Kad je sve pošlo naopako?

Policiji je, dakle, već odavno jasno da su ljudi koji gotovo svaku noć u Sarajevu ukradu kakvo skupo vozilo ozbiljna kriminalna skupina čiji tragovi, kako sada stvari stoje, vode negdje ka Romaniji i tamošnjim zabitima. I, navodno da u cijeloj toj priči ima upetljanih i nekoliko predstavnika zakona.

Kada je sve, zapravo, počelo? Vjerovatno u januaru 2001. godine, kada je u sitnim noćnim satima kolegici iz jednog sedmičnog magazina zazvonio telefon. “Zovi slikara, dolazite, zgazili su nas!” “Slikar” je bio redakcijski fotoreporter, a onaj koji je zvao u sitni sat bio je Nijaz Karkelja, jedan od nekolicine onih koji su dobili po leđima tokom policijske akcije u restoranu “Zujevina”, u predgrađu Sarajeva.

Nekoliko dana nakon racije, na noge se digao tadašnji IPTF, koji je ovdje uvodio “švedske standarde” u policijskom radu, pa tadašnjeg kantonalnog ministra unutarnjih poslova Ismeta Dahića dobro naružio što su policijski specijalci upali u “Zujevinu” s fantomkama na glavi i bez istaknutih akreditacija. To je Vincentu Coeurderoyou, tadašnjem komesaru IPTF-a, bilo nedopustivo.

Specijalci koji su upali u “Zujevinu” su suspendirani, mnogi su od njih ostali bez posla, životarili godinama kao šoferi ili zaštitari dok skoro deceniju kasnije nisu bili vraćeni na posao. Treba biti iskren pa reći da su neki od policajaca nakon tog iskustva prešli granicu zakona.

No, tada je već bilo kasno. IPTF je protiv policajaca podigao krivične prijave, oni izjavili da su radili svoj posao u skladu s ovlastima ili naređenjima, no Tužilaštvo KS stavilo se na stranu stranaca i njihova svjedočenja odbacilo. Sjećate li se ko je bila tužiteljica koja je odbacila izjave policajaca?

Jadranka Lokmić-Misirača, koja je nakon toga munjevito napredovala u karijeri i dogurala do zamjenice glavnog tužitelja Tužiteljstva BiH i potpredsjednice Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća. Napredovao je i sin Boriša, zaposlen prije dvije godine u jednoj od ovdašnjih državnih agencija, što, naravno, ima veze s njegovim menadžerskim kvalitetima a ne majčinim vezama.

Od tog jutra, kada je Karkelja zvao “slikara”, za policajce je sve pošlo krivo. Svaka je šuša mogla na ulici napasti policajca, prijetiti mu IPTF-om, tražiti mu podatke nakon prometnog prekršaja, zvati ga na sud. Kriminalci, sitniji i oni krupni, postajali su sve bezobzirniji, tužilaštva sve neučinkovitija, broj ukradenih vozila u Sarajevu rastao je iz noći u noć, dok sve nije kulminiralo brutalnim smaknućem policajaca Adisa Šehovića i Davora Vujinovića. Samo mjesec-dva ranije, slična je sudbina umalo zadesila njihove kolege koji kilometar dalje, u sarajevskom naselju Dobrinja, kada su na njih kradljivci automobila otvorili vatru. Prije toga, podsjetimo, u Sarajevu je ubijen i policajac Muhidin Pivodić.

“Svako od nas je podsvjesno znao da će se ovo jednog dana desiti. Prije mjesec dana, na parkingu jednog sarajevskog hotela, vidjeli smo da pokušavaju ukrasti SUV. Krenuli smo ka njima, ali se istog trena spustio zadnji prozor crnog auta parkiranog u blizini, iz auta je provirila puška. Upozorili su nas da se odmaknemo ili će pucati. Terenac je već bio upaljen, puška uperena u nas i, dok smo uspjeli pozvati policiju, već su bili u Lukavici”, priča nam jedan od sarajevskih policajaca koji tu noć nije bio na dužnosti.

Policiji je, dakle, već odavno jasno da su ljudi koji gotovo svaku noć u Sarajevu ukradu kakvo skupo vozilo ozbiljna kriminalna skupina čiji tragovi, kako sada stvari stoje, vode negdje ka Romaniji i tamošnjim zabitima. I, navodno da u cijeloj toj priči ima upetljanih i nekoliko predstavnika zakona.

Iako je percepcija u javnosti takva, Sarajevo, kada su krađe automobila u pitanju, ipak nije nikakva iznimka. Statistika kaže kako se svakih 20 sekundi u Evropi ukrade jedno vozilo. Statistika govori i kako se godišnje u svijetu ukrade vozila u vrijednosti tri milijarde dolara. Međutim, kada kradljivci bez upozorenja, tokom onesposobljavanja zaštite protiv krađe na Golfu hrvatskih registracijskih tablica, ubiju dva policajca, onda je jasno da problem leži u nečem drugom kada je BiH u pitanju. I to treba jasno kazati – problem je u ovdašnjim kalkulantskim tužilaštvima koji jednostavno ne rade svoj posao kako treba.

Na desetine krupnih i sitnih kriminalaca slobodno šetaju gradom nakon što su pušteni iz pritvora, nakon što protiv njih nije podignuta optužnica, nakon što dobiju uvjetnu na već postojeću uvjetnu kaznu, što je presedan u sudskoj praksi svijeta. Suđenja se razvlače godinama, zbog nemara tužilaštava propadaju napori i dokazi čestitog dijela policije, a čak i kada budu osuđeni, zatvorske dane provode uglavnom u pritvorskim jedinicama poluotvorenog tipa i gotovo su svi recidivisti.

Kako, zapravo, rade ovdašnja tužilaštva i kakvu poruku šalju kriminalcima, pokazuje primjer Hajrudina Zulfića. Sjećate ga se, to je onaj dječak iz Sarajeva koji je pretučen na tramvajskoj stanici dok je pokušao spriječiti dvojicu nasilnika da otmu šal mladiću u tramvaju. Zulfića je za to nagradio gradonačelnik Sarajeva, a njegov čin izazvao je oduševljenje u javnosti. Toliko, pak, nije bila uzbuđena tužiteljica Tužilaštva KS koja je našla mnoštvo olakotnih okolnosti za dvojicu nasilnika koji su izmlatili Zulfića pa odlučila da protiv njih ne provodi nikakav krivični postupak?! Ista je to ona tužiteljica koja je haman pa upropastila čist slučaj Sanjina Sefića, pa se sada suočava s disciplinskim prijavama.

Građani Sarajeva i BiH su se, nakon ubistva Šehovića i Vujinovića, digli i traže više sigurnosti i veća policijska ovlaštenja. Digla se i policija, traga se za ubicama, no koliko su građani užasnuti zbog svirepog ubistva, toliko i strahuju da će ubica ili ubice ostati nepoznati. Ipak, možda je ovo trenutak da se stavi tačka i okrene list. Da se tužioci prestanu baviti sobom, svojim karijerama i umiljavanju raznim tegeltijama i počnu konačno raditi svoj posao onako kako treba, a da sudovi počnu izricati najstrožije kazne za kriminalna djela.

Ovo je trenutak i kada policija treba stati pred ogledalo i pogledati sebi u oči. Velika, ogromna većina njih su pošteni, sposobni policajci koji rade svoj posao kao profesionalci. No, i među njima ima onih koji imaju debele veze s ovdašnjim kriminalcima, što je jasno svakome kome je ukraden automobil ili zna nekoga kome se to desilo. Vrijeme je da se stavi tačka na besmislene, sulude borbe oko komesarskih i direktorskih pozicija. Ili tužilačkih, svejedno. Dok se to ne uradi, ginut će građani ove zemlje, ali i policija koja je dovedena u situaciju da ne može zaštititi ni sebe, a kamoli one zbog kojih rade taj krvav posao.

PROČITAJTE I...

 „Moram naglasiti da su građani BiH u Norveškoj u ozbiljnom i akutnom stanju asimilacije. Nemojte da se uljuljkate u to što se u Norveškoj govori da smo najbolje integrisana grupa. To je asimilacija. Ljudi dolaze u ambasadu, mijenjanju imena i prezimena. Znam to, ja potpisujem te papire“, upozorio je ambasador BiH u Kraljevini Norveškoj Nedim Makarević

Tri godine GRAS pokušava nabaviti nove minibuse da bi mogao održavati linije u sarajevskim padinskim naseljima, ali “Transturist”, koji uopće ne može učestvovati na tenderima, obara svaki GRAS-ov tender, a u tome ima podršku firme “Sejari”, koja se pojavljuje kao ponuđač minibusa, koja očito ne želi isporučiti minibuse, ali odugovlačenjem pogoduje “Centrotransu”. Zajedničko im je većinski vlasnik – “Sejari Holding GMBH” iz Njemačke

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!