Kad porastem, bit ću Pinki i Švabo

Iracionalna i neobjašnjiva agresija mladih ljudi postala je s vremenom svakodnevicom na balkanskim prostorima, a uslijedili su i pojedinačni slučajevi stravičnih ubistava i samoubistava uzrokovanih maloljetničkim nasiljem. Možda najtačnije i najdetaljnije prikaze drastičnog porasta maloljetničkog nasilja u regionalnim društvima ponudio je film, nerijetko definirajući i glavne uzroke tog porasta – ratna ostavština, nacionalizam, siromaštvo, besperspektivnost, te višak slobodnog vremena često ispunjenog dosadom i osjećajem potpunog beznađa

Nakon posljednjeg rata, koji je iza sebe ostavio razorena i neuređena društva, nasilje među ljudima postalo je dio svakodnevice i način izražavanja na prostorima bivše Jugoslavije. U posebno teškom položaju ostale su nove generacije rođene netom prije, tokom ili poslije rata, koje, prepuštene same sebi, inspiraciju za popunjavanje slobodnog vremena često pronalaze u nasilju. Zbog krajnje nezainteresiranosti i nerazumijevanja balkanskih država za jedan od najvećih problema postratnog regionalnog društva, te apsolutne nemoći psihologa, sociologa, školskih nastavnika i samih roditelja, to je nasilje često završavalo s kobnim ishodima – smrću i zatvorom. Možda najtačnije i najdetaljnije prikaze drastičnog porasta maloljetničkog nasilja u regionalnim društvima ponudio je film, nerijetko definirajući i njegove glavne uzroke – ratna ostavština, nacionalizam, siromaštvo, besperspektivnost, te višak slobodnog vremena često ispunjenog dosadom i osjećajem potpunog beznađa.

S druge strane, nasilje je oduvijek predstavljalo i jedan od najpopularnijih filmskih sadržaja. Prelazeći iz stvarnosti u fikciju, hiperrealistično i beskompromisno nasilje na filmskoj traci često je prezentirano kao zabavno (filmovi Sama Peckinpaha, Martina Scorsesea, Briana De Palme, Olivera Stonea, Quentina Tarantina, braće Coen), a glavnim negativcima, koji su poseban utjecaj imali na maloljetnike na vrhuncu odrastanja, često su dopisivane “cool” osobine. Najjasniji primjer prelaska fikcionalnog nasilja u stvarnost jeste masakr 1999. godine u srednjoj školi Columbine u SAD-u, kada su dvojica srednjoškolaca, inspirirani filmovima i videoigricama, hladnokrvno pogubili dvanaest vršnjaka i jednog nastavnika.

“Rane” i utjecaj filma

Jedan od najvećih utjecaja na maloljetnike zabilježen u historiji svjetske kinematografije ostvario je film Rane (1998) Srđana Dragojevića, koji je “odgojio” i definirao mnoge tinejdžere rođene u postkomunizmu na prostorima bivše Jugoslavije. Svi su, naprosto, željeli biti poput Pinkija (Dušan Pekić) i Švabe (Milan Marić), dvojice fikcionalnih “junaka” koji odrastaju u Novom Beogradu u razdoblju između 1991. i 1996. godine. Uvjetovani ratom, sankcijama, siromaštvom, apsolutnom kriminalizacijom kompletnog društva te drastičnom popularizacijom turbo-folk muzike, spas nalaze u kriminalu i nasilju, a njihovi glavni uzori i idoli postaju beogradski kriminalci kao najpopularnije medijske zvijezde tog vremena.

U školama u Srbiji, Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, gotovo deceniju poslije premijere filma, citirane su popularne replike Pinkija, Švabe, čika Kureta, Bibera, a “izbrijane glave” i skupocjene trenerke postale su neodvojiv dio postjugoslavenske svakodnevice. Ostvarenje koje autentično predstavlja odrastanje u mračnom vremenu vladavine Slobodana Miloševića Srbijom utjecalo je nesvjesno na generacije rođene poslije njegove “političke smrti”, posluživši kao inspiracija za otvaranje novih “mladalačkih rana”, iako ni stare nisu bile zacijelile. Ipak, prezentirajući i otvoreno kritizirajući mračnu prošlost u Srbiji, te oživljavajući generaciju žrtvovanu u ime sistema i politike, a čije rane simboliziraju raspeće Isusa Krista, Dragojevićev film precizno i jasno ukazuje na prokletstvo generacija začetih i rođenih u krvi.

“Ljeto u zlatnoj dolini” i prva postratna žrtvovana generacija

“10, 9, 8, 7, 6, 5, 4, 3, 2, 1. Poštovani putnici, molimo za trenutak pažnje. Upravo nadlijećemo grad Sarajevo, Bosna i Hercegovina, zlatna dolina Bosne i Hercegovine. Ne gledajte kroz prozor, nemate šta vidjeti osim bijede i sirotinje. U svakom slučaju, pilot je povećao brzinu, tako da ćemo u najkraćem mogućem vremenu biti veoma daleko”, replika je prve scene u filmu Ljeto u zlatnoj dolini (2003) bosanskohercegovačkog režisera Srđana Vuletića, u kojoj glavni protagonist, šesnaestogodišnji Fikret Varupa (Haris Sijarić), svojoj djevojci pokazuje avion koji nadlijeće Sarajevo. Ova scena, zapravo, nagovještava centralnu nit ideosfere Vuletićevog filma, u kojoj dvojica tinejdžera gledaju u nebo i maštaju o letu (odlasku), dok ih ka sebi privlači zemlja ispunjena “bijedom i sirotinjom” kao jedinom ostavštinom.

Negdje između “ubijanja” vremena na postapokaliptičnim sarajevskim ulicama i pokušavanja izgradnje ljubavne veze Fikretu umire otac. Na njegovoj dženazi, lokalni kriminalac Hamid (Emir Hadžihafizbegović) odbija “halaliti” dug od 50.000 KM, koji se prema tradiciji prenosi s oca na sina. Međutim, Fikretova je porodica siromašna, pa se kriminal nameće kao jedini način za vraćanje duga.

Na raskršću između prošlosti, uvjetovane tradicijom te moralnom odgovornošću prema mrtvom ocu, i vlastite budućnosti, koju simbolizira “bijeg” avionom, Fikret žrtvuje ovo drugo i odluči ispraviti očevu životnu grešku. U sredini u kojoj izostaju moralni zakoni, u kojoj prostitucija i kriminal jedini zasigurno donose novčanu zaradu, da bi preživjeli, mladi spas nalaze u nasilju. Ipak, u procjepu između onoga što u konačnici i jesu (obični tinejdžeri koji žele sigurnu budućnost i ugodan život) i onoga što im je nametnulo društvo (kriminala, korupcije, droge, siromaštva), Fikret i njegov prijatelj Tiki (Kemal Čebo) pokazuju se kao apsolutno netalentirani nasilnici.

Fikret i Tiki predstavljaju prvu postratnu “žrtvovanu” generaciju u Bosni i Hercegovini kojoj nasilje nije bio lični izbor, već odbrambeni mehanizam uz pomoć kojeg su nastojali preživjeti. Uprkos neuvjerljivoj režiserskoj realizaciji i glumačkoj interpretaciji, povremenom korištenju knjiškog dijaloga te plošnoj razradi sporednih likova (korumpirani inspektori), Ljeto u zlatnoj dolini predstavlja jedan od rijetkih reprezentativnih domaćih “generacijskih filmova” s postratnom tematikom posvećen mladima koji nisu imali izbora.

Ratna “Djeca”

Aida Begić, pripadnica nove generacije režisera, koja na najbolji način koristi teren pripremljen od starijih kolega, predstavila je 2012. godine svoje najreprezentativnije ostvarenje Djeca, kao svojevrsni tematski nastavak Ljeta u zlatnoj dolini. Radnja filma smještena je u Sarajevu u posljednje dane decembra 2009. godine. Rahima (Marija Pikić) je pokrivena Bošnjakinja, kuharica u jednom sarajevskom kafiću, koja se bori da sačuva skrbništvo nad maloljetnim bratom Nedimom (Ismir Gagula), tipičnim sarajevskim tinejdžerom koji život zamišlja kao igricu za PlayStation.

Iako boluje od dijabetesa, on pronalazi snagu da se izgradi kao bahati i oštri mladić koji sve probleme rješava tučom. Nakon što mu sin lokalnog političara i moćnika opsuje mater, Nedim mu razbije skupocjeni mobitel. On bira nasilje kao štit za sebe – uplašenog i nemoćnog mladića – koji svakoga dana mora proći kroz gustu sarajevsku maglu, bez svojih roditelja, čija ga upražnjena mjesta uporno tjeraju da se osvrće i misli na rat.

Pored linearne fabule, koja u stopu prati glavnu junakinju, forma filma posvećena je liku Rahime, odnosno otkrivanju njene unutrašnjosti i prikazivanju trenutnog stanja u kojem se nalazi, a koje njeno lice vješto skriva. Kroz sugestivnu i preciznu fotografiju (Erol Zubčević), film nas uvlači u ulice mračnog Sarajeva u kojem sunce nevoljko izlazi i čiji stanovnici rijetko kada osjete toplinu njegovog odsjaja. “You talkin’ to me?” (Je l’ se ti to obraćaš meni?) – pitao se Robert De Niro u filmu Taksista, a identično pitanje na gotovo isti način postavlja i mladi Nedim, koji poput osamljenog i depresivnog ratnog veterana Travisa odlučuje stvari riješiti na svoj način – napunjenim i repetiranim pištoljem.

“Takva su pravila” i kada stvarnost postane fikcija

Iracionalna i neobjašnjiva agresija mladih ljudi postala je s vremenom svakodnevicom na balkanskim prostorima, a uslijedili su i pojedinačni slučajevi stravičnih ubistava i samoubistava uzrokovanih maloljetničkim nasiljem. S tim u vezi, dugo će se pamtiti ubistvo šesnaestogodišnjeg Denisa Mrnjavca u sarajevskom tramvaju, kojem su njegovi vršnjaci nožem nanijeli smrtonosne povrede. U Hrvatskoj je na gotovo identičan način ubijen osamnaestogodišnji Luka Ric, kojeg su mladići od 15, 16, 17 i 18 godina brutalno pretukli na autobuskoj stanici, dok je u Srbiji samoubistvo izvršio Aleksa Janković, nakon višemjesečnog maltretiranja od grupe starijih učenika…

Ubistvo Luke Rica inspiriralo je hrvatskog režisera Ognjena Sviličića da ovaj tragični događaj pretvori u fikciju te u filmu Takva su pravila (2014) predstavi njegove nepopravljive posljedice. Sam čin premlaćivanja Sviličić prezentira u amaterskom/dokumentarističkom obliku, oko kojeg gradi fikcionalnu porodičnu dramu o roditeljima Ivi i Maji (Emir Hadžihafizbegović i Jasna Žalica) koji gube dijete te njihovoj borbi za pravdu protiv institucija sistema. Za razliku od filma Ljeto u zlatnoj dolini, koji se bavi uzrokom, Takva su pravila prikazuje ožiljke koje maloljetničko nasilje ostavlja u društvu, a koji mu se poput bumeranga vraćaju i stvaraju tamnije modrice. Uz pomoć relativno usporene naracije, oskudne palete boja, dijaloga svedenog na pitanja i odgovore, Sviličić kreira uvjerljiv prikaz savremenog hrvatskog društva u kojem biti na strani pravde ne donosi nužno mir i spokoj. U takvoj sredini prve stradaju siromašne radničke porodice, koje oduvijek poštuju zakone i pravila uz pomoć kojih razlikuju dobro od zla, dok im jedan događaj ne osvijesti besmisao njihovog postojanja.

“Neposlušni” i “Klip‑generacija”

Nakon pada vlasti Slobodana Miloševića, u Srbiji su ostale posljedice njegovog režima i bolesti za koje u srpskom društvu još nije pronađen lijek – turbo‑folk muzika, kriminal, nacionalizam… Društvo u tranziciji godinama ne pronalazi rješenje za generacije odgojene na “Pinku”, a traćenje života mladih nastavljeno je uz pomoć interneta i društvenih mreža razvijenih u 21. stoljeću. Upravo tim generacijama posvećen je film Klip (2012) režiserke Maje Miloš.

“Klip” je popularna riječ za snimak, a predstavlja kratki videouradak, vrlo pogodan za uploadovanje na Facebook, zbog čega je posebno popularan među mlađom populacijom, srednjoškolcima. Glavna je junakinja Klipa šesnaestogodišnja Jasna (Isidora Simijonović) koja živi u Beogradu s majkom, koja jedino što stiže jeste njegovati muža na samrti, te mlađim sestrama, koje vrebaju priliku da krenu stopama bolesne generacije. Osamnaestogodišnji Đole (Vukašin Jasnić), u kojeg je Jasna zaljubljena, predstavnik je agresivnih mačo frajera rođenih godinama poslije rata, a koji se i dalje “lože” na nacionalizam (srpski). U takvom svijetu potraga za ljubavlju i nježnošću svedena je na Đoletovo iživljavanje i pokazivanje seksualne nadmoći i Jasnino neumorno prihvaćanje ponižavanja da bi osjetila barem dio ljubavi za kojom žudi. Za razliku od besmislene i samoj sebi dovoljne pornografije u Srpskom filmu (2010), pornografija u Klipu u funkciji je ideje filma, dok hiperrealistične, eksplicitne scene analnog i oralnog seksa tinejdžera, njihovog opijanja i drogiranja, zapravo predstavljaju najdirektniji “poziv u pomoć” generacije koja ne poznaje drugačiji vokabular od onog koji koristi pišuće SMS-ove.

U Srbiji su istovremeno nastajale i generacije iščašene iz većinskog turbo-folk društva, koje su odlučno odbijale nametnuti odgoj i kreirale vlastite svjetove, daleko od stvarnosti, a čije je odrastanje započeto istovremeno s nastankom novog vala filmskih režisera i režiserki u Srbiji. Nastojeći da jednom riječju opiše taj segment srpskog društva, režiserka Mina Đukić svom filmu dala je naziv Neposlušni (2014). Riječ je o ljubavnoj priči o ponovnom odrastanju, o potrazi za srodnom dušom i pobuni protiv od društva nametnutih pravila. Leni (Hana Selimović) i Lazar (Mladen Sovilj) najbolji su prijatelji iz ranog djetinjstva. Nakon tri godine razdvojenosti, odluče da sjednu na bicikla sa željom da ponovo ožive djetinjstvo i otkriju novo značenje svoga odnosa.

Žanrovski određen kao “road movie”, Neposlušni predstavlja pobunu izgubljene generacije kojoj društvo u tranziciji ne može pomoći i koja, umorna od beskonačnog čekanja, pokušava stvoriti svijet po svojoj mjeri. Prikazujući iskrenu ljubav koja se rađa, odrasta, umire i ponovo rađa u prelijepim, suncem ogrijanim predjelima, ovaj film nas upoznaje s propuštenim i nudi nam novu šansu nagovarajući nas da postanemo “neposlušni”. Makar se morali vratiti u prošlost. Makar morali i sanjati, jer važno je samo očuvati sretno djetinjstvo.

 

PROČITAJTE I...

Treba razumjeti da nije bilo pasoša, da se radilo o jednom ummetu koji je živio u jednoj državi i sve je bilo prisvajano kao zajedničko. Jedan od najznačajnijih pjesnika te književnosti, među svim velikim klasicima, jeste Alaudin Sabit Užičanin, naš čovjek. Među najznačajnijim jesu Derviš-paša Bajezidagić i Ahmed Hatem Bjelopoljak. Kao iznimno mali narod, dali smo veliki doprinos razvoju jedne značajne civilizacije. Trebamo se zapitati koliko smo spremni dati danas, ne samo Bosni i Hercegovini nego i čovječanstvu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!