KAD SE NE ZNA, NIJE NI BILO

Bijaše tad u Sarajevu nekoliko zanimljivih pripovjedača. Propustili su opisati klub crnih ljudi. Pisci su u to doba (kao i sad) bili suspregnuti uzama ljudskih odnosa i nije bilo mogućnosti izlaska iz mreže. Ili dara

Mnoge su se stvari, za koje su ljudi vjerovali da su nepromjenljive, promijenile. Zaokrenule. I pokazale lica o kojima nismo mogli ni slutiti da postoje. Živimo na Tržnici tajni. A nekad? Nekad… Jednog čovjeka u crnom odijelu na ulici oslovi čovjek u sličnom odijelu i počnu neobičan razgovor koji se nastavi u stanu ispunjenom nekolicinom ljudi. Razgovor je bivao sve zanimljiviji i trajao duboko u noć.

– Ne bih to mogao nikako povjerovati.

– Nisam ni ja kad sam prvi put čuo. Ipak, šta misliš o tom?

– Nešto je potrebno učiniti.

– To smo i mi mislili. Jesi li s nama?

– Jesam, ali potrebno je još mnogo toga vidjeti. Osim toga, kasno je. Vidjet ćemo se sutra.

– Sutra je danas.

Gosti su se oprostili. I pridošlica je izišao u pratnji onoga što ga je doveo. Pratilac se uskoro vratio jer je zaboravio kišobran.

– Šta mislite?

– Mislimo da će sve ispričati. Umire od želje za tim.

Tako je bodež skriven u kišobranu, crvene ručke, završio u leđima nepouzdanog pridošlice. Izišla je o tom u novinama kratka vijest. U onoj rubrici koja se obično naziva “Crna hronika”. Ništa u njoj nije bilo što bi moglo razjasniti ovaj slučaj. Dogodilo se onomad da je čovjek čovjeku pričao nešto na uho iako su sjedili na klupi i nikog nije bilo u blizini. Govorio je, govorio i govorio, a onda stao i zagledao se u nj. Onaj što je slušao najednom se počeo smijati. Grohotom. I nije mogao stati. Trajalo je to mnogo duže od onog što je čuo. I činilo se da se neće završiti. Ustao je i ponovno sjeo jer mu smijeh nije dao da stane. Počeo se valjati po klupi. Bio je to pravi napad.

– Smiješno jeste, ali sad stani – reče mu pričalac, ali ga ovaj nije čuo. Samo ga je pogledao, a onda je iz njega provalio još bučniji smijeh. Sve dok se nije srušio na zemlju. Zabrinuti pripovjedač nije znao šta bi kazao. Očito je bilo da je njegov sugovornik umro od smijeha. I o tom je u novinama bila vijest. Više kao zanimljivost, nego što se iz teksta bilo šta moglo saznati.

Mnogo je ljubavnih priča ostalo neispričano. Više od onih koje su ispričane, zapisane i objavljene. Neke se od njih, naravno, s novim likovima i oblicima, događaju neprestano, jer je ritam života takav. A ipak, premda i ponovljena, svaka od njih ima nešto po čemu bi mogla biti zapamćena. Neki detalj. Kao u našoj paraboli o ljubomorniku koja ima toliko nevjerovatnih verzija. Kad je muž, stari trgovac, krenuo na put za poslom, otvorilo se mnoštvo mogućnosti. Njegova mlada žena rijetko je izlazila. A sad se očekivalo da će sve vrijeme biti u kući i u onom prostoru oko kuće. Okolo su bili veliki zidovi. Jedan od mladih momaka koji ju je nekoliko puta vidio sjedio je u mehani i kovao planove. Jedanput ju je pozdravio, a njen je odgovor bio posve neodređen. Nikakav, tako rekuć. Zato je sad pomislio da je trenutak kad valja nešto učiniti.

Međutim, čega bi se god sjetio izgledalo mu je nekako jadno i nije vidio šta bi se tu moglo. Tako je pošao kući. Gotovo pred kućnim vratima okrenu se i ugleda njenu družbenicu kako mu ide u susret. Nije mogao vjerovati. Prišla mu je i povjerljivo mu rekla da večeras dođe kod njene gazdarice jer ona mora s njim o nečemu razgovarati. Ostao je tu sve dok družbenica nije zamakla. A onda, uvečer, lijepo obučen i veseo, dođe u posjetu. Bio je dočekan kao paša. I bila je to upravo onakva noć o kojoj je mogao samo sanjati.

Na odlasku momak, pijan od svega, sretan fićfirić (neki baš vole ovaj izraz, nek’ im bude), još na vratima svoje neočekivane ljubavnice razmišljao je kakvu priču ima za svoje društvo, priču o kojoj će se pričati kao o jednoj od najljepših priča u književnosti. Naravno, ona ga je prije toga zamolila da njihovu tajnu čuva. Osim toga, muž se uskoro vraća. Ništa od tog nije bilo u novinama. Fićfirićev veliki ljubavni trijumf rastao je i, na kraju, iščeznuo s dimom mehane.

Bijaše tad u Sarajevu nekoliko zanimljivih pripovjedača, ali niko od njih nije zabilježio ništa od ovog što smo spomenuli (nešto kao kod Balzaca u Filozofskim ili Golicavim pričama, Cervantesovim Uzoritim novelama, Malostranskim pripovijestima Jana Nerude ili u nekoj pripovijesti nevjerovatnog Čehova, možda i Harmsa).

Propustili su to. Propustili su opisati klub crnih ljudi. Propustili zabilježiti da onaj pričalac ne samo da nije otkrio tajnu svoje priče nego više nikad nikome ništa nije ispričao. Zaboravili su i lijepu trgovčevu ženu. Pisci su u to doba (kao i sad) bili suspregnuti uzama ljudskih odnosa i nije bilo mogućnosti izlaska iz mreže. Ili dara? Možda zato što do danas ljudi vjeruju da je bilo samo ono o čemu se govori i piše.

Istinska slika više nikoga ne zanima. Izblijedjela je kao i najzanimljivija tajna.

 

 

PROČITAJTE I...

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!