“Kad sat zazvoni… kraj Begove…”

Nakon što sam obavio šerijatsko vjenčanje uvodeći tako u bračne vode djevojku i mladića koje sam svojevremeno učio u mektebu, hvalio sam se starijem kolegi kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se”

Već sam jednom sebi kazao da nikada više neću spominjati sebe i starenje u istom kontekstu, a imao sam i dobar povod. Naime, nakon što sam obavio šerijatsko vjenčanje uvodeći tako u bračne vode djevojku i mladića koje sam svojevremeno učio u mektebu, hvalio sam se starijem kolegi (zapravo, nisam siguran je li to bilo baš hvaljenje, ali, haj, nek bude) kako sam toliko ostario da vjenčavam svoje učenike. Kolega me je učtivo saslušao i nasmijao se: “Slušaj, mali, kad dočekaš da vjenčavaš djecu svojih učenika – a ja sam ih vjenčao koliko hoćeš – javi se!”

Ne sjećam se šta sam tada rekao i jesam li uopće mogao šta reći, ali se sjećam da sam bio siguran kako sam jednom za sva vremena raskrstio s pričom o starenju. Ipak, izgleda da nisam.

Ima u Sarajevu nešto što neizmjerno volim i što me, kako promiču godine, sve više privlači i mami. To je Begova džamija. Ne mogu zamisliti da dođem ili barem prođem kroz naš šeher a da ne klanjam koji vakat ili koji rekat tu, ako ništa, onda barem na sofama. Ne umijem to objasniti, mada imam određene smjernice. Živio sam tu, tik do Begove džamije – u medresi, i to pune i prelijepe četiri godine. Studirao sam nekoliko stotina metara od Begove džamije, opet prelijepe četiri godine. Međutim, tada joj nisam bio čest gost.

Kao učenik medrese, trebao sam biti. Zapravo, bila mi je obaveza da vaktove, kao i ostali učenici, klanjam u Begovoj. Ubrzo je u jednom broju nas, tadašnjih učenika, planuo nekakav bunt, pa smo se ustrajno i hrabro ponašali po šablonu: “Moraš klanjati u Begovoj! – E neću, pa kud puklo da puklo!” Ni danas posve ne kontam to “neću”, ali smo ostali dosljedni. Klanjali smo u Ferhadiji, Čaršijskoj, Carevoj, pa i u Alipašinoj, ili u sobi. Na džume smo redovno išli “kod Bege”, gdje se klanjalo po takvimu i gdje su hutbe bile jedinstvene, ili kod Mujkija u Čobaniji. Ukratko, išli bismo bilo gdje, samo ne u Begovu. Nećemo, i tačka. Vaspitači bi povremeno pravili prozivke poslije namaza, i samo kada bi se naredalo dovoljno minusa i kada bi stanje s vladanjem bilo upitno, čisto iz opreza, kršili bismo svoj stav.

A Begova džamija i tada je bila posebna. Ipak, mene je vuklo da tu odem na teraviju ili mukabelu, što je bilo nemoguće jer smo uz ramazan i sami, kao softe, predvodili teravije i učili mukabele širom naše lijepe zemlje. E, kad ne može to, onda ne može ni ostalo!

A volio sam sjediti u njenom dvorištu, na sofama. Bezbroj zanimljivih razgovora i svakojakih likova sam tu vidio, upoznao, razgovarao ili barem gledao. Sjećam se kako smo jednog dana bahnuli u dvorište Begove nakon što smo se zadržali nekim svojim poslom i jurcali Ferhadijom kao da smo na trci (učenici medrese, inače, raspoznavali su se i po tome što žure ili gotovo trče gradom). Čim smo sjeli, primijetili smo popriličnu grupu ljudi koji su se okupili oko nečega. Prišli smo i vidjeli mršavog čovjeka, guste crne brade kako sjedi u centru okupljene halke i zajampureno priča. Uskoro smo ukapirali o čemu je riječ. Lik se predstavio kao, tobe jarabi, Isa, a.s. Veli, došao on, kako je i najavljeno, da svijet vrati u vinklo i zavede red jer će brzo kijamet nastupiti. Usput bi citirao i Kur’an, i Indžil, i ko zna šta sve još. Ljudi su ga slušali i podsmijavali se krišom.

Seanse su se ponavljale još nekoliko dana, a onda je naletio nekakav hairlija i narezilio lažnog mesiju do te mjere da su ga prisutni jedva spriječili da ga ne namlati na mrtvo ime. Nekako i nekud je pobjegao i više se nije pojavljivao.

Prije nekoliko dana put me doveo u Sarajevo i, čim sam dobio priliku, požurio sam na podne u Begovu. Nisam stigao, pa sam na sofama klanjao farz, i to kao imam ljudima koje prvi put u životu vidim. Nahrupio je i narod iz džamije pa sam sreo i poselamio se s dosta dragih ljudi. Po običaju, stao sam pred medresu i osmatrao dobro poznatu zgradu. Samo Bog zna šta mi je sve prolazilo kroz glavu. I baš kad odlučih konačno krenuti da se pozabavim preostalim obavezama, pred mene stade povisok čovjek i zapilji se u mene.

Isprva se nisam snašao pa sam kontao da je to jedna od onih uobičajenih situacija u kojoj, uslijed gužve, nekome na čaršiji oduzmeš “prvenstvo prolaza” pa se zbunjeni pitate ko li će se prvi skloniti ustranu i riješiti stvar. Nije se namjeravao pomjeriti. Čim se počeo smijati, proradili su mi klikeri. Bio je to moj školski prijatelj iz medrese. Intenzivno smo se družili, posebno u četvrtom razredu i prilikom polaganja mature. Bio je vrlo komunikativan i šarmantan. Društvo, posebno žensko, doslovno se lijepilo za njega, pa sam i ja, kao povučeni i šutljivi tip iz provincije, uživao družiti se s njim. Istina, i on je bio iz provincije, ali je imao nekakvu kuću na Breki – njegovu ili nečiju od rodbine – i žutog “golfa keca”. Jednom me je, dok smo pripremali maturu, pokušao učiti da vozim i to negdje na relaciji od Bentbaše do Kozije ćuprije. Samo su nas nekakve sadake spasile da ne završimo negdje ispod puta.

Stariji sam od njega svega tri dana. Položili smo maturu, poselamili se i zamakli svako svojim putem. Mislim da se od tada nijednom nismo sreli, a ako navedem podatak da smo medresu završili još u prošlom stoljeću, jasno je da se radi o periodu od barem sedamnaest ili osamnaest godina.

Brzinski smo se upitali za zdravlje, posao, porodice. Nismo mogli na kahvu jer smo obojica žurili za svojim obavezama. Ja sam trebao na sastanak, a on će, kaže, do medrese. Pitam šta će tamo. Kaže, kćerka mu ide u medresu pa treba kod hafiza Bašića na neke konsultacije.

Nisam mogao doći sebi. Kao da je bilo jučer kada smo spremili maturu i bježali od Begove, a, evo, već danas joj se s radošću vraćamo, a djeca nam uskočiše na naša mjesta.

“Pa, jarane, zar smo toliko ostarjeli?”, pitam ga.

“Koliko me pamćenje služi, ti si stariji cijela tri dana od mene, a i tvoje dijete će, ako Bog da, kroz koju godinu doći ovdje. Stari se, legendo!”, odgovorio je u svom stilu.

Haj, nek bude!

Ko zna, možda ga idući put sretnem kad bude upisivao unuče!?

Ne bi mi bilo mrsko. Sve dok nam djeca nastavljaju ondje gdje smo mi stali neće mi biti mrsko.

Pa tamam se usput i starjelo.

 

 

Sljedeći članak

PARADOKSALNA SEMIOTIKA

PROČITAJTE I...

Nakon promptne reakcije Bruxellesa i Berlina, a njih mala Hrvatska sluša bespogovorno, stvari su se izmijenile. Mainstream mediji koji su sukreirali dvodnevno gubljenje opće pameti promijenili su ploču, pa se malo dalo čuti i vidjeti i o zločinima Praljkove družine i njihovih nalogodavaca iz UZP-a. Stvarno, šta bi bilo da EU nije svoju malu i nedoraslu članicu “zašpotala”, kako kažu Zagrepčani? Knjiga žalosti za Praljkom nije otvorena u nekom zvaničnom prostoru, već u udruzi generala. A hrvatski Bošnjaci? Najveći Hrvat među njima, Zlatko Hasanbegović, upisao se u knjigu žalosti. Od njega se očekivao ultimativan izraz lojalnosti – pljuvačka na žrtve svog naroda, i on je to učinio

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!