Kad ćemo i hoćemo li već jednom naučiti slušati

Prvi korak ka svemu onome čemu čovjekova nutrina teži jeste usvajanje umijeća slušanja. I učenja. Iskrenog. Otvorenog. Bez tog iskrenog slušanja, nemoguće je govoriti, pričati, besjediti. Jesmo li usvojili umijeće slušanja? Znamo li slušati sagovornika? I biti svjesni da onaj koji ne zna slušati ne zna ni razgovarati, a onaj ko ne zna razgovarati nespreman je na dijalog bez kojeg je nemoguće pronaći svoga iskrenog i savršenog sagovornika

Piše: Elvir MUSIĆ

Prostranom planetom na kojoj živimo prekoračao je tokom minulih stoljeća toliko veliki broj ljudi da je razumu teško i pojmiti samu brojku koja bi nekim slučajem bila otkrivena. Većina koraka odzvanjala je prosječnošću, uprkos činjenici da su božanske objave čovjeka pozivale da se uzdigne iznad te prosječnosti i vine u visine duhovnih prostranstava, osjeti snagu vlastite nutrine i svojim primjerom – riječju i djelom – pomogne drugima da pronađu put ka svakovrsnom blagostanju.

Mnogi su, naravno, uspjeli vinuti se iznad prosječnosti. Međutim, malo je onih koji su uspjeli tako vješto othrvati se materijalnoj svakodnevici i uspeti se do tako visokog stupnja duhovne razvijenosti da svojim riječima i djelima ostave traga i nakon odlaska iz prolaznosti. S obzirom na utjecaj koji je ostavio na generacije kojim je prolaznost u amanet ostavljena poslije njega, među te posebnike se, bez ikakve sumnje, ubraja i glasoviti mislilac, gnostik, islamski pravnik i pjesnik Dželaluddin Muhammed, sin Behauddinov i otac Sultan Veledov, koji će s vremenom postati poznat kao Mevlana i na osnovama čijih će misli biti uspostavljeno cijelo jedno sufijsko bratstvo koje će težiti da kroz intelektualni i duhovni razvoj spoznava Božije svepostojanje.

Upravo zahvaljujući takvom pristupu razumijevanju čovjeka i njegove uloge u postojanju kroz prizmu religijskog nauka, mevlevijski tarikat s vremenom će privući pažnju elite preko koje će se utjecati na stanovnike jednog prostranog carstva da se duhovno razvijaju i nadahnjuju s vrela neprolazne mudrosti. Taj utjecaj potaknut će razvoj nauke, kulture, ali i osjećaja za suživot pa će cijelo carstvo prihvatiti principe meritokratije na temelju kojih će jedan Bošnjak iz seoceta nadomak Višegrada negdje tamo u Bosni moći zauzeti najutjecajniji položaj poslije sultanskog i na njemu se očuvati dovoljno dugo da na bolji svijet isprati tri velika sultana.

Mevlevijski će mudraci osmanske sultane pratiti i u vojnim pohodima, a zauzvrat će na novoosvojenim područjima biti građene tekije tog sufijskog bratstva. Takve su izgrađene, naprimjer, u Halepu, Lefkoşi, Çanakkaleu… i u Sarajevu. U tim tekijama tumačit će se najznačajnije Mevlanino djelo Mesnevija i kroz tumačenja širiti tolerantni mevlevijski doživljaj islama i ostavljati traga na procese širenja islama na tim područjima.

Osim tumačenja Mesnevije, ukazivanja na mudrosti iz Velikog Divana, te ostalih Mevlaninih djela kao što su Fîhi Mâ Fîh, pisma i Sedam medžlisa, u mevlevijskim tekijama zaživjet će i tradicija Šeb-i Arusa, Nevjestine noći, odnosno obilježavanje trenutka u kojem je glasoviti Mevlana skinuo odore prolaznosti i pohitao u susret Gospodaru svoje duše. Zanimljivo je da se ova tradicija sačuvala na prostorima kojim je vladalo Osmansko carstvo, a da na perzijskom govornom području tek malo ko i zna da takvo što postoji.

U Turskoj se svake godine obilježava Šeb-i Arus u mnogim gradovima, a centralna ceremonija održava se u Konyi; mjestu čiju je atmosferu obilježio Mevlanin duh – mjestu koje zbog njegove briljantne inspirativnosti godišnje pohode milioni, domaćih i stranih turista željnih duhovnog nadahnuća.

U Bosni i Hercegovini se Šeb-i Arus, uz zikir i prigodna predavanja, obilježava u mnogim tekijama. Tako se nastavlja nit za koju se čvrsto hvataju oni koji znaju cijeniti poruke da je šutnja poput okeana, a govor poput rijeke, da je smrt tek dio života i da je ljubav kraljica svih emocija. I sve se to može iščitati iz njegovih misli pohranjenih u razne pjesničke forme. Iz poezije ovog pjesnika mira, suživota i duhovne naslade iščitavamo da je bilo koja vrsta distanciranja od drugoga i drugačijega, ustvari, distanciranje od krajnjih granica čovjekovih nutarnjih potencijala, odnosno ograničavanje čovjekove ličnosti i njegovo pokretanje prema isključivosti koja ga onemogućava u namjeri da ispolji i realizira sve svoje potencijale.

Udaljavajući se od drugog i drugačijeg, čovjek se udaljava i od sebe samoga, svoje savršenosti i svoje plemenitosti. Taj proces odvija se sve dok čovjek, uslijed počinjenog nedjela, u cijelosti ne izgubi pravo smatrati se čovjekom ili dok ne shvati da drugi i drugačiji, ustvari, nije ništa drugo doli djelić u mozaiku čovjekove ličnosti; dio njega samoga. Koliko je bitan taj, kao i svaki drugi djelić u mozaiku čovjekovog bića, moguće je shvatiti kroz odgovor na pitanje: Kolika bi bila vrijednost najvrednijeg umjetničkog djela ako bi ga neko oštetio i otrgnuo mu samo jedan, pa i najsitniji dio?

Međutim, nisu samo Rumijeve riječi vrela mudrosti i plemenitosti s kojih bismo se trebali pojiti želimo li svakim djelićem svog bića osjetiti taj toliko željeni duhovni mir. Kako da stignemo do tog blaženog osjećaja, možemo učiti i iz njegovog životnog puta koji se prostire od rodnog Belha, preko Nišabura, Bagdada, Malatye, Akşehira i Karamana, pa sve do Konye. Boraveći u svim tim mjestima od kojih je svako na svoj način predstavljalo svojevrsno čvorište civilizacija, kultura i religija, Mevlanina ličnost na neki čudesno zanimljiv način pripremana je da s vremenom postane primjer tolerancije, suživota i ljubavi.

Rodni mu Belh bio je od davnina centar budističke, hrišćanske i islamske duhovnosti. Na tom prostoru postojao je budistički hram u kojem je, prema kazivanjima kineskih putopisaca, na trenutke boravilo i po tri hiljade monaha. Belh je, također, kroz historiju iznjedrio neke od najbriljantnijih umova islamske kulture, a hrišćanski vjernici hodočastili su monaške špilje s predivnim ikonama sačuvanim sve do novijeg doba. Malatya je u to doba važila za centar istinskog međureligijskog suživota, Akşehir kod Erzincana kao grad multireligijske tradicije. Baš kao i Karaman. Konya je priča za sebe.

Mlađahni Mevlana cijelim tim putem usvajao je nova iskustva i dobivao priliku promišljati vjeru kao poveznicu svega stvorenoga i pristupnicu čovjeka čovjeku. Njegov kasniji susret s glasovitim dervišom iz Tabrisa, Šemsom, zbog svojih lutanja poznatim i kao Pervane (Leptirica), ponajviše će simbolizirati susret čovjeka s čovjekom; dvojice spremnih voditi dijalog, razgovarati i usavršavati se. Susret Mevlane sa Šemsom ispred seldžučkog dvora na Alauddinovoj tepi u srcu Konye u kasnijih nešto više od sedam stoljeća biti će doživljavan na razne načine, ali će svakom mišlju prevladavati upravo to umijeće, ta vještina, ta plemenita vrlina da se uspostavi iskren dijalog. Ono za čim čovjekova nutrina svih tih silnih godina vapi, nespremna utažiti žeđ. V

api nespremna da načini taj prvi korak prema okeanu i ispoštuje prvu zapovijed kojom počinje Mevlanina Mesnevija: Bešnou! (Čuj!) Jer, prvi korak ka svemu onome čemu čovjekova nutrina teži jeste usvajanje umijeća slušanja. I učenja. Iskrenog. Otvorenog. Bez tog iskrenog slušanja nemoguće je govoriti, pričati, besjediti. Iskoristimo ovogodišnji, 744. po redu, Šeb-i Arus da se zapitamo: Jesmo li usvojili umijeće slušanja? Znamo li slušati sagovornika? I biti svjesni da onaj koji ne zna slušati ne zna ni razgovarati, a onaj ko ne zna razgovarati nespreman je na dijalog bez kojeg je nemoguće pronaći svog iskrenog i savršenog sagovornika. Iskoristimo priliku da se osvrnemo oko sebe i primijetimo pojave koje nas svakim danom sve više zaokupljaju a da ih nismo ni svjesni. Vidjet ćemo i sebe i druge kako u dijalogu slušamo samo sebe i govorimo samo sebi, od sagovornika uzimajući samo ono što je milo našem uhu. Samo nam je to bitno. Zbog toga i jesmo gdje jesmo i zbog toga nam i jeste kako jeste.

PROČITAJTE I...

Narod Bosanske krajine ne smije ostaviti prostora historiji da proizvoljno tumači povode i uzroke agresije, te opseg, efekte i ratne domete 5. korpusa. Stoga su činjenice istaknute u monografiji nepobitna istina kojom želimo staviti tačku na i, poručio je Malkoč

Taj hram spominje turski popis iz 1548. godine u nahiji Jasenici. Ne spominje je sumarni popis iz 1533. godine pa je morala nastati između tih dvaju popisa, a za vrijeme turskog gospodstva. Izgrađen je na ničijoj zemlji, na visoravni koja dominira područjem tadašnjih i sadašnjih naselja iz njene okoline, ondje gdje danas skoro da ne vodi ni jedan put, između pravoslavnih sela Potpeć i Jasenica, katoličkog sela Straža i muslimanskih sela Podorašje i Zahirovići

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!