Kad spasiš dijete ubici

Ispod sobe u kojoj je spavao bio je gazdin kafić. Društvo se jedne večeri zanijelo i zapilo, a on je na prozoru pušio cigaretu. U posebnom zanosu bio je gazda, čija se pamet, uslijed alkohola, raspustila, a jezik razvezao. Najprije se počeo dičiti svojim imanjem, a onda to pravdao riječima kako je sve to po zasluzi jer nije on džaba palio i ubijao. Konačno, iz svog ratnog asortimana, gazda je izdvojio nekoliko zlodjela imenujući mjesto u kojem ih je počinio

Bajram je iza nas, ali me određena bajramska osjećanja i nedoumice i dalje drže. Doduše, nema to, primarno, neke veze s Bajramom, ali pošto u nas sve ima veze sa svačim, tako je i ovaj put. Često se kaže da je vjera mjera, a mi smo upravo Bajram gotovo pa sveli na mjeru vjere. Tako nam Bajram dođe kao neki posljednji kriterij i mjerilo nečije pripadnosti vjeri pa za nekog ustvrdimo: “Neće čak ni na Bajram!” S druge strane su oni koji se bar na bajramsko jutro pomole i pokažu u džamiji, valjda tako dajući do znanja gdje ipak pripadaju.

E, onda se iz toga izrodi niz akcija i reakcija koje imaju ili nemaju veze sa zdravim rasuđivanjem. Jednoj takvoj sam, kao dječak, svjedočio u nekoliko navrata (nekoliko bajrama). Efendija, očito rezigniran tim “bajramskim muslimanima” (a, kasnije ću saznati, i nekim privatnim razmiricama koje je imao s takvima), dočekao bi svojih pet minuta pa bi bajramsku hutbu razvukao mimo svih uobičajenih formi i normi. Znalo je to prebaciti sahat vremena, što bi, računajući i vrijeme od sabaha, izišlo i na tri sahata. Studena januarska ili februarska jutra, džamija bez grijanja i sveukupan splet okolnosti sviju bi dovelo na rub usijanja pa se samo čekalo kad će ko ustati i zagalamiti. Niko nije ustajao, a i efendija je uporno tjerao po svom. Međutim, već po izlasku iz džamije i definitivnom okončanju “agonije”, oni kojima se efendija “svetio” prigušenim tonom spominjali bi njegovu užu i širu familiju u kontekstima koje ovdje nije primjereno spominjati. Sve bi se to nastavilo po bajramskim kahvama i sijelima, uz redovno obećanje: “Zapamtit će on kad me je više vidio u džamiji!” I opet bi otišli i proživljavali isto. Danas efendija više nije u toj džamiji, a većina spomenutih više nije na ovom svijetu. “Sveti li se” nekome drugom, na nekom drugom mjestu, nije mi poznato.

Nije moje da sudim – tako se i u hutbama, posebno bajramskim postavljam – ali imam pravo da se čudim i, shodno tome, iznesem svoj stav. A moja bajramska iščuđavanja sliče jedna drugom k'o jaje jajetu. Naime, znam jednog mladog insana, skoro da smo i vršnjaci. Nismo nešto prisni, ali se međusobno uvažavamo kad se sretnemo, premda se i ne srećemo prečesto. Znali smo popiti kahvu i popričati, onako, o životu. Dugo mu nije išlo. Pokušavao je svašta nešta, ali nikako da krene. Na momente sam imao neodoljiv osjećaj da preda mnom sjedi još neotkriveni član porodice Trotter iz legendarnih Mučki. Konačno se skrasio na jednom radnom mjestu, bezbeli fizički zahtjevan posao, oženio se i dobio djecu. Bio je vanredno dobar radnik s vanredno čudnom naravi, pa bi, svako malo, davao ili dobivao otkaz, odlazio i ponovo se vraćao na stari posao.

Jednom mi je ispričao da je još kao maloljetnik odveden u logor, Dretelj ili Heliodrom, nisam posve siguran. Degenek koji je dobio pamtit će dok je živ. Nema šta mu nisu radili. Znali su ga izvesti iz hangara i tjerati da ručnom pilom ispila hrpu drva, a da pri tom mora glasovno imitirati motornu pilu. Zamišljao sam ga kako, s ionako slabašnim glasom, oponaša motorku. Normalan mozak bi mu platio da to ne radi, ali… Kada bi pred mrak obavio posao i bio vraćen u svoju ćeliju, stražari bi tražili da im, nakon svega, pjeva. Jasno, nije samo on prolazio kroz ovakve torture. Jednom postarijem čovjeku tražili su da pjeva nešto strano – lično mi je to prepričao više puta – što, siromah, nije mogao jer teško da je, osim rahmetli Safeta, Himze, Zaima i Mehe, išta drugo i slušao. Na agresivno insistiranje, praćeno udarcima kundakom, čovjek se u muci ipak snašao pa je repovao (ili na neki tome sličan način odrecitirao) neke od kur'anskih sureta koje su mu pale na pamet. Dosjetka je upalila. U tom, kako sam kaže, džehenemu proveo je cijelih sedam mjeseci.

Poslije ga neko vrijeme nisam viđao. Čuo sam da je našao neki bolji posao i to je sve. A onda mi je, opet uz kahvu, ispričao šta mu se sve izdešavalo u tom periodu. Iole solidan pisac ili režiser imao bi sjajan materijal za vrhunski roman ili film. Uglavnom, bilo je ovako.

Na starom radnom mjestu bilo je kako je bilo. Dobar radnik, slaba plaća, a narav gadna. Čuo za njega neki gazda iz Hercegovine i javio mu se s ponudom da radi za njega. Neko vrijeme bio je na probnom radu i pokazao se odlično. Gazda, inače katolik, ponudio mu odličnu dnevnicu, hranu i smještaj, pa dileme nije bilo. Radio je tu nekoliko mjeseci i napokon stao na noge, kupio auto, digao kredit i uzeo kuću, žena i djeca vidno živnuli. Kada je jedne prilike u gazdinoj kući izbio požar i, kako nije bio puno muških glava u blizini, on se dao na posao i u toj frtutmi spasio gazdino dijete iz sobe koju je već uveliko gutao plamen. Koliko mu je ugled kod gazde porastao, toliko ga je dokusurilo nešto drugo.

Ispod sobe u kojoj je spavao bio je gazdin kafić. Društvo se jedne večeri zanijelo i zapilo, a on je na prozoru pušio cigaretu. U posebnom zanosu bio je gazda čija se pamet, uslijed alkohola, raspustila, a jezik razvezao. Najprije se počeo dičiti svojim imanjem, a onda to pravdao riječima kako je sve to po zasluzi jer nije on džaba palio i ubijao. Konačno, iz svog ratnog asortimana, gazda je izdvojio nekoliko zlodjela imenujući mjesto u kojem ih je počinio.

Nikada ne bih volio saznati kako se u tom trenutku osjećao čovjek koji je na prozoru iznad pušio cigaretu jer je baš on bio iz tog mjesta, baš je njegova kuća spaljena i baš nekoliko njegovih najbližih nije izvuklo živu glavu.

Pričao mi je kako danima poslije toga nije dolazio sebi. Ni sam ne znajući zašto, nastavio je raditi još nekoliko dana na istom mjestu, ali njegovo tijelo nije bilo njegovo, a njegova duša nije bila tu. Ni sam nije znao gdje je bila.

Brzo je promijenio posao i gazdu.

I sad se sretnemo, ali dosta rijetko. Znam tek toliko da je živ i da ima zlatnu djecu.

I da ne ide u džamiju ni na Bajram.

Ne pada mi napamet da glumim efendiju s početka teksta, ali se iz dubine duše čudim ovom čovjeku. Nakon svega, ne otići ni na Bajram.

Ja to, vala, ne mogu svariti.

 

PROČITAJTE I...

Slavna autobiografija Omera ibn Saida, koja se općenito ubraja u začetke američke robovske literature, započinje podužim odlomkom sure Vlast (Mulk), koju Omer ni nakon dvadeset i četiri godine u kršćanskoj zemlji nije zaboravio. Izbor nije slučajan; sura se otvara tvrdnjom da sva vlast pripada Bogu i stoga je savršena aluzija na robovlasništvo, na apsolutnu moć kroz posjedovanje

Dan prije umro je Tito, a nama je “EI-Niš” kolor-televizor riknuo nekoliko dana ranije. Nismo imali gdje gledati sahranu pa smo zamolili Libriće da dođemo kod njih. U jednom momentu, za vrijeme sahrane, krenuo je prolom oblaka, na šta je Mugdim, sin čika Šefika i tete Kadre, gledajući kroz prozor, tužno dodao: “I nebo danas plače!” Mugdim je nesretno poginuo na Dobrinji tokom opsade Sarajeva, od metka koji je uletio u stan u kojem je živio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!