Kad policija radi svoj posao, hijene ti ne mogu ništa

Pelazza nije jedini koji poseže za stereotipima i predrasudama u današnjoj Evropi i što se taj trend, nažalost, njeguje i na utjecajnijim mjestima nego što je jedna senzacionalistička emisija, a zatim i što je pretjerana osjetljivost nemoćna pred predrasudama, ili ih čak može osnažiti. No, u BiH treba biti posebno oprezan jer svaka priča ovakvog tipa može se reflektirati na političko stanje u zemlji

Britansko oružje nazvano jednostavno STEN, po prvom slovu konstruktorskih prezimena i prva dva slova imena mjesta u kom je proizvođen, postalo je osnovni automat snaga Commonwealtha u Drugom svjetskom ratu. STEN je proizveden u preko 4 miliona komada, a svoj je život nastavio kroz brojne replike i modifikacije širom svijeta, među kojima je bilo veoma uspjelih primjeraka, ali i onoga što se ne može označiti drugačije doli kao opasno smeće. Čak je i susjedna Hrvatska 1991. godine, osjećajući bolan deficit u streljačkom naoružanju, proizvela dvije strojnice koje u pogledu konstrukcije nisu ništa drugo nego pojednostavljeni STEN. No dok je M91 Pleter bio relativno solidno oružje za svoju namjenu, dotle je ZAGI, sa svojim rješenjima koja slučajno opaljenje ne sprečavaju, već ga, naprotiv, olakšavaju, predstavljao pravu opasnost od koje je pogibelj više prijetila korisniku i njegovim suborcima nego dušmanima.

Da je znao ponešto od ovih činjenica, Luigi Pelazza, italijanski novinar koji pravi priloge za popularnu emisiju znakovitog naziva Le Iene, odnosno Hijene, vjerovatno se ne bi blamirao nastojeći svoje gledaoce uvjeriti da je ZAGI oružje koje bi u Sarajevu kupovao neko ko planira teroristički napad u Evropi, pogotovo ako znamo da je Zapadna Evropa preplavljena ogromnim količinama češkog, poljskog, mađarskog… oružja, koje nije samo neuporedivo kvalitetnije već se njegov kupac ne mora izlagati opasnostima prenošenja preko granice. Promptno sprovedena istraga nadležnih policijskih i obavještajno-sigurnosnih agencija pokazala je da je tu riječ o jednoj od uobičajenih novinarskih ujdurmi na kojima počiva senzacionalistički žurnalizam i koje su Pelazzina uža specijalnost, što pokazuje i njegova reportaža iz Perua od prije šest godina, kada je također potplatio naturščike da pred objektivom kamere odglume pripadnike narkomafije. Pelazza je na području Bosne i Hercegovine lažirao kupovinu nekoliko komada vatrenog oružja nudeći transakciju s potplaćenim ovisnicima kao dokaz da je BiH nekontrolirano i potpuno otvoreno tržište za snabdijevanje ilegalnim naoružanjem te nastojeći Bosni i Hercegovini natovariti barem implicitnu krivnju zbog činjenice da puške kojima je počinjen masakr u redakciji francuskog satiričnog magazina Charlie Hebdo potječu sa zapadnog Balkana. Stvari, međutim, stoje malo drugačije.

Čitavo područje zapadnog Balkana, s izuzetkom možda Slovenije, još uvijek nije uspjelo suzbiti crno tržište naoružanja, uglavnom preostalog iz niza sukoba devedesetih. Dovoditi takvo stanje u vezu sa samo jednom državom ili samo jednim narodom znači biti neuk ili zlonamjerno tendenciozan. Činjenica da ovdašnje kriminalne skupine ostvaruju tješnju prekograničnu saradnju nego državni organi jeste problem na čijem rješavanju treba raditi, ali ni po čemu nije šokantna, štaviše, sasvim je razumljiva s aspekta kriminologije i sociologije.

Naravno da Pelazzina ujdurma, koja će kod dijela svojih gledalaca potaknuti uvjerenje da je Bosna i Hercegovina država s one strane civilizacije i zakona, zaslužuje svaku osudu, uključujući tu i onu formalnu, pravosudnu. No, s druge strane, ne treba glumiti “uvrijeđenu mladu”, prije svega zato što Pelazza nije jedini koji poseže za stereotipima i predrasudama u današnjoj Evropi i što se taj trend, nažalost, njeguje i na utjecajnijim mjestima nego što je jedna senzacionalistička emisija, a zatim i što je pretjerana osjetljivost nemoćna pred predrasudama, ili ih čak može osnažiti. No, u BiH treba biti posebno oprezan jer svaka priča ovakvog tipa može se reflektirati na političko stanje u zemlji. Dodik bi jedva dočekao da može Evropu plašiti plasiranjem dezinformacije o postojanju mudžahedinske tržnice oružjem usred Sarajeva. Treba reći i to da je Pelazzin prilog ukazao na nešto što se stanovnika ove zemlje tiče mnogo izravnije od predrasuda italijanskih gledalaca Hijene – na činjenicu da u ovdje postoje ovisnici, često udruženi u kriminalne skupine, koji u posjedu imaju vatreno naoružanje. S aspekta pojedinca, potpuno je svejedno hoće li ga to oružje ubiti u terorističkom napadu, u obračunu bandi ili u pljački.

Zato je najbolji put za suzbijanje tih predrasuda i brisanju slike Bosne i Hercegovine kao nekakvog Divljeg istoka, onaj što su ga odabrali nadležni državni organi i institucije – profesionalno, detaljno i promptno utvrđivanje činjenica i preduzimanje zakonskih akcija na suzbijanju kriminaliteta, pogotovo onog koji uključuje i vatreno oružje. Pri tome je nužna i prekogranična saradnja jer će biti uzaludni svi napori domaćih policijskih i sigurnosnih struktura, ukoliko i policije susjednih zemalja ne budu radile svoj posao i ukoliko se oružje otamo bude preljevalo u Bosnu i Hercegovinu.

U ovom trenutku nećemo ulaziti u sličnosti ili razlike između djelovanja fanatičnog islamiste u Francuskoj i narkomana s automatskim oružjem, bilo u Sarajevu, Seattleu ili Sidneyu, jer obojica su prijetnja koju valja suzbijati. A italijanski novinar kojemu je kamera poslužila kao snajperski hitac za dezinformaciju? On je samo dio bulumente manipulatora koji se služe postojećim predrasudama prema muslimanima ne bi li kreirao jeftinu senzacionalističku priču. Druga je strana tog medijskog novčića i mogućnost da se takva podvala iskoristi u nekoj široj operaciji etiketiranja Bošnjaka kao radikala i terorista, što s lažnim TV prilogom italijanskog novinara nije mogao biti slučaj jer je policija pohvalno odradila svoj posao i razotkrila montažu medijske hijene.

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!