Kad hutba završi na šalteru

Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na televizor i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok

Imami u svoje privatne zabilješke imaju itekako mnogo toga staviti, od onih mučnih i k’o zemlja teških momenata do onih koji svojom spontanošću i komičnošću gotovo tjeraju suze na lice. O prvima neću. Radije bih ovo drugo, veselije.

Prije toga bih napomenuo da sam bio u prilici sjediti s kolegom koji više od 35 godina uredno bilježi sve što se dešavalo u njegovom džematu (službuje u istom džematu cijeli život). Tu su desetine svesaka i notesa u kojima su uredno zabilježene sve uobičajene džematske stvari: dženaze, mevludi, gostovanja predavača, vjenčanja, akcije uređivanja i dograđivanja džamije, akike, ali i čitav niz drugih, naprvu ne tako tipičnih događaja koji su vjerno zabilježeni i predstavljaju pravu malu džematsku riznicu. Drugi kolega, opet, uredno vodi evidenciju svojih džematlija, i to tako da u svoje ćitabe vjerno evidentira sve važnije informacije o svakom domaćinstvu: stručnu spremu roditelja, vrstu poslova koje obavljaju, tok školovanja djece, materijalni status porodice, aktivnost u džematu, pa čak i vrstu bolesti i eventualnu terapiju koju neko od ukućana koristi.

Naravno, neko će to shvatiti ovako, a neko onako, ali je jamačno da nam nedostaje kulture pisanja i bilježenja. No, primarna namjera nije mi pisati o tome nego pribilježiti nešto što me je poprilično nasmijalo i relaksiralo, a, mora se priznati, takvih je tema u javnim medijima danas ponajmanje. Pažljivo sam slušao kolegu koji mi je s osmijehom na licu pripovijedao, pa ću pokušati da to što vjerodostojnije pretočim na papir.

Riječ je o tipičnoj seoskoj porodici, tačnije mužu i ženi koji se bore za svoje mjesto pod suncem. Jednog dana, saznavši da su u opticaju neke vrste donacija, muž se zaputi u grad kako bi se o svemu detaljnije raspitao. U općini je pokupio potrebne formulare koje je trebao odnijeti u neku od kantonalnih ustanova u Mostaru i predati na dalju obradu. Usput je kupio motorku, što je u nas uobičajeni, ujedno i kraći naziv za motornu pilu. Kupivši motorku, ispunio je jedan, a ako mu upali donacija, ispunit će i drugi dugo sanjani san, a onda će punim plućima krenuti u susret nekom novom, ljepšem životu.

Iako poprilično umoran, kući stiže dosta rano, ostavlja formular koji sutra treba ponijeti u Mostar na vidno mjesto – na televizor, i to na pleteni milijetić čiji se rub slijevao po vrhu ekrana – i, ne časeći ni časa, hvata se motorke i zapovijeda ženi da krenu u šumu kako bi je isprobao. Ispočetka se sve činilo savršenim. Ipak, kada ga je umor savladao, odlučio je predahnuti, ali mu nije polazilo za rukom da ugasi motorku. Obrni-okreni – ništa. Motorka je jednako stenjala. Pokušao bi on još štošta. Međutim, kada je žena ironično dobacila: “Viđala sam da je ljudi ne znaju upaliti, ali da je ne znaju ugasiti, e to mi je novo!”, njegovom strpljenju došao je kraj. Svom je snagom zafrljačio motorku u obližnji potok, ljutito pripalio cigaretu i odsječno naredio ženi: “Idi po nju!”

E, tu i ženi “pukne film”, ali najprije strpljivo ode po motorku koja je neko vrijeme krkljala u šipražju i sama se ugasila, a onda mu, onako kako to samo Hercegovka zna, očita bukvicu i istrese sve u facu. U putu kući nije bilo razgovora. On je šutio i pušio, a ona se ponosno šepurila iza njega. Tek je u neka doba procijedio: “Kakva si, ne bi me čudilo da zbog tebe sutra džaba spucam i u Mostar!”

Nije mu replicirala. Ona je svoju pobjedu tog dana izvojevala i bilo je dosta.

Po običaju, žena je otišla u džamiju na jaciju, a on je ostao kući. I, kad će nešto biti, ono i bude.

Jedan mlađi momak bi e-mailom dobijao Muderizove hutbe, koje bi, potom, isprintao, umnožio i podijelio narodu u džamiji. Dijelio ih je i te večeri pa se žena vratila kući noseći papir na kojem je bila ispisana hutba. Vrlo je vjerovatno da te hutbe nikada nije ni čitala, ali ih je redovno donosila.

Ušavši u kuću, zatekla je muža kako spava pa ni njoj nije bilo druge nego se zaputiti u carstvo snova. Papir s hutbom ostavila je ondje gdje joj se najbliže zavrnulo, a to će biti – na televizor.

Iako se ostatak priče da naslutiti, spomenut ću kako su ranom zorom supružnici popili kahvu. Muž se, nakon toga, obrijao i opremio za čaršije i pred sami izlazak iz kuće zgrabio papir s televizora, tutnuo ga u lijevi unutrašnji džep kaputa i bez mnogo priče zamakao kroz selo. Živu muku je vidio dok se potucao po zgradama i kancelarijama mostarskim, tražeći onu u koju je trebao predati svoju aplikaciju na dalju doradu. Kada mu je napokon pošlo za rukom, izvadio je papir iz kaputa i predao ga, pretpostavljam, ne tako ljubaznoj službenici. Zapravo, i ako je bila ljubazna, hutba koju je upravo primila u ruke morala ju je natjerati na određenu vrstu neočekivane reakcije.

“Gospodine, ja vam pola ovoga uopće ne razumijem, a i ovo malo što kontam je sve samo ne aplikacija za donaciju!”

Kako je dalje tekao njihov razgovor, koliko je sve to trajalo i kako se muž uopće suzdržao da ne slupa sve pred sobom, nije poznato. Poznato je tek to da je kući stigao ljut kao ris. U prvi mah, žena koja tokom dana nije ni oko bacila ka televizoru, nije razumjela ništa. Tek kada je zapitala je li predao papire i hoće li biti išta od donacije, uslijedilo je pojašnjenje.

“Da sam aplicirao za izgradnju džamije, možda bismo se nečemu i mogli nadati. Ovako, nit’ sam šta pred'o, nit’ ćemo šta dobiti.’”

“Pa što, bolan ne bio, zar nisi pred’o?”

“Jesam, al’ tvoju hutbu. Žena se usafunjala dok je skontala šta sam joj dao. Obraz mi moj na pod spao. Da si mi u onaj mah bila blizu, namah bi te zadavio, k’o mačku!”

“Hej, teško meni! Pa, ja… Nisam je valjda na televizor ostavila!? Pa, junače, gdje su ti oči, što ne pogleda šta uzimaš? Vela havle, vela havle…!”

Prepirka je trajala još neko vrijeme i nije teško naslutiti u kom je smjeru išla. Muž je istresao iz sebe sve ono što nije uspio istresti na putu do kuće, a žena je uporno prebacivala krivicu na njega, sugerirajući kako je morao gledati šta meće u džep i šta daje nepoznatoj ženi na šalteru, naravno, šeretski se smjehuljeći onda kada bi bila sigurna da je muž ne gleda.

Ostalo je nepoznato šta je bila tema hutbe kao i to kako se muž iskopeljao iz neugodne situacije u Mostaru koja je dodatno neugodna jer službenica nije bila muslimanka. Poznato je jedino to da je kućnu čarku muž završio prijetećim tonom i ozbiljnim upozorenjem: “Da te više slučajno noge nisu odnijele u džamiju!”

Nije ga poslušala. I sad ide u džamiju i redovno uzima hutbe.

Ipak, ako ništa drugo, sad pazi gdje ih ostavlja.

Prethodni članak

Hoće l’

Sljedeći članak

HUDAM ili libreto za balet

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!