Kad su antifašisti postali fašisti

Iako je prošlo 70 godina od stravičnog zločina partizana u bleiburškim marševima smrti, do danas je napisano svega nekoliko ozbiljnih studija koje se bave ovom temom. Nesrazmjer između opsega bleiburške tragedije i pisanih tragova o njoj treba tražiti, prije svega, u totalitarnoj politici Jugoslavije koja je po svaku cijenu nastojala uništiti sjećanje na bleiburške marševe smrti i ubijene Hrvate, Bošnjake, Nijemce, Slovence, Mađare, i nešto Srba i Crnogoraca. S druge strane, hrvatski su istraživači nerijetko, u duhu endehazijske politike identiteta, vješto skrivali ubistva Bošnjaka, navodeći ih u zvaničnim dokumentima kao Hrvate. Na osnovu istraživanja pojedinih hrvatskih historičara, brojnih izjava preživjelih svjedoka koje je sakupio vrijedni Nihad Halilbegović te nekompletnih spiskova ubijenih Bošnjaka, možemo sa sigurnošću reći da je u bleiburškim marševima smrti stradalo između 20.000 i 50.000 Bošnjaka, iako hrvatski historičar Vedran Petrović procjenjuje da je stradalo između 50.000 i 65.000 Bošnjaka. U ovom i narednom broju Stava donosimo priču o stradanju bošnjačkih vojnika i civila u bleiburškim marševima smrti te ekskluzivno objavljujemo izjave preživjelih svjedoka

Bleiburški marševi smrti, u hrvatskoj literaturi nazvani križnim putem, predstavljaju jedan od najvećih ratnih zločina koji se dogodio na kraju Drugog svjetskog rata. Dešavanja na jugoslavensko-austrijskoj granici iz maja 1945. godine do danas nisu u potpunosti razjašnjena, a rijetki tekstovi historičara više su utemeljeni na pretpostavkama nego na čvrstoj faktografskoj podlozi. Sigurno je da se u južnu Austriju, koju su već bile osvojile savezničke snage, u maju 1945. godine slijevalo mnogo njemačke vojske, izbjeglica s istoka Evrope, ali i vojne formacije njemačke vojske sastavljene od pripadnika drugih naroda te pripadnika vojnih formacija s istoka i jugoistoka Evrope koje su se borile na njemačkoj strani. Svi su oni bježali pred Rusima i jugoslavenskim komunistima te su jedinu nadu u spas vidjeli u predaji Britancima i Amerikancima.

Brojevi strave i užasa

U dokumentu Hrvatskog instituta za povijest Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. navodi se izvješće opunomoćenika OZNA-e Dimitrija Georgijevića načelniku te službe Aleksandru Rankoviću od 12. jula 1945. godine, u kojem se ističe da je u tada uspostavljenim logorima u Jugoslaviji “bilo vrlo mnogo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima je bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata – ustaša i domobrana”. U ovom dokumentu, također, piše: “Obzirom da nema naznaka da su ‘zarobljeni neprijatelji’ u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj pobijenih doista drastičan – te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova domobrana i ustaša.”

Političko i vojno vodstvo NDH, marionetske države Sila osovine, koja je od 1941. godine vladala prostorom Bosne i Hercegovine, pokušalo se u maju 1945. godine predati zapadnim saveznicima kako bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića nego je zahtijevao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije. Nakon predaje su vojnici i civili vraćeni na područje Jugoslavije. Premda je na samom Bleiburškom polju počinjeno manje ratnih zločina s obzirom na broj zločina koji su uslijedili kasnije, upotreba sintagme “bleiburški marševi smrti” odnosi se i na sve ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koji su bili direktna posljedica vraćanja poraženih vojski u ruke Jugoslavenske armije. Velika većina poraženih vojnika i civila stradala je u pokušaju da se vrate svojim domovima, a svjedočanstva onih rijetkih koji su u tome uspjeli neizmjerno su važna zbog pedesetogodišnje šutnje o stravičnim zločinima, kako u jugoslavenskoj literaturi, tako i u onoj štampanoj u inostranstvu. Za izručivanje 20.000 Kozaka Crvenoj armiji, kao i za istovremeno izručivanje poraženih vojski snagama Jugoslavenske armije, odgovoran je Harold MacMillan, opunomoćeni ministar pri glavnom štabu savezničkih snaga, a kasnije i premijer Velike Britanije.

Koliko su bleiburški zločini skrivani pokazuje i primjer grofa Nikolaja Tolstoja, koji je objavio 1986. godine knjigu Ministar i pokolji, koja je u javnosti Velike Britanije izazvala veliko zanimanje. Odlukom suda, knjiga je ubrzo zabranjena i povučena iz prodaje. Autor knjige, grof Tolstoj, optužen je za klevetu Harolda MacMillana te je u sumnjivom sudskom procesu, zatvorenom za javnost, osuđen na iznimno visoku kaznu od milion i po funti, uz još milion funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća ikad izrečena novčana sankcija u Engleskoj. Na našim prostorima o ovom se zločinu počelo intenzivnije pisati tek s raspadom Jugoslavije.

Za masovne zločine niko nije odgovarao

Broj vojnika i civila osuđenih po kratkom postupku kao državni neprijatelji varira u zavisnosti od izvora koje su koristili historičari i istraživači bleiburške tragedije, a procjene dosežu i do 600.000 ubijenih. Što se tiče Bošnjaka ubijenih u bleiburškim marševima smrti, broj također varira. Ozbiljne procjene kreću se u rasponu od 20.000 do 50.000 ubijenih vojnika i civila, što potvrđuje i navod Vladimira Žerajića o 29.000 ubijenih Bošnjaka. Hrvatski historičar Vedran Petrović ističe da je Bošnjaka ubijeno između 50.000 i 65.000, a najveće procjene su da je ubijeno 73.000 Bošnjaka. Na promociji knjige Huda Jama: strogo čuvana tajna autora Romana Leljka, slovenskog publiciste, historičar Vedran Petrović kazao je: “Hrvatski narod je na križnom putu doživio najveće stradanje u povijesti svog postojanja. Bitno je istaći i to da su stradali i drugi narodi, da je Bošnjaka stradalo, po procjenama više eksperata, između 50.000 i 65.000, onda nekoliko desetaka tisuća Slovenaca, čitav jedan narod u Vojvodini – Mađari su doslovno istrijebljeni, kao i Nijemci koji su živjeli u Vojvodini, a kojih je bilo mnogo.” Petrović je istakao da za te silne masovne zločine nije odgovarala niti jedna jedina osoba, što predstavlja presedan u historiji prava Evrope i Evropske unije.

Iako je nezahvalno praviti procjene i kalkulacije, zbog poštovanja prema svakoj pojedinačnoj žrtvi, bitno je spomenuti da nekompletni spiskovi ubijenih iz nekoliko sela i općina u BiH otkrivaju stravičan podatak da je iz Bosne i Hercegovine u bleiburškim marševima smrti stradalo oko 5% ukupnog bošnjačkog stanovništva, većinom vojnika i dijelom civila. Svi su stradali između maja i jula 1945. godine. Tako je, naprimjer, u Gračaničkom srezu prema popisu iz 1939. godine bilo ukupno 18.357 muslimana (Bošnjaka). Prema nekompletnom spisku prof. Omera Hamzića i prof. Edina Šakovića, kojeg je dopunio Nihad Halilbegović, iz Gračaničkog sreza, osim samog grada Gračanice, ubijeno je u bleiburškim marševima 430 Bošnjaka. Budući da je u gradu Gračanici, čiji ubijeni nisu uvršteni u spisak, živjelo 6.387 muslimana, to znači da je iz Gračaničkog sreza ubijeno 430 od 11.970 Bošnjaka koji su živjeli izvan samog grada Gračanice. Budući da ne postoje precizne naznake u popisu iz 1939. godine o broju muškaraca, žena, starih i djece za svaku naciju pojedinačno, samo se može pretpostavljati broj vojno sposobnih muškaraca od ukupno 11.970 osoba. Istina, postoje precizni bojevi o ukupnom broju muškaraca i žena na prostoru Gračaničkog sreza za sve narode koji su tamo živjeli. Muškaraca je bilo 16.195, a žena 14.951. Svih 430 ubijenih koji se nalaze na spisku vojno su sposobni muškarci, kojih, u odnosu na žene, starce i djecu, nije moglo biti više od 5.000, pa broj od 430 ubijenih iz jednog relativno malog mjesta zvuči stravično.

Slično je i s drugim mjestima za koje su sakupljene nepotpune liste ubijenih. Selo Džakule, koje je pripadalo općini Doborovci, 1939. godine imalo je 887 stanovnika. Iz ovog je sela u Bleiburgu ubijen 41 vojnik. Najviše ubijenih bilo je iz porodica Šerbečić, Busuladžić, Halilović, Ibričić, Fatmić, Hodžić, Mušić i Sejdinović. Posebno je jeziv primjer Male Brijesnice, koja nije bila u sastavu Gračaničkog sreza, a iz koje je, prema svjedočenju Osmana Mrkovića, ubijeno 66 vojnika, navedenih po imenu i prezimenu. Mala Brijesnica bila je jedno od najmanjih naselja u tom kraju. Prema Mrkovićevom svjedočenju, 1945. godine u Maloj Brijesnici živjelo je ukupno između 400 i 500 stanovnika, te broj od 66 ubijenih iz tako malog mjesta svjedoči razmjere stradanja Bošnjaka u bleiburškim marševima smrti. Popis svih mjesta za koja postoje nekompletirani spiskovi ubijenih nemoguće je objaviti u jednom novinskom članku, a primjer Gračaničkog sreza, Džakula i Male Brijesnice ilustrira veličinu demografske katastrofe koja je zadesila bošnjački narod. Svijest o veličini ove tragedije bila je prisutna kod preživjelih, ali oni nisu smjeli o tome govoriti zbog represije komunističke vlasti. Čak su i šezdeset godina kasnije, kada su davali izjave Halilbegoviću, bili uplašeni zbog mogućih posljedica. Bošnjak Omer Vrabac, koji je kao momčić preživio Bleiburg, kasnije je kupio Bleiburško polje znajući kakve dokaze ono skriva. Kasnije je Vrabac tu zemlju poklonio udruženju iz Hrvatske koje baštini sjećanje na žrtve bleiburške tragedije.

Bošnjake primorali da ubijaju svoje sunarodnjake

Bleiburški marševi smrti mogu se s pravom smatrati jednom od najvećih tragedija u historiji bošnjačkog naroda, kako zbog broja ubijenih, tako i zbog činjenice da su Bošnjaci u to vrijeme bili pripadnici različitih vojski te su nerijetko bili primorani ratovati jedni protiv drugih. U svjedočenjima Bošnjaka koji su preživjeli bleiburške marševe smrti, a koje je sakupio Halilbegović, navode se i jezivi opisi o Bošnjacima iz redova partizana koji su bili primorani ubijati svoje sunarodnjake. Ipak, bilo je i onih Bošnjaka iz redova partizana koji su odbili naredbu da strijeljaju ratne vojne zarobljenike, što je vidljivo iz nekoliko izvještaja KNOJ-a, evidentiranih u dokumentima Hrvatskog instituta za povijest. Jedan od tih izvještaja donosimo u formi u kojoj je zabilježen:

“Na Baniji kod Petrinje prilikom izvršenja vođenja na strijeljanje jedne veće grupe bandita odgovorni oficir iz štaba bataljona Narodne odbrane poveo je za pripomoć i dobrovoljce civile iz okolnih sela. U istom bataljonu dešava se da novi borci koji su došli iz VIII. divizije /Muslimani/ neće da strijeljaju bandu, jer im to, kako navode, na dozvoljava ‘Alah’ i ‘Din’. II. bataljon III. brigade osiguravao je na željezničkoj stanici u Djurmancu dva vagona bandita koji su vođeni na strijeljanje. Banditi su provalili vrata i 30 ih je pobjeglo.” (Izvješće o stanju u postrojbama Hrvatske divizije KNOJ-a i o masovnim likvidacijama OPUNOMOĆENIŠTVO OZNA ZA HRVATSKU DIVIZIJU KNOJ; Str. Pov. Broj: 72, 5. VII. 1945. godine)

Slični slučajevi odbijanja naredbi o ubijanju ratnih vojnih zarobljenika bili su rijetki. Velika je većina zarobljenika ubijena, a njihovim posmrtnim ostacima i danas nema traga. U govoru održanom u Ljubljani 27. maja 1945. godine, a koji je objavljen u Borbi sutradan i u 28. tomu Titovih Sabranih djela, Josip Broz Tito rekao je: “Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda, dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo manji dio uspio je pobjeći. Ova manjina nikad više neće da gleda ove naše divne planine, naša cvatuća polja. Ako bi se to dogodilo, onda će to biti vrlo kratkog vijeka.” Osvetnička ruka pravde, o kojoj je govorio Tito, zaista je dostigla ogromnu većinu poraženih vojnika. Samo je u Sloveniji službena državna komisija do sad evidentirala i locirala više od 600 masovnih grobnica za koje su odgovorni partizani. Ove grobnice u ogromnoj većini nastale su kada je rat već bio završen i rezultat su masovnih partizanskih likvidacija. U Hrvatskoj je službena državna komisija evidentirala više od 900 masovnih grobnica. U Bosni i Hercegovini još nema službene državne komisije za istraživanje komunističkih zločina iz Drugog svjetskog rata, a prema istraživanju Romana Leljka, u BiH je, zahvaljujući nižim nivoima vlasti, do sada evidentirano više od 250 masovnih grobnica.

Prešućivanje i neosuđivanje komunističkih zločina moglo bi se odraziti i na evropski put Bosne i Hercegovine. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope osudila je totalitarni komunistički poredak u svojim dvjema rezolucijama: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih poredaka, usvojenoj 25. januara 2006. godine, i Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema, usvojenoj 27. juna 1996. godine. U ovim rezolucijama Vijeće Evrope osudilo je deportacije, mučenja, psihički teror, masovna kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima, izrazilo sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.

Rezolucijom se traži od bivših komunističkih i postkomunističkih partija koje to još nisu učinile da ponovo procijene i vrednuju povijesti komunizma i vlastite prošlosti kako bi se jasno distancirali od zločina totalitarnih komunističkih režima i osudili zločine komunizma. Bosna i Hercegovina nije ispoštovala ove rezolucije, koje gotovo da su prošle nezapaženo. I zbog toga su u našoj zemlji još vrlo prisutne i glasne grupe i pojedinci, pa čak i politički projekti koji veličaju totalitarnu komunističku ideologiju. Pojedini politički subjekti nastali na tekovinama bivše komunističke partije još se nisu distancirali od te totalitarne ideologije i njenih zločina.

 

PROČITAJTE I...

Sad je najviše koncentrirana na Olimpijadu koja će se 2018. godine održati u Južnoj Koreji. Olimpijadi prethodi Svjetsko prvenstvo u skijanju za osobe s invaliditetom u Italiji. Ilma kaže da će joj nastup na Svjetskom prvenstvu biti dobro zagrijavanje za Olimpijadu, ali i kako joj u trenažnom procesu najveći problem to što je jedina u Bosni i Hercegovini koja se profesionalno bavi paraolimpijskim skijanjem. Kaže da će naredne trke posvetiti svom rahmetli treneru prof. dr. hadži Senadu Turkoviću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!