Kad sport postane umjetnost

Pobijedivši starost i povredu zbog koje je pola godine pauzirao od igranja na turnirima, Roger Federer uspio je poraziti i svog najvećeg rivala Rafaela Nadala, još jednom dokazujući da je ne samo najveći teniser svih vremena već i jedan od najboljih sportista u povijesti, ali i da godine umjetnicima ne moraju biti prepreka

Rodio se 8. augusta 1981. godine nedaleko od Bazela. Kao dječak, paralelno je trenirao fudbal i tenis, a kada je imao dvanaest godina, morao se odlučiti između dviju strasti. “Za jednog klinca bila je to teška odluka, ali sam u to vrijeme slučajno čuo trenera u teniskoj školi kako mome ocu govori da okačim reket o klin jer mi to nikako ne ide od ruke. Tog sam dana roditeljima rekao da sam se odlučio posvetiti tenisu”, prisjetio se jednom prilikom Federer svojih teniskih početaka.

Miran i staložen, kakvim ga godinama gledamo, s uistinu rijetkim ispadima, među kojima je svega nekoliko polomljenih reketa u skoro dvadesetogodišnjoj profesionalnoj karijeri, Federer nije bio takav u svojim juniorskim danima kada je nosio nadimak “usijana glava”. Svađao se tokom mečeva s protivnicima, sudijama i ocem, bio je nepredvidiv, emocionalan, plačan kad izgubi… Mnogi smatraju da je, pored toga što je za sobom ostavio tinejdžerske nemirne godine, smrt njegovog mentora i trenera Petera Cartera u automobilskoj nesreći 2002. godine presudno utjecala na promjenu takvog ponašanja.

Kao junior, na Wimbledon stiže 1998. godine i osvaja ga i u singlu i u dublu. Iste godine postaje i profesionalni igrač.

Dvanaest godina među prvom trojicom

Na svoju prvu pobjedu u svijetu odraslih čekao je do februara 2000. godine, kada je osvojio turnir u Milanu, na parketu, podlozi na koju su mnogi zaboravili. U sljedeće dvije godine osvojio je još sedam turnira na svim podlogama prije prve velike pobjede u Wimbledonu u julu 2003. godine.

Sljedeće godine Federer osvaja tri grand slam turnira: Australia Open, Wimbledon i US Open, što ponavlja 2006. i 2007. godine. Ali ne uspijeva spojiti u jednoj godini sva četiri velika turnira. U tome ga je 2004. godine u trećem kolu Roland Garrosa u Parizu osujetio Gustavo Kuerten, a zatim u dva finala, 2006. i 2007. godine, Rafael Nadal. Od njega će izgubiti i još dva finala, 2008. i 2011. godine, ali će 2009. ipak trijumfirati na ovom turniru, i tako postati jedan od tada šest, a danas osam, igrača koji su to uspjeli: Fred Perry (1935), Don Budge (1938), Rod Laver (1962), Roy Emerson (1964), Andre Agassi (1999), Roger Federer (2009), Rafael Nadal (2010) i Novak Đoković (2016). O tome koliko je teško osvojiti sva četiri turnira na tri različite podloge – travi, šljaci i tvrdoj podlozi – može poslužiti i podatak da je Nadalu za to trebalo pet godina, Federeru šest, Agassiju sedam, a Đokoviću osam. A da neki od najboljih tenisera svih vremena Pete Sampras i Ivan Lendl to nikada nisu uspjeli iako su osvojili četrnaest, odnosno osam grand slamova. Sampras nikada nije stigao ni do finala Roland Garrosa, a Lendl je dva puta gubio wimbledonsko finale.

Jedanaest od osamnaest grand slam titula Federer osvaja između 2004. i 2007. godine, ali ostaje u samom vrhu tenisa sve do sredine prošle godine, kada zbog povrede pravi polugodišnju pauzu. Osvojio je 89 turnira, dvadeset više od Nadala, dvadeset dva više od Đokovića i treći je na vječnoj listi u Open eri (koja se računa od 1968. godine, kada je izjednačen status profesionalnih i amaterskih tenisera). Pobijedio je u 1.087 mečeva. Od njega je to više puta učinio samo Jimmy Connors (1.256). Od svih tenisera koji su igrali u Open eri, Federer ima najviše pobjeda na tvrdoj podlozi i travi.

Rekorder je i po vremenu provedenom na vrhu liste najboljih tenisera. Na prvom mjestu bio je 302 sedmice (pet godina i devet mjeseci), jedan od prve dvojice 471 sedmicu (devet godina i tri sedmice), a među prvom trojicom 627 sedmica (dvanaest godina i tri sedmice). Od igrača koji se aktivno bave tenisom najbliži mu je po držanju prvog mjesta Đoković (223 sedmice), a Nadal je to uspio biti 141 sedmicu. Među prvih deset Federer je ukupno četrnaest godina i četiri mjeseca (745 sedmica), a od njega su među deset najboljih svjetskih tenisera dulje bili samo Jimmy Connors (817) i Andre Agassi (747), kojeg će u tome već u februaru ove godine skoro sigurno prestići.

I stari pas ponekad nauči nove trikove

Nadal je u međusobnim duelima mnogo uspješniji od Federera. Od 35 mečeva odigranih od 2005. godine do danas, Španac je dobio 23, a Švicarac 12. Treba pri tome znati da je 13 od 23 pobjede Nadal izvojevao na šljaci, podlozi na kojoj je apsolutni svjetski rekorder, na kojoj ga je Federer porazio samo dva puta. Izuzme li se šljaka, oba tenisera imaju po deset pobjeda, Nadal jednu više na tvrdoj podlozi (9-8), a Federer na travi (2-1).

Posljednji meč u Melbourneu po mnogo čemu bio je poseban. I po načinu na koji je Federer igrao i po značenju eventualne pobjede za obojicu. Federer je, primajući pobjednički trofej, izjavio da bi, da je to u tenisu moguće, pobjedu podijelio s Nadalom prepoznajući veličinu suparnikove želje i dijeleći tako svoj osjećaj zadovoljstva pobjedom. Da je Nadal pobijedio, bio bi jedini igrač koji je u Open eri osvojio sva četiri najveća turnira dva puta. Bio bi to za njega također veliki povratak, nakon četveromjesečnog odsustva i skoro tri godine bez osvojene grand slam titule. Nadal je u Melbourneu odigrao prvo finale u posljednjih devet grand slam nastupa u kojima su mu najveći uspjesi bila dva četvrtfinala. Federerov sušni grand slam period bio je još i dulji. Posljednji turnir iz ove serije osvojio je prije više od četiri godine, izgubivši u međuvremenu tri finala i pet polufinala u ukupno petnaest nastupa.

Ono što je fasciniralo i obične gledaoce i teniske stručnjake bili su, i pored svih silnih rekorda koje je porušio, titula koje je osvojio i zarađenog novca, Federerova neskrivena “glad” za pobjedom i nešto još intrigantnije i nevjerovatnije. Federer je, naime, kao neko ko će za šest mjeseci napuniti 36 godina, pokazao da ima “staraca” koji se mogu naučiti novim trikovima. Nestvarno je popravio backhand osvojivši veliki broj poena ovim udarcem, od čega winnerima šest u prva četiri seta i osam u posljednjem setu. Ako mu je nešto tokom karijere bila slaba tačka, to je bio njegov jednoručni backhand, naročito ranjiv u mečevima s vrhunskim ljevorukim igračima.

No, ovaj je put bilo drugačije. Nadal je vidio da mu servisi u backhand stranu ne donose koristi, pa je počeo servirati ravno u Federera, što mu je neko vrijeme donosilo uspjeh, dok se Federer nije prilagodio ovoj vrsti napada. Osim backhanda, Federer je tokom polugodišnje pauze intenzivno vježbao i servis, tako da je tokom treninga sedmično servirao po hiljadu puta. I taj udarac donosio je prednost tokom cijelog turnira, a u finalnom meču i dvadeset izravnih poena asom. U 139 poena koje je osvojio Nadal, Federer mu je pripomogao s 57 neforsiranih grešaka, nasuprot Nadalovih 28. Ali pobjednik je imao 73 winnera, 38 više od Nadala. Na mreži je osvojio 29 poena, a Nadal 10. Sve ovo, zapravo, pokazuje da se mnogo više za ishod ovog meča pitao Federer. Osvojio je više poena u svim razmjenama udaraca, i u kratkim (0-4) i u srednjim (5-8) i u dugačkim (9+), a umjesto da ga, kako smo navikli, Nadal tjera da igra iza osnovne linije, što njemu daje prednost jer je pokretljiviji i brži, i što to podrazumijeva dugačku razmjenu udaraca u kojoj on, po pravilu, pobjeđuje, Nadal je bio taj koji je mnogo više vremena proveo iza osnovne linije.

Sljedeći bi meč Federer trebao igrati u Dubaiju krajem februara, pa onda kreće prva od dvije američke turneje. Koliko će Federer još moći igrati na ovakvom nivou? Možda je ovo labuđi pjev? Možda je ovo posljednja sezona? Kako god, Federere bismo još dugo mogli gledati u svijetu tenisa. Danas su to samo djeca, osmogodišnje blizankinje i trogodišnji blizanci, sutra možda novi wimbledonski šampioni.

PROČITAJTE I...

Blaž Slišković, nekada veliki nogometaš, u poratnim godinama neuspješan selektor nogometne reprezentacije BiH i nekoliko klubova iz inostranstva, u euforiji nakon osvajanja svog prvog trofeja u trenerskoj karijeri, sablaznio je ovdašnju javnost izjavama o Zrinjskom i Veležu, tvrdeći, između ostalog, da mu poznatiji mostarski klub “nikada ništa nije dao”. Stav piše o tome zašto Sliškovićeve izjave, zapravo, nisu iznenađenje za one koji ga malo bolje poznaju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!