Kad Bakir šuti

Šuti Hadžiomerović baš kao što je šutio i kada su SDP-ovi načelnici nakon izbornih pobjeda kao savjetnike zapošljavali mlade pripravnike iz privatnih kompanija koji se sasvim slučajno prezivaju Hadžiomerović.

Početkom ove sedmice Antikorupcioni tim Studentskog parlamenta Univerziteta u Sarajevu (SPUS) objavio je kako je otkrio nekoliko slučajeva nepotizma na Pravnom fakultetu.

U toj se instituciji, kako je objavljeno, “pokušava osigurati zaposlenje, odnosno prijem u zvanje asistenta za dvoje kandidata čiji roditelji rade na Pravnom fakultetu, i to za Enu Gotovušu, čija je majka Aida Gotovuša sekretar Pravnog fakulteta. Aida Gotovuša je također tetka docentice na Pravnom fakultetu Lejle Balić, koja se ‘formalno’ izuzela iz komisije za izbor Ene Gotovuše i tako nedvosmisleno potvrdila i priznala da postoji sukob interesa.”

Za one koji ne znaju, Lejla Balić supruga je, nakon Senke Kurt i Envera Kazaza, još jedne u nizu najnovijih moralnih vertikala Dnevnog avaza, Bakira Hadžiomerovića. Sa 60 minuta, Hadžiomerović je spao na minutu na Avazovoj trećoj strani, no to ga ne priječi da svakodnevno ruži, diže glas, upozorava, proziva za korupciju i nepotizam. Sve i svakoga, svuda, samo ne na onaj koji mu se dešava u vlastitoj kući. E tu Bakir mudro šuti.

Šuti Hadžiomerović baš kao što je šutio i kada su SDP-ovi načelnici nakon izbornih pobjeda kao savjetnike zapošljavali mlade pripravnike iz privatnih kompanija koji se sasvim slučajno prezivaju Hadžiomerović.

Ili kao što je šutio kada je, kao propali kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH, u isto vrijeme dok je vodio predizbornu kampanju, primao “cirka oko” dvije hiljade maraka uredničke plaće na FTV iako skoro tri godine nije na tom javnom medijskom servisu radio ništa.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!