Kad se nastaniš u ovom gradu, poprimiš sve njegove osobine

Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama. Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako bi od njih u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje

Moje svakidašnje i dugotrajne vožnje podzemnom željeznicom pretvaraju se u život za sebe. Ponekad pomislim da ću na kraju zaposve ostati unutra, u nekom zabačenom prostoru, baš kao i Njegova visost, lik iz popularnog Alana Forda, stripa kojeg smo svi u mladosti voljeli, a čija se radnja dešavala u New Yorku.

Godišnje provedem približno 1.000 sati u podzemnoj, mnogo više nego po svim silnim koncertima i izložbama, uglavnom se gurajući s gomilom koja pritišće, spušta teške objekte na stopala, kašlje, pije, jede, spava, koja se tuče, pušta glasno muziku… Unutar vagona održavaju se i plesački performansi grupa mladića koji vratolomijama oko rukohvata plijene pažnju i za pokazanu virtuoznost traže nagradu. Ulaze i adventisti i mormoni i propovijedaju, ukazuju na to da smo svi grješnici i da nas čeka Džehennem. Zimi se “subway” noću pretvara u spavaća kola za beskućnike, koji sa sobom donesu svu svoju pokretnu imovinu i zauzmu ugao u kojem će spavati, gdje čak i nuždu obavljaju. Policija ih uglavnom ne dira jer nikoga ne diraju, oko njih se i u najvećoj gužvi stvori povelik prazan prostor jer se nesnosan smrad širi nadaleko.

Zavisno od toga kojom se linijom voziš, vagoni znaju biti puni fensi birokrata koji hrle prema dijelovima grada u kojima se nalaze birokratske zavrzlame. Žene i muškarci skupo odjeveni gledaju u svoje laptope i telefone i na određenim stanicama (pogotovo u blizini Wall Streeta) masovno napuštaju kola ostavljajući običnu raja da s mirom gledaju u prazninu.

Nekad se unutra nađu čitave grupe uposlenika osiguravajućih kompanija koji trune ili o poslu ili o vikendu provedenom po ekskluzivnom mjestima. Znaju biti toliko bučni u nadglasavanju pa je potrebno iz džepa izvući slušalice i pustiti bilo šta da se anulira nevjerovatna količina nepotrebnih podataka koje htio to čovjek ili ne ulaze u uši istovarajući poput kamiona svoj neželjeni teret.

Dobar dio putnika ionako sluša muziku, tapka nogama, otvara usta i udara rukama po bedrima. Zavisno od toga kojim se dijelovima grada prolazi, može se primijetiti i dominirajuća etnička struktura. U vozovima za Astoriju, dijelu grada u kojem žive naši, Grci, Rumuni, Bugari, mogu se primijetiti poznate fizionomije, može ih se prepoznati po načinu odijevanja, pa čak i po kupljenoj robi koju prte u kesama.

Nije jednostavno uposlenicima podzemne željeznice u New Yorku. Godišnje se kroz nju provoza dvije i po milijarde ljudi. Svašta ode u helać. Radi se u tri smjene da bi se popravili svi mogući kvarovi, da se zamijene šine i signalizacija, ofarbaju dotrajali stupovi, očisti smeće koje raja baca na sve strane. Posla je napretek, a novaca nikad dovoljno. Bez državnih subvencija, definitivno bi propali, iako jedna vožnja košta skoro tri dolara. Valja naći plaće za 50.000 ljudi koji se ubiše radeći po vlažnim i opasnim mjestima. Često se desi da neki od njih radeći izgube život.

Godišnje u podzemnoj pogine pedesetak ljudi u raznoraznim vrstama nesreća. Nekome ispadne telefon, pa skoči po njega, nekome se rub kaputa zaglavi u vratima, a poneki se klinac zakači s vanjske strane i, želeći pokazati hrabrost u igri “surfing the subway”, spuca pri punoj brzini u metalni stup. Često se desi da neki mentalni bolesnik nekoga gurne ispod šina. Razvila se poprilična paranoja u vezi s tim pa se dosta ljudi, čekajući na voz, drži podalje od perona.

Jednom sam posmatrao nekog momka koji je sjeo pokraj lika obučenog u maskirnu odjeću i, igrajući igricu na telefonu, ispružio lakat prema njemu. Navodno ga je tom prilikom i dotakao. Ovaj je skočio kao oparen prijeteći da će ga prebiti, a onda je krenuo s nabrajanjem mjesta po Bliskom istoku u kojima se kao vojnik borio. Postalo je skoro nevažno što ga je ovaj dotakao, krenulo je urlanje, a saga o ratnim putešestvijama tekla je punom parom. Svi smo morali slušati tegobno izlaganje i gledati ispred sebe. Niko se nije usudio uputiti mu pogled jer bi to ovoga moglo još više razbjesniti. Trajalo je to tako nekoliko stanica, pri čemu je momku koji ga je dotakao, a koji je u međuvremenu pobjegao nekoliko klupa dalje, nastavio prijetiti. Kada je izašao, prisutni su odahnuli znajući da je ovaj hladno mogao trznuti utoku i prošarati naokolo.

Jučer sam stajao i držao se za rukohvat posmatrajući ljude. Voz je bio poprilično pun, nije bilo mjesta za sjedenje. Ušla je žena s malim djetetom. Svi su se pretvarali da ih ne vide. Ekipa je bila jako šarolika, ljudi iz svih dijelova svijeta. Svako od njih bi u svojoj zemlji vjerovatno ustao i prepustio im mjesto. Neko nepisano pravilo ovdje je na snazi: niko nikome ne ustaje.

Izašao sam na sljedećoj stanici. Razočaran i zapitan zašto su svi ti ljudi, koji su civilizirano i strpljivo čekali da uđu u vagon, koji se u svojim zemljama guraju, tuku i laktaju, poprimili sve ono što čini ovaj grad – i dobro i loše. Na mnoga pitanja o svom sadašnjem okruženju neću dobiti odgovore, na ovo definitivno neću.

PROČITAJTE I...

Stara ćerpičara i dalje je tu, između francuske i austrijske ambasade, koje su nekada bile mjesna zajednica i obdanište. Sada su to svojevrsne tvrđave branjene sigurnosnim kamerama, visokim zidovima i bodljikavom žicom. Mnogo su puta pokušali otkupiti tu “inat-kuću”, ali vlasnik se i dalje odupire. Pitanje je koliko će dugo. Ambasade su tu da ostanu, njihovi su planovi dugoročni. Ćerpičara će jednog dana nestati, toplinu skromnog bosanskog doma zamijenit će neko novo betonsko zdanje s hladnom birokratskom mašinerijom

Oni koji su zaista rođeni ovdje izgledaju kao da tu najmanje pripadaju. Opet podigoh pogled u krovove zgrada koje su izgradili ljudi što su dobro znali svoj zanat. U mraku su se mogle razaznati varijacije raznih evropskih utjecaja na lokalnu arhitekturu, bitka oblika i struktura odvijala se nesmetano već dugo vremena. A pogled onda padne na betonski trotoar, ispresijecan uzduž i poprijeko po potrebama vlasnika zgrade ispred koje se trotoar nalazio. A onda se odjednom nađeš ispod skele izlijepljene svim mogućim upozorenjima, kao da će ti to pomoći ako se nešto sruči na tebe

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!