Kad Afroamerikanac i Latinoamerikanac zasviraju Mozarta

Tamo neke 1990. godine kod nas se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu desio crnac. Jednostavno se pojavio na večernjem aktu, sjeo među nas i počeo crtati. Siguran sam da je bilo onih koji su prvi put uživo vidjeli nekog ko je tako izgledao. Taib, Sudanac, bio je tih i sramežljiv, lakovjeran i prostodušan. Bilo ga je stid obraćati se djevojkama. Bio je nespretan i nesnalažljiv, ali se na neki čudan način uklopio i brzo postao omiljen i zabavan

Krenuo sam negdje u grad u vezi s nekim poslom i žurio sam. Iz škole pokraj koje sam prolazio izletjela je lavina djece kojoj se završila nastava. Prisjetih se svog veselja kada bi se nakon posljednjeg časa takmičili ko će brže sletjeti niz stepenice i izaći napolje, dok su nam iz torbi ispadale knjige i pernice. Nisam se mogao izmaći. Našao sam se usred graje kakvu nisam čuo desetljećima. Kako se djeca u New Yorku baš i ne mogu često vidjeti na ulici, bio sam zatečen. Nekako sam se uspio iskrasti iz bujice i skrenuti u “Starbucks” da kupim kafu.

S kafom u ruci spustih se u podzemnu i krenuh prema peronu. Malo dalje, primijetio sam muzičare. Prvi tonovi dopirali su do mene. Kako sam im se približavao, prepoznavao sam melodiju koju sam mnogo puta zavrtio. Jedan Afroamerikanac i jedan Latinoamerikanac svirali su na violini i violončelu “Allegro” s početka čuvene Mozartove Eine kleine Nachtmusik. Svirali su sasvim solidno i svojski su se trudili. Zaboravio sam gdje sam krenuo, zaboravio sam na sve bitno i nebitno, stajao sam i analizirao. Slušao sam mnoge interpretacije istog komada i bilo je interesantno čuti još jednu izvedbu. Ruku na srce, uslijed hladnoće i tmurnih okolnosti, gomila ljudi koja je užurbano prolazila klaparajući cipelama i pričajući glasno, muzičari su na momente gubili tempo bacajući poglede na one koji su im ubacivali novac u kutiju za cipele, dobacujući koješta. Kad su završili komad, krenuo sam prema vozu, a oni su nastavili svirati nešto drugo.

Gurajući se s raznoraznim likovima, trpeći kašljanje u lice i gaženje po stopalima, razmišljao sam o onome što sam upravo vidio. Nisam navikao da gledam nekog ko nije bijelac da svira klasičnu muziku. Rasista u meni očigledno je i dalje podlo čučao negdje duboko, iako sam bio uvjeren da sam ga se davno otarasio. Teško je to breme. Porazno. A trudiš se toliko mnogo da budeš oslobođen od takvih misli, da živiš i radiš s ljudima dok “najnormalnije” ne primjećuješ njihovu boju kože. Zatim iz zasjede izleti svašta iznutra, što je od djetinjstva iskakalo kroz loš humor i viceve, dok smo se svi zaklinjali na toleranciju, nesvrstanost i humanizam.

Tamo neke 1990. godine kod nas se na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu desio crnac. Jednostavno se pojavio na večernjem aktu, sjeo među nas i počeo crtati. Siguran sam da je bilo onih koji su prvi put u uživo vidjeli nekog ko je tako izgledao. Taib, Sudanac, bio je tih i sramežljiv, lakovjeran i prostodušan. Bilo ga je stid obraćati se djevojkama. Bio je nespretan i nesnalažljiv, ali se na neki čudan način uklopio i brzo postao omiljen i zabavan. Govorio je naš jezik jako loše, ali se nekako snalazio. Djevojke su se lijepile za njega, ali do određene granice; bio im je egzotičan i simpatičan, i tu bi se sve završavalo. Nije imao šanse da se mazne s bilo kojom curom jer bi to, naravno, bila “prava sramota” za tu djevojku i njenu familiju, koja bi se nje, najvjerovatnije, ekspresno odrekla. Jadni Taib se patio, ali je ipak nekako durao. U neka doba, nakon mnogobrojnih pokušaja da ga napiju (bio je musliman i nije pio), konačno su ga iznapijali i od tada ga je bilo teško vidjeti trijeznog. A onda je izbio rat i više ga nikad nisam vidio. Od njegovog cimera Osmana Tahe čuo sam da je završio u Italiji. Neko od raje rekao mi je poslije da je ondje umro kao alkoholičar, što nije mogao sa sigurnošću potvrditi.

Vraćajući se s posla, nabasah u podzemnoj na nekog bijelca koji je svirao gitaru sjedeći na praznoj gajbi za mlijeko. Stavio je ispred sebe šešir za lovu. Svirao je neki crnački bluz prilično loše i, za razliku od “obojenih” momaka koji su jutros svirali Mozarta, na sebi je nosio fensi odjeću. Lupao je po “Martin” gitari koja košta nekoliko hiljada dolara. Iz ne znam kojeg razloga, prisjetih se TV emisije u kojoj su neki teoretičari dokazivali da su svi najpoznatiji bijeli muzičari pedesetih i šezdesetih doslovno krali crnačku i latino‑muziku. Znači, nije tu bilo “utjecaja” ili “inspiracije”, već je u pitanju bila najobičnija pljačka. Tek nedavno (kako rekoše u emisiji) počeli su s tim u vezi raditi sudovi i pljuštati tužbe, pa su odjednom autorska prava promijenila ruke i solidne sume novca prešle su u “vansudskim nagodbama” iz ruku “velikana muzike” u džepove “nepoznatih” muzičara. “Lopovi”, čijim se hitovima i dalje divimo, zgrabili su svu slavu i pare.

Momke koji su svirali Mozarta više nikad nisam vidio ni čuo, a tako bih im rado ubacio koji dolar u kutiju za cipele.

 

PROČITAJTE I...

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

Nekoliko godina poslije: ista meta, isto odstojanje. Umjetnička škola išla je na gađanje. Poučen iskustvom, ovaj put nisam potrčao da sve metke ispucam odmah. Strpljivo sam nišanio i nišanio sve dok nisam potegao obarač. Razočarenje broj 2. Definitivno sam promašio sve što se moglo promašiti. Kako to? Pa jesam li, fakat, toliki idiot

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!