Kad šljivik zamijeni školske klupe

U to je vrijeme proradilo i prvo kino u Potočarima. Kino je, zapravo, podrazumijevalo obični televizor i videorekorder u sobi bez stolica, zastrtoj nekim ćilimom. Jedino što je zaista podsjećalo na kino jeste činjenica da se ulaznice kupuju. Cijena ulaznice bila je jedno jaje ili dvije rizle (papirići za motanje duhana). Na repertoaru su bili filmovi glumaca kao što su Van Damme, Stallone, Schwarzenegger...

Prije nego što je Srebrenicom zavladala smrt u julu 1995. godine, ljudi su iznalazili nevjerovatne načine da prežive, da nadvladaju nedaće u opkoljenom gradu. U dio općine Srebrenica koji je proglašen zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija slile su se hiljade izbjeglica iz susjednih općina Bratunac, Vlasenica, Zvornik… Svi su, uglavnom, bili gladni, goli i bosi. O preživljavanju u Srebrenici ne priča se mnogo, ali muka je ljude tjerala da se snalaze na razne načine, a neki su pritom pokušavali u tešku svakodnevicu unijeti malo svjetla. Skoro je nemoguće dokučiti ko je prvi smislio rješenje za neki životni problem ili potrebu, a teško je i pronaći te ljude jer su mnogi ili ubijeni ili su raseljeni širom planete. Ovo je priča o njima, neznanim junacima svakodnevice, ljudima koji su svojim “izumima” i dosjetkama olakšavali život u napaćenoj, opkoljenoj Srebrenici.

Školska godina 1992/93. bila je izgubljena. Bježeći od četnika, granata, metaka, djeca su je propustila. Ali već u proljeće 1993. godine bilo je vrijeme da se nadoknadi izgubljeno. Školska zgrada u selu Slatina bila je prilično porušena. Trebalo je nekoliko mjeseci da se ruševine raščiste i da se prozori pokrpe najlonom koji je donirao UNPROFOR. Međutim, učitelj L. H. nije gubio vrijeme. Odlučio je da, pošto je bilo lijepo vrijeme, djeca u školu idu u jednu bašču. Umjesto u klupama, učenici su zauzeli svoja mjesta pod šljivama. Ali, problemima nikad kraja, nema školskog pribora. Djeca nemaju ni sveske ni olovke. Dovitljivi učitelj u svojoj arhivi pronađe zadaćnice od ranijih generacija, svakom učeniku podijeli po jednu, a pošto su bile uveliko ispisane, srećom, grafitnim olovkama, jedina gumica koja je postojala u toj improviziranoj školi bila je ona kod učitelja L. H, te je dao da svako svoju zadaćnicu izbriše kako bi bila spremna za korištenje. Olovke – pa, sve što je bilo pronađeno, svaki komadić bio je iskoristiv. A veći komadi dijelili su se na dva ili više dijelova.

ŠKOLSKA TORBA OD NAJLONA

Već je početak školske 1993/94. bio malo lakši. UNPROFOR je počeo dijeliti nešto školskog pribora, pa je bilo malo uslovnije školovanje. Ali ipak, nije bilo jednostavno. Recimo, falilo je školskih torbi. Neko je imao stare, neko je nosio sveske i pribor u rukama, a neko, opet, imao torbu – ručni rad. Ne zna se tačno ko je došao na tu ideju, ali bila je funkcionalna. Naime, S. S. je prvi u Slatini napravio školsku torbu od UNPROFOR-ovog najlona za prozore. Bila je to torba jednostavne izrade, čiji su rubovi bili prošiveni koncem, a onda zalijepljeni sivim selotejpom kako se ne bi rašivali, a umjesto remena, imala je tanku užad kako bi se mogla nositi na ramenima. Dobra stvar bila je to što se knjige nikada nisu mogle smočiti kada pada kiša.

Jedna od vještina koja je u to doba bila itekako cijenjena jeste šivanje, odnosno krojenje. Rat je potrajao, odjeća se pohabala, poderala, okraćala, pa se nije bukvalno imalo šta obući. Proširene farmerice postale su glavni modni hit. Kako je to ušlo u modu, niko ne zna, ali svako je imao barem jedne takve. Tijesne hlače prošire se tako što se na bočnim stranama umetne jedna traka bilo kakve tkanine cijelom dužinom. Ili, ako su okraćale, onda se na dnu nogavica doda još jedan komad, odnosno, treća varijanta jeste da se u struku doda još jedan komad. Ako su “progledale” na koljenima ili zadnjici, onda se jednostavno zakrpe, dodaju novi džepovi i slično. Kasnije, kada je UNPROFOR počeo humanitarnu pomoć dostavljati zračnim putem, odnosno palete hrane bacati iz aviona pomoću padobrana, upravo su padobrani postali najtraženija roba jer se od njih mogla skrojiti i sašiti odjeća, ali i obuća. Posebno je obuća bila na cijeni. Kaiši od padobrana bili su korišteni za izradu papuča, dok su se cipele pravile od grubog platna od padobrana. No, problem su bili đonovi. Svaka deponija smeća bila je sto puta prerovljena kako bi se našla stara obuća s iole očuvanim gumenim đonovima.

Naravno, u to vrijeme nije bilo struje. Jedina veza sa svijetom bio je radio koji je funkcionirao pomoću diname od bicikla. Ali, pravi izazov bio je proizvesti struju koja će moći napajati televizor i sijalice. Sijalica koja svijetli u to vrijeme bila je osmo svjetsko čudo. No, obični ljudi, koji nisu bili inženjeri, uspijevali su da na rijekama i potocima naprave male hidrocentrale koje su proizvodile struju dovoljnu za napajanje nekoliko kuća. Tada su sijalice prvi put razbile ratni mrak, a televizori konačno proradili. Pred pad Srebrenice, u maju 1995. godine, neki su odgledali i svoje posljednje finale Lige prvaka, u kojem su igrali Ajax i Milan, a djeca su se kasnije na prašnjavom igralištu dijelila u timove Ajaxa i Milana, igrajući svoje finale krpenom loptom. Jedini problem s tim hidrocentralama bio je taj što se nije mogao regulirati napon, on je jačao i slabio kako je voda nadolazila ili slabila. Zbog problema s naponom, gledanje TV-a zahtijevalo je veliku dozu strpljenja.

POSUĐENA SUFARA

U to vrijeme proradilo je i prvo kino u Potočarima. Kino je, zapravo, podrazumijevalo obični televizor i videorekorder u sobi bez stolica, zastrtoj nekim ćilimom. Jedino što je zaista podsjećalo na kino jeste činjenica da se ulaznice kupuju. Cijena ulaznice bila je jedno jaje ili dvije rizle (papirići za motanje duhana). Na repertoaru kina bili su filmovi glumaca kao što su Van Damme, Stallone, Schwarzenegger…

Jedna od ljepših priča tog vremena, danas bi to sigurno zvali “projektom”, jeste podučavanje arapskom pismu. Naime, S. S. je uvidio da ima dosta slobodnog vremena jer na liniju ide jednom sedmično, a, s druge strane, ima ogroman broj mladih, ali i starijih koji o vlastitoj vjeri pojma nemaju. Odlučio je napraviti promjenu. Ali, kao i u svemu tih godina, bilo je dosta problema. Prvi je bio sufara (udžbenik za arapsko pismo). Nije se nigdje mogla nabaviti jer je nije bilo. Uspio je jednu pronaći i dobiti je na posudbu na nekoliko mjeseci. S. S. je nabavio svesku i olovku, sjeo i danima prepisivao sufaru, od korice do korice.

Kada je završio, pouka je mogla početi, a učenicu su sami sebi prepisivali lekcije u svoje sveske. U početku je imao tek nekoliko učenika, zatim je došla druga, malo brojnija grupa, da bi nakon toga zavladalo neviđeno interesiranje za sufaru. Nije to bilo samo učenje arapskog pisma, bila je to ujedno i osnovna vjerska pouka, a kako je koja grupa završavala sufaru, tako se prelazilo na učenje Kur'ana. Svaki Kur'an koji je godinama, kako je red u muslimanskim kućama, stajao na policama s kojih bi se pred Bajram samo obrisala prašina, ali bez otvaranja, odjednom je postao knjiga koja se čita. Interesiranje za sufaru dostiglo je vrhunac onog trenutka kada S. S. nije više mogao u svoju sobu, u kojoj je živio sa sedmočlanom porodicom, primiti sve zainteresirane. Problem nedostatka prostora riješio je lokalni učitelj dozvolivši održavanje vjerske pouke u školskim učionicama poslije redovne školske nastave. Pošto u tom mjestu nije bilo ni džamije ni mekteba, škola je bila najbolje rješenje.

I ko zna koliko bi bilo onih koji su kod S. S. naučili čitati Kur'an da nije ubrzo došao 11. juli 1995. godine.

PROČITAJTE I...

Svakog 4. decembra od 1993. godine do danas pripadnici Diverzantskog odreda “Dido”, uz svog komandanta brigadira Seada Rekića i saborce iz drugih jedinica, okupe se na Brezovači u podnožju Igmana kako bi odali počast dvojici poginulih boraca Armije Republike Bosne i Hercegovine: Adnanu Došliću i Samiru Bećiroviću. Ekipa časopisa Stav ove je godine boravila s njihovim saborcima, bilježeći kazivanja o dvojici mladića koji se nisu štedjeli u borbi za odbranu BiH

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!