Kad se imam zaljubi: Hodža alčak

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

Svijet je oduvijek volio legende, posebno one u koje su satkana kazivanja o kakvim hodžama, popovima, vilama, džinima, sihirima… Moram odmah naglasiti da ono što upravo čitate nije nikakva legenda, iako, možda, stilom nalikuje na to, nego puka istina. Jest da je ispričana decenijama nakon što se zbila, pa se mogla uvući i koja greška, nenamjerna, ali je sve ostalo istinito. Nazvao sam je Hodža alčak, a je li taj hodža uistinu i bio alčak – prosudite sami.

Helem, u jednom našem džematu, neću spominjati kojem da ne bi bilo zadirkivanja ljudi, ili, ne daj Bože, hodže, službovao je nekakav hodža. Bio je, onako, na svoju ruku. Kod nas bi se reklo ters insan. Ha je stigao u džemat, hodža je svjetini proturio priču kako je završio visoke škole te kako su se za njega otimali mnogi džemati, ali, eto, on se skrasio ovdje i, veli, nije požalio. Kud god bi hodža hodio, pod pazuhom bi imao hrpu knjiga i nekakvih žutih listina, čime je njegov ugled u narodu još više rastao. Da biste sve to lakše razumjeli, moram vam otkriti jednu tajnu, bitnu za lakše razumijevanje ostatka priče: niko sem tog hodže u selu (Eto, otkrih vam da se to zbilo na selu. Obećavam da ću ubuduće biti pažljiviji!), dakle, niko sem njega nije znao ni čitati ni pisati, pa kad bi kakva hartija od vojnika, koji bi vojni rok služio negdje u bijelom svijetu, kao pismo stigla njegovoj familiji, nosila bi se hodži.

Hodža bi okupio svijet na guvnu, propeo se na kamen da ga svi jasno vide i čuju i počeo čitati kao da drži kakvu hutbu ili vaz. Već ga zamišljam kako se šepuri, ozbiljno gleda hartiju pa očima prelazi preko znatiželjne svjetine koja s nestrpljenjem iščekuje šta će biti. E sad, je li hodža čitao onako kako je i pisalo (a mogao je kako hoće), u to ne ulazim jer bih mogao na bigajri-hak oklevetati čovjeka, a to je velika grehota. Možda je sreća i u tome što pisama i kojekakvih habera na hartijama i nije bilo u izobilju – hodža ih je pročitao tri ili četiri, računajući i ono zadnje.

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo.

Stariju, Hajru (imena sam izmislio), nabrzinu je obrlatio i kroz koji mjesec priveo u hodžinsku kuću. Lijepo su se slagali i sve je bilo potaman, ali je hodža imao još planova. Želio je i mlađu, viđeniju Fatu. Znam da opet moram malo zaustaviti priču i objasniti štošta. Vjera ne dozvoljava da musliman u braku sastavi dvije sestre, i tu nema spora. Znao je to i hodža, ali i džemat. Hajra je bila starija i, ako ćemo pravo, grdnija, ali cura, neudavana. Fata je, opet, mlađa i ljepša, ali udata. Hodža je sve to osmotrio i skovao plan: Hajra će mu prije poći i neka je uz njega, a on, ha smunta Fatu (ako je uopće smunta), Hajru će poslati njenima i Bog te veselio.

Veliki plan bio je lukav, nema šta, ali je imao jednu falinku koju ste i sami primijetili – Fatinog muža. E taj Fatin muž je, nesretnik, zaglavio negdje u nekakvom ruskom logoru. Nije se čestito ni pomilovao sa svojom dragom, a naletiše Rusi i pokupiše nešto mlada svijeta, među njima i njega, i otad mu se gubi svaki trag. Fati su stizale različite vijesti, no, kako je Rusija daleko i kako se malo čemu može vjerovati, a uz to se niko od zarobljenih nikada nije vratio, neću vas zamarati raspredanjem bjelosvjetskih glasina i tračeva. Namjesto toga, vratio bih se hodži da vam predočim šta je ovaj put zdumao.

Tih dana sirotoj Fati na vrata je bahnulo pismo (vi pogodite od koga!), a ona, huda, k'o bez duše, jurnula je hodži da joj rastabiri hartiju namočenu tintom. Hodža se pobrinuo da telal, čim prije, razglasi kako će se s kamena na guvnu čitati pismo, a svijet, sluteći o čemu bi moglo biti riječ, pohrli kao da se nešto dijeli.

Kad je hodža procijenio kako su svi uvjeti za početak “ceremonije” ispunjeni, prope se na kamen, odvažno se nakašlja zadržavajući pogled na pismu, kao da ga okupljena svjetina uopće ne zanima. “Pismo je od Fatinog muža”, prozbori hodža napokon, a okupljeni se uskomešaše.

Hodža počeka da vreva utihne pa otpoče čitati. Da budem iskren, ono što je u pismu stajalo ne mogu vam od slova do slova prenijeti jer ne znam. Uglavnom, muž selami svoju Fatu, veli kako mu pismo piše jedan poznanik od Konjica s kojim je skupa u logoru. Iz logora se neće šale iščupati, a kad bi se i iščupao, do Bosne je daleko. Zato, ako Fati ispadne kakva dobra prilika, a hodža je naočit, pametan i mlad, tužna srca joj poručuje da se slobodno udaje.

Za razliku od početne graje, tada guvnom zavlada mukla tišina. Dugo su svi nepomično stajali ne usuđujući se da bilo šta prozbore. Neugodnu situaciju prekide Fatino jecanje koje je postajalo sve glasnije. Svjetina se pođe razilaziti uz pokoji šapat. Naposljetku, na guvnu ostadoše samo njih dvoje: Fata i hodža. Hodža je znao da treba oprezno odvagati šta reći, ili da li uopće išta govoriti. Znao je da je ne može samo uzeti za ruku i povesti u svoje dušeke. Znala je i Fata da hodža jedva čeka da njenoj Hajri pokaže vrata i da nju privede k sebi. Stajali su tako sve dok hodža ne prekide tišinu: “Eto, Fatka, čula si, pa čini šta te je volja!”, rekao je. Ona briznu u plač, okrenu se i nage svojoj kući kao da je goni kakvo bijesno pašče.

Hodža nije gubio nadu već je, poput pitoma mačeta koje vreba komad suha hljeba, oblijetao oko Fatine kuće. Nije ga obeshrabrilo ni to što mu je Fata više puta po drugima poručivala da se neće preudavati i da će čekati svog muža, bit će da se zvao Meho, dokle god bude trebalo, pa makar i do groba.

Možda sve to i ne bi bilo tako neobično da kroz koju godinu, jedne mrkle, kišne noći na Fatina vrata ne nabasa njen otpisani Meho. Fata se najprije skamenila pa počela trljati oči kao da je duha vidjela ili se bojala da nije naletjela gdje na šejtanske ograme. Štipala se po obrazu i učila štogod je znala, a prilika na vratima – Meho pa Meho.

Kad se uvjerila da nije nikakav pričin ni ograma nego njen vlastiti muž, uvela ga u kući i počela ga cmakati po obrazu, ustima, nosu, kosi… Huda se smela pa ga ne upita ni kako je, gdje je bio sve ove godine, jesu li ga mlatili, mučili. Jok. Samo ga uplakana priupita: “Života ti, Meho, što mi ono napisa?”

“Koje?”

Fata od silnog uzbuđenja i razularenih misli i ne sabra dva i dva već mu natenane objasni sve o pismu, “njegovoj” poruci, hodžinu salijetanju, svemu.

“Alčak jedan, Bog ga ubio dragi! Vidjet će on svoje!”

Rekavši to, Meho (ili kako se već zvao) frci preko vrata i nestade u noć. Fata je zakratko čula žurne muževljeve korake kako se udaljavaju od kuće i postaju sve tiši, sve dok potpuno ne iskopniše.

A, Meho je, bezbeli, hitao hodžinoj kući. “Otkinut ću mu glavu k'o pijevcu”, govorio je sam sebi. Vrata bi skoro i izvalio da ih ubrzo ne otvori njegova svastika Hajra. Uslijedio je sličan prizor kao i prije sahatak vremena kada se svojoj Fati ukazao na pragu. Kad se i druga žena navikla na njegovu nenadanu pojavu, Meho zadihano reče: “Treba mi hodža, je li kući?”

“Iziš'o je. Mislim da je u klozetu. Hajde uniđi, brzo će on.”

Sva sreća pa nije u kući – mislio je Meho. Ubio bih ga, nema druge. Ali, pobogu, kako da ubije badžu, a još hodžu, i to pred svastikinim očima?

“Nema veze, svratit ću ujutro. Nije žurba”, odvrati Meho i opet nestade u noć.

Varate se ako mislite da se pribrao ili predomislio pa krenuo kući. Naprotiv, uhvatila ga je još veća huja pa se uputio prema drvenom klozetu. Zna on da je klozet podalje od kuće, ta on ga je i skovao i zna da ga hodža, ako je uopće bio u klozetu, i nije mogao čuti. Polahko se privukao. Klozet je bio prazan.

 

Znam da ću vas malo razočarati, ali je vrijeme da se priča skrati i sve raspetlja. Hodža nije bio u klozetu. Nije bio ni u kući, a ni u selu. Hajra se ubrzo vratila svojima. Meho i Fata dugo su godina živjeli skupa, izrodili djecu i imali skladan brak sve dok ih Azrail nije rastavio jedno od drugog i od ovog svijeta. A hodža? Prozvaše ga “alčak”.

 

Njega niko više nije vidio niti o njemu šta čuo.

 

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!