpskim građanima na Kazanima kod Sarajeva počinili pripadnici 10. brdske brigade Armije RBiH, pa za to i sudski procesuirani.

Ovaj put Tikveša uvodi delikatesnu novost, on bi da neko “kompetentan” i “dovoljno moćan” odluči kako da se riješi “pitanje karaktera rata u BiH”. Sve se ove godine Tikveša ponaša po onom principu po kojem ne treba vjerovati vlastitim očima već onome što će neko drugi odlučiti da se dogodilo. Nema prostora, naravno, ovdje nabrajati sve silne dokaze i svjedočanstva o umiješanosti Srbije, Crne Gore i Hrvatske, njihovih vojska, policije i političara u rat u Bosni i Hercegovini, o velikosrpskim i velikohrvatskim planovima o podjeli, o Karađorđevu, RAM-u, o bilo čemu, budući da za Tikvešu izgleda vrijedi pravilo: “Abes je kazivati inninu lezet od idzmaa.”

Ipak ostaje nerazjašnjeno kako je moguće da o karakteru posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini uglavnom podudarno mišljenje imaju Dodik, Karadžić, Vučić, Šešelj, te sva ostala četnička i nacionalistička srpska bratija i Amer Tikveša, a očigledno i portal čiji je izvršni urednik i na kojem opetovano iznosi ove svoje teze. I kako je moguće da unutar grupe u kojoj Tikveša djeluje postoji toliki otpor prema uvođenju u nastavu tema o Opsadi Sarajeva, Agresiji na Bosnu i Hercegovinu i Genocidu u Srebrenici. U čemu je problem?

Ali u Sarajevu, srećom, ne odlučuju tikveše. One još nisu na vlasti u ovom kantonu. I još nisu uveli četvrti nastavni plan i program u kojem neće biti mjesta za agresiju, genocid i opsadu. U kantonu u kojem u javnosti nemaju utjecaj oni koji su sudjelovali u agresiji javljaju se tikveše da iz samo njima znanih poriva djeluju sa srpskih nacionalističkih pozicija koje nam prodaju pod nadnacionalno i svebosansko, pa bismo bez mnogo ustezanja mogli parafrazirati Aliju Nametka: Da nema srpskih nacionalista, od tikveša bismo ih pravili.

PROČITAJTE I...

Miniranje džamije 1993. godine Večernji list okarakterizirao je “nerazumnim potezom”, da bi odmah potom ustvrdili kako se njenom obnovom neće okončati stoljetni prijepori oko kojih se nisu usuglasili čak ni povjesničari, ali ni pripadnici crkava i vjerskih zajednica, kao i triju naroda, oko jednog drugog povijesnog pamćenja koje se taloži i često bude povod za novo nasilje, a to je da je, prema crkvenim izvorima, tačno na tom mjestu, na Babunu u naselju llićima, do osmanske okupacije bila smještena katolička bogomolja, crkvica ili kapelica svete Ruže Viterbijske

Beogradski aplauzi na Rankovićevoj sahrani ozvaničili su vaskrsnuće velikosrpske ideologije koja će se iznutra, kroz partijske redove, uskoro etablirati i krenuti u pokušaj uspostavljanja dominacije koju, sudeći prema povijesno-političkim i ratnim reperkusijama, niko izvan Srbije nije dočekao s naročitim simpatijama. U konkretnom slučaju, aplauzi koji su odjekivali u Aleji velikana u Beogradu bili su podrška sarajevskom egzekutorskom timu koji je postupio rankovićevski, čvrsto i beskompromisno, kao što je i on svojevremeno činio, otpremajući svako sumnjivo lice u ondašnje kazamate

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!