Kad se pravi kuća, Bog pomaže

S., opet, ima nekog amidžu koji je oženio pravoslavnu iz Banata, Radu. Rada se godinama druži s muslimanskim ženama i uz njih prihvatila i naše običaje, vjeru... Ona sad posti, a amidža, stari komunjara, jok. I ne samo što ne posti nego mu beskrajno ide na živce ta Rada koja posti

Kad mi se dan kao robija oduži i mrak navuče na oči, uzmem telefon pa zovem redom stare prijatelje. Rolam niz imenik da nađem nekoga zanimljivog koga nisam dugo čuo, ko mi može ublažiti postačku nemoć i potonuće. Evo, R. iz Željeznog Polja, mogao bih se malo za njega pridržati, ali on sada sigurno bere maline i bezbeli mu ne treba nikakvo dodatno sarajevsko breme. Nego da nađem nekog besposlenog kao što sam i sam.

S iz F.!

“Selam, ahbabu. Šta radiš?”

“Evo čekam da prođe ramazan da mater istučem”, smije se S. Znam mu mater, jedna od onih koji padaju u nesvijest i umiru dva-tri puta godišnje. Povazdan ga gricka, hajd ovo – hajd ono, plus nervozna što ne može pušiti, izludi sve po kući, a pred iftar joj se sklanjaj s očiju. Jetru mu kljuca, a on, kao Prometej, svezan lancima ramazana. Beli, kad se oslobodi, ima da je niz basamake gurne. Mati mu je hadžinica, ali malo na svoju ruku. Hoće opsovati, a ako je neko prepadne, onda psuje sve po spisku. Doduše, uvijek doda pokajničku napomenu: “Umal’ ne rekoh.”

“‘…te otac, onaj brkati i ćelavi… Umal’ ne rekoh. Što me prepade!’ To je jače od nje, u strahu ne zna šta govori. Ali mimo toga, uvijek je na rubu blasfemije. Baš mi S. priča kako mu neki komšija nedavno pravio kuću; taj dan dizali rogove, ali, kako moba i nije bila neka, bilo mnogo vike, lomova, histerije i jada. Naišao jedan penzioner iz komšiluka, pa stao da ih s ulice bodri: “Neka, neka… Kad se pravi kuća, Bog pomaže.” A njegova mati, koja je sve to gledala s prozora, dobaci kao s nokta: “E nama vala nije pomog’o.” Koliko shvatamo, hadžinica je htjela reći da su činjenice – činjenice: kad je ona pravila kuću, nije bilo nikakvih očiglednih Božijih investicija, nikakve bjelodane finansijske pomoći, nikakvih slobodnih i jeftinih zidara. Možda je nekome i pomogao, ali njima nije! Naprotiv, kad su kuću pravili, napatili se kao faraonovi robovi. Šta je sama maltera zamiješala, koji je samo ekser zakovala! Kao što se vidi, S.-ova majka uopće ne čuva hadž, kao što se ni mnogi dijabetičari ne pridržavaju ljekarskih uputa. To će je na kraju i ubiti, da ne kažemo odvesti u Džehennem, jer ko smo mi da ljude bacamo u Džehennem?

A babo mu, opet, dobar čovjek, dobar k’o hljeb, ali hoće popiti. (Znam šta sad mislite: ko se s hadžinicom i ne bi propio?!) Doduše, za ramazan ni kapi. “Njemu je ramazan gori nego majci, ali, opet, ima više sabura”, žali se S. na majku. “Ona mrsi za iftar, a on ni tada! On posti mjesec dana bez prekida.” Njemu odricanje od hrane i pića ne znači ništa, da je samo do toga, do hljeba i vode, mogao bi ramazan biti i godinu. Ali, pravi je post odricanje od onoga o čemu smo ovisni. Ko se oslobodi tog svakodnevnog balasta, one rutine kojoj robuje – taj posti. Što se S.-ovog oca tiče, svako treba živjeti i vjerovati kako misli da je najispravnije, ali je dobro da ljudi imaju neke osnovne osjećaje poštovanja jedni prema drugima. Dok god čovjek ima nešto što drži za sveto, za njega ima neke nade.

S., opet, ima nekog amidžu koji je oženio pravoslavnu iz Banata, Radu. Rada se godinama druži s muslimanskim ženama i uz njih prihvatila i naše običaje, vjeru… Ona sad posti, a amidža, stari komunjara, jok. I ne samo što ne posti nego mu beskrajno ide na živce ta Rada koja posti. On MUSLIMAN ne posti, a ona, Rada, našla da ga posti! I šta sad on da radi? E, on će Radi da uzvrati, da joj da uzdarje koje je zaslužila: sad će on malo preći na pravoslavlje, a pravoslavci, koliko mu je poznato, ne poste ramazan. Nabavio pravoslavni kalendar i hoće da poštuje sve svece. Doduše, ni pravoslavac nije lahko biti, od svetaca mu se zamantalo. Čim prođe ramazan, opet postaje MUSLIMAN.

“Luda kuća”, kažem S.-u.

“Kad se kuća pravi, Bog pomaže”, kao u nekom magnovenju ponovi komšijine riječi zbunjeni S.

PROČITAJTE I...

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

Taksistu zaboravka poznajem, a on mene ne. I da sam htio, a malo mi je falilo, mogao sam ga podsjetiti na njegovo svojedobno “distorzirano promišljanje, ponašanje i djelovanje” koje je, iz vizure njegovih roditelja, nastavnika i socijalnih radnika, također, vodilo u socio kulturološki sunovrat, određenije – u ćorku. No, ne rekoh ništa

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!