Jugoslavija u olimpijskim sportovima nije bila čak ni regionalna sila

U olimpijskim je takmičenjima Jugoslavija osvojila 79 medalja. Među zemljama jugoistočne Evrope, Bugari su, s dvama olimpijskim učešćima manje, osvojili 152 medalje, a Rumuni 200 medalja. U regiji je bila bolja od slabašne Albanije i Grčke, a sve zemlje članice Istočnog bloka u istom su razdoblju osvajale više olimpijskih medalja od Jugoslavije

Dvostruka hrvatska olimpijska pobjednica u bacanju diska, iz Londona (2012) i Rija (2016), te svjetska prvakinja iz Moskve (2013) Sandra Perković uzbunila je javnost bivših jugoslavenskih republika izjavivši tokom olimpijade u Riju: “Žao mi je što smo se raspali jer mislim da bismo bili najjača sila, jači od Nijemaca, Rusa i Amerikanaca.” Probudilo je to stare rasprave, a nostalgičari su se počeli prisjećati velikih košarkaških utakmica Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, uspjeha vaterpolista, rukometašica i rukometaša, Jure Franka, Matije Ljubeka, Miroslava Cerara, Antona Josipovića, braće Kačar, Đurđice Bjedov, Šabana Trstena, Mate Parlova… U nostalgičnom sjećanju, koje je nekako dobacilo i do Sandre Perković, premda je rođena svega jednu godinu prije njenog nestanka, Jugoslavija je bila olimpijska sila ili je to mogla postati da se nije raspala.

U stvarnosti, Jugoslavija je u olimpijskom sportskom svijetu bila prosječna, a njezine republike doživjele su znatan sportski napredak tek nakon raspada osvojivši za dvostruko kraće vrijeme mnogo više olimpijskih odličja od bivše države. Jugoslavija je od prvih poslijeratnih olimpijskih igara održanih u St. Moritzu 1948. do njezine disolucije 1992. godine nastupala na 22 ljetne i zimske olimpijske igre. U tim je nastupima osvojila ukupno 79 medalja, od čega četiri u zimskim sportovima, u prosjeku 3,6 medalja po olimpijadi. Po broju osvojenih medalja nije bila čak ni regionalna sportska sila. Među zemljama jugoistočne Evrope, u istom su periodu Bugari, s dvama olimpijskim učešćima manje od Jugoslavije, osvojili 152 medalje, a Rumuni, također u dvadeset nastupa, 200 medalja. Jugoslavija je u regiji bila bolja od slabašne Albanije i Grčke. I druge članice Istočnog bloka osvajale su u istom razdoblju više olimpijskih medalja: Mađarska (286, 21 nastup), Istočna Njemačka (519, 11 nastupa), Poljska (175, 21 nastup), Čehoslovačka (124, 21 nastup) i Rusija (1204, 18 nastupa). Izuzmemo li države s manje od 500.000 stanovnika, Jugoslavija je u Evropi osvojila više medalja samo od Albanije, Belgije, Grčke, Irske, Portugala, Španije, Danske i Turske, pri čemu su ove posljednje dvije države imale znatno manje nastupa pa im je prosjek osvojenih medalja po olimpijadi veći od jugoslavenskog – Danskoj 4,1, a Turskoj 4,5, a osim Turske i Španije, sve su to države s mnogo manje stanovnika nego što ih je imala Jugoslavija.

Do olimpijskih igara u Los Angelesu 1984. godine jugoslavenski su se sportisti s olimpijada vraćali uglavnom praznih ruku, s prosjekom od pet olimpijskih medalja s ljetnih olimpijada i samo jednom osvojenom na zimskim olimpijadama, od čega je zlatnih bilo trinaest. Stvari se mijenjanju 1984. godine, najprije prvom medaljom osvojenom u zimskim sportovima, i to u Sarajevu, a potom osvajanjem sedam zlatnih, četiri srebrne i sedam bronzanih u Los Angelesu. Te se godine među najboljim sportistima nisu našli državljani zemalja Istočnog bloka, među kojima i neke od najuspješnijih sportskih nacija: Rusi, Istočni Nijemci, Bugari, Poljaci, Mađari, Kubanci, Čehoslovaci… Stoga su neki skloni tvrditi da je njihovo odsustvo razlog za uspjeh jugoslavenskih olimpijaca. U prilog ovim tvrdnjama stoje i neke činjenice. Jugoslavenski “zlatni” rukometaši iz Los Angelesa bili su četiri godine ranije šesti, a ispred njih su se našle tri države koje su bojkotirale igre u Americi: Istočna Njemačka, Sovjetski Savez i Mađarska. Bojkot je i “zlatnim” odbojkašicama olakšao uspjeh. One su u Moskvi bile druge, a njihove glavne konkurentkinje, rukometašice Sovjetskog Saveza, Istočne Njemačke, Mađarske i Čehoslovačke, osvajačice prvog, trećeg, četvrtog i petog mjesta, ostale su doma. Jugoslavija je i u vaterpolu bila prva, a nedostajali su u Moskvi prvoplasirani Sovjeti i drugoplasirani Mađari. Konkurencija je i u drugim sportovima, u kojima su sportisti iz Jugoslavije računali na dobar plasman, bila mnogo slabija.

Države koje su bojkotirale Olimpijske igre u Los Angelesu osvojile su 1976. godine u Montrealu 50,4% od svih medalja, a 1998. u Seulu 44%. Bojkot Olimpijskih igara 1980. godine nije jednako toliko utjecao na uspjeh jugoslavenskih sportista kao onaj iz 1984. barem iz dvaju razloga: natjecatelji iz zemlja koje nisu sudjelovale na olimpijadu u Moskvi osvajali su manje medalja od onih čije su zemlje bojkotirale olimpijadu u Los Angelesu i bili su manje uspješni u većini sportova u kojima su predstavnici Jugoslavije osvajali medalje.

Jugoslavija je 79 olimpijskih medalja osvojila u četrnaest sportova (od 24, koliko ih je bilo u Seulu 1998. godine) na ljetnim igrama i u dvjema disciplinama u zimskim sportovima (od 12, koliko ih je bilo u Albertvilleu 1992. godine). S dvije srebrne u atletici na vječnoj ljestvici uspješnosti nalazi se na 75. mjestu. Jednak broj medalja osvojila je i u plivanju, u čemu je 38. svih vremena. Toliko ih ima i u džudu, a u toj je disciplini 47. Najviše medalja osvojila je u hrvanju, ali 16 medalja nije bilo dovoljno za nešto bolje od 19. mjesta, slično kako i s 11 medalja u boksu nije mogla dalje od 22. mjesta. Tri medalje u gimnastici svrstavaju je na 25. mjesto. U vožnji kanua na vječnoj su listi 28. s pet medalja, koliko imaju i u veslanju, u čemu dijele 26. i 27. mjesto sa Slovenijom, tik iza Hrvatske, koja je na djelidbi 24. i 25. mjesta. U pucanju su osvojili tri medalje, pa 28. i 29. mjesto dijele opet s Hrvatskom.

U stonom tenisu s po jednom srebrnom i bronzanom medaljom dijele 8. i 10. mjesto vječne liste na kojoj je samo dvanaest zemalja. U alpskom skijanju s dvjema srebrnim dijele 16. i 17. mjesto, a 13. i 14. u skijaškim skokovima s po jednom srebrnom i bronzanom. S jednom zlatnom, tri srebrne i jednom bronzanom medaljom na 12. su mjestu vječne liste nogometne ljestvice. Ono u čemu je Jugoslavija po broju osvojenih medalja u svjetskom vrhu jesu vaterpolo, rukomet i košarka. U vaterpolu su 4. s tri zlata i četiri srebra, u košarci 3. s jednom zlatnom, četiri srebrne i dvije bronzane te u rukometu 3. s tri zlata i po jednom srebrnom i bronzanom medaljom.

Hrvatska je od stjecanja nezavisnosti, na 14 olimpijskih nastupa, osvojila 44 medalje, od čega 15 zlatnih. Slovenci su u istom razdoblju osvojili 38 medalja, među kojima 7 zlatnih. Srbija je u pet nastupa dobila 15 medalja (3 zlata). Makedonci u 11 nastupa imaju jednu medalju, koliko i Crnogorci u pet nastupa i Kosovari u jednom. Savezna Republika Jugoslavija, odnosno Srbija i Crna Gora, nastupila je 6 puta i osvojila 9 medalja. Svemu ovome trebalo bi dodati i tri medalje koje su srpski natjecatelji osvojili pod olimpijskom zastavom kao “Nezavisni učesnici na Ljetnim olimpijskim igrama 1992”. Sportisti iz republika koje su do 1992. godine činile Jugoslaviju osvojili su od 1992. do 2016. godine, na ukupno 14 olimpijskih igara, 112 medalja: 28 zlatnih, 40 srebrnih i 44 bronzane. Jugoslavija je u 22 nastupa imala 79 medalja: 23 zlatne, 30 srebrnih i 26 bronzanih. Raspadom Jugoslavije udvostručio se broj prosječno osvojenih medalja, s 3,6 porastao je na 8, ali je i takav mnogo ispod onog kojeg ostvaraju Amerikanci, Kinezi, Kanađani, Japanci, Britanci, Nijemci, Francuzi, Italijani, Rusi, Australci, Holanđani, Norvežani, Kubanci…, iza Mađarske, Ukrajine, Švedske, Austrije…, daleko od toga da i prostim zbrajanjem nezbrojivog možemo ustvrditi da bi Jugoslavija bila sportska sila na razini Rusije, Amerike i Njemačke i pokraj toga što su bivše jugoslovenske zemlje mnogo uspješnije od Jugoslavije.

Iziđe li se s ovim brojkama pred nostalgičare, njihov je sljedeći argument da je Jugoslavija medalje osvajala uglavnom u ekipnoj konkurenciji i da se kolajne za pucanje iz pištolja ne mogu porediti s medaljama u košarci ili nogometu. Na stranu što je takva vrsta vrednovanja strana standardima po kojima se mjere uspjesi sportista i nacija na velikim takmičenjima i što bi po toj logici, naprimjer, Boltova medalja na sto metara manje vrijedila od one osvojene u štafeti 4 x 100 m, ali pogledajmo brojke. Jugoslavija je u ekipnim sportovima osvojila 34 medalje, a države bivše Jugoslavije od 1992. godine samo jednu manje. Pa čak i kada bi se postrožili kriteriji, pa iz ekipnih sportova isključili veslanje, kanu, tenis i skijaško skakanje, opet je razlika neznatna. Jugoslavija je osvojila 24 olimpijske medalje u vaterpolu, rukometu, nogometu i košarci, a njezine bivše članice 18 medalja u vaterpolu, rukometu, košarci i odbojci, i to sve za sedam ljetnih olimpijskih igara, dok je Jugoslavija za osvajanje medalja na ljetnim olimpijadama imala jedanaest prilika.

Ali nije olimpijski uspjeh došao samo nestankom Jugoslavije, rast u broju osvojenih olimpijskih medalja ostvarile su i države nastale raspadom Sovjetskog Saveza i Čehoslovačke. Češka je od nezavisnosti osvajala u prosjeku 6,5 medalja, a Slovačka 2,75, dok su u zajedničkoj državi imali prosjek od 5,9. Raspadom Sovjetskog saveza nastalo je čak 15 država. Njihovi sportaši osvojili su od 1992. do 2016. godine, na 14 olimpijada, 1.220 medalja, u prosjeku 87 na svakoj, za razliku od njihove bivše države koja je u četirima nastupima više osvojila 16 medalja manje, u prosjeku 66,9.

Bosna i Hercegovina jedna je od nekoliko zemalja koje raspadom triju evropskih država početkom devedesetih nije profitirala u olimpijskom sportu. Tražeći razloge u lošoj organizaciji i nedovoljnom investiranju u sport, zaboravljamo da su i za vrijeme Jugoslavije samo rijetki bosanskohercegovački sportaši u pojedinačnoj konkurenciji osvajali medalje, a i u ekipnim broj osvojenih medalja nije bio proporcionalan učešću u ukupnom stanovništvu Jugoslavije. Među 35 sportista iz Jugoslavije, koji su osvajali medalja u pojedinačnoj konkurenciji, Slobodan i Tadija Kačar, Radomir Kovačević i Anton Josipović jedini su sportaši rođeni u Bosni i Hercegovini koji su se okitili olimpijskim odličjima od 1948. do 1988. U boksu su Josipović i Slobodan Kačar osvojili zlata, a Tadija srebro, dok je Kovačević bronzu izborio u džudu. Sportisti rođeni u Srbiji osvojili su u pojedinačnoj konkurenciji 17 medalja, u Hrvatskoj 11, Sloveniji i Makedoniji po 6, Bosni i Hercegovini 4, Kosovu jednu, a Crnogorci su bili bez medalja. Od približno 370 sportaša koji su pod jugoslavenskom zastavom osvojili neku od medalja, četrdeset četvero (12%) ih je iz Bosne i Hercegovine, u kojoj je po popisu održanom 1991. godine živjelo oko 19% stanovnika Jugoslavije.

Nakon raspada SFRJ, mnogi bosanskohercegovački sportisti počeli su igrati za novoformirane sportske saveze. Među približno 350 sportista koji su, nastupajući za susjedne države, osvojili medalje, njih 18 rođenih u Bosni i Hercegovini okitilo s olimpijskim odličjima u ekipnim konkurencijama pod zastavama Hrvatske (12), Srbije (5) i Crne Gore (1), od kojih su trojica medalje osvajala i u jugoslavenskim selekcijama.

Najuspješniji olimpijac rođen u Bosni i Hercegovini rukometni je golman iz Zavidovića Venio Losert. Nastupajući za Hrvatsku, osvojio je dvije zlatne i jednu bronzanu medalju. Tri olimpijske medalje, ali za Jugoslaviju, osvojio je i košarkaš rođen u Mostaru Dražen Dalipagić – po jednu zlatnu, srebrnu i bronzanu. Po dvije medalje osvojili su za Jugoslaviju Branko Stanković, Mirza Delibašić, Ratko Radovanović, Svetlana Kitić, Jasna Kolar-Merdan, dvije za Hrvatsku Slavko Goluža te za različite države (Jugoslaviju i Hrvatsku) Franjo Arapović, Zlatko Saračević i Irfan Smajlagić.

PROČITAJTE I...

Ovaj je feljton skroman doprinos i prilog fudbalskoj historiji naše države i u njemu su sadržane priče o “najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu”. Dokumentarni spomenar na davno prohujalo vrijeme kada su mnogi ljubitelji fudbala odlazili na utakmice radi zabave i uživanja u artističkim potezima i golovima bivših fudbalskih asova od kojih mnogi nisu među živima, pa je i ovo podsjećanje na njih dokaz da nisu zaboravljeni

Nekadašnji golman fudbalske reprezentacije BiH prije nekoliko dana postao je dio stručnog štaba, trener golmana najboljeg fudbalskog tima naše zemlje. Već je tri godine Adnan Gušo i trener jedinstvene škole golmana koju je osnovao u Sarajevu u kojoj trenira stotinjak dječaka iz nekoliko bh. gradova

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!