Juan Goytisolo: Smrt prijatelja Sarajeva

Jedan od najznačajnijih savremenih španskih pisaca Juan Goytisolo (87) preminuo je 5. juna. Goytisolo, dobitnik nagrade “Cervantes” za životno djelo, bio je jedan od najvažnijih španskih pisaca 20. stoljeća. Objavio je više od 20 romana, bio žestoki protivnik Francove diktature, te je zbog toga dobar dio svog života proveo u dobrovoljnom egzilu. Goytisolo je 1993. godine bio dopisnik dnevnika El País iz opkoljenog Sarajeva, a svoja iskustva iz glavnog grada BiH pretočio je u knjigu Sarajevska bilježnica

 

Petog juna ove godine, u svom domu u Marakešu, preminuo je Juan Goytisolo, jedan od najvećih i najvažnijih španskih pisaca prošlog stoljeća. Poznat kao intelektualac-posrednik između zapadnih i arapskih kultura, Goytisolo je odrastao u Barceloni, živio u egzilu u Francuskoj, predavao u SAD-u, a umro u Maroku. Osim romana, među kojima su Señas de identidadReivindicación del conde don Julián i Juan sin tierra, u kojem se obračunava s tradicionalističkim društvenim vrijednostima u doba Francove diktature, objavio je brojne kratke priče, putopise i eseje. Goytisolo je i dobitnik najvažnijeg priznanja za književnost španskog govornog područja, nagrade “Cervantes”. “Goytisolo predstavlja jedan od vrhunaca španjolske književnosti nakon Drugoga svjetskog rata”, saopćio je žiri obrazlažući nagradu te 2014. godine.

“SARAJEVSKA BILJEŽNICA”

Kada je 2009. godine obilježena 400. godišnjica protjerivanja moriska, muslimana koji su nakon pada maurske vladavine živjeli pod španskim kršćanskim kraljem, to je prisilno preseljenje Juan Goytisolo opisao kao prvo etničko čišćenje u Evropi. Goytisolo je članak napisao povodom četiri stoljeća od dana kada je 1609. godine objavljena naredba o protjerivanju muslimana kojih je u tadašnjoj Španiji bilo oko 300 hiljada. Tada je Goytisolo napisao tekst kojim je optužio “službenu i akademsku Španiju da se zatvorila u dvorac tišine” oko obljetnice, iako je Španija na obljetnicu odala počast žrtvama progona konferencijama, izložbama i predstavljanjem knjiga te prikazivanjem dokumentarnog filma koji bi trebao rasvijetliti te mračne stranice nacionalne povijesti. Mauri su, dolazeći iz Sjeverne Afrike i Arabije, osvojili Iberski poluotok u 8. stoljeću, a njihovu osmostoljetnu vladavinu okončali su katolički kraljevi osvojivši 1492. godine posljednje maursko uporište Granadu. To ponovno osvajanje teritorija (reconquista) bio je građanski rat jer su španski muslimani često bili lokalnog podrijetla, tvrde stručnjaci.

Godine 1492. Jevreji su bili protjerani, a muslimanima je ostanak bio zajamčen sporazumom o predaji Granade, sve do 1609. godine, kada je oslabljeni kralj Filip III moriske imenovao krivcima za krizu i naredio da napuste zemlju. Progon je trajao do 1614. godine, u krajnje “brutalnim uvjetima”, uz pljačku njihove imovine, uz zvjerstva i ubistva jer su bili ubijani oni “koji nisu željeli otići”, napisao je Goytisolo. Bio je “to evropski presedan etničkog čišćenja”, piše Goytisolo. Većina protjeranih moriska nastanila se u Maroku, Alžiru i Tunisu. Nerijetko se vladavina Maura idealizira kao doba multikulturalnog raja zbog njihove vjerske tolerancije te jer su u tadašnju srednjovjekovnu Evropu unijeli napredak i uspostavili relativno miran suživot s lokalnim kršćanima i Jevrejima. Brojni historičari priznaju da su prisilna preobraćenja na kršćanstvo i progon donijeli Španiji kulturni te nadasve ekonomski gubitak, jer su imućni moriski bili glavna kategorija stanovništva koja se bavila poljoprivredom.

Juan Goytisolo dobitnik je nagrade “Bosanski stećak” za 1999. godinu. Njegova knjiga Sarajevska bilježnica objavljena je 1993. godine kao šokantno svjedočenje o razaranju Sarajeva i Bosne i Hercegovine. Juan Goytisolo stigao je u Sarajevo kao dopisnik španskog El Paísa. U gradu se, među ostalima, sreo i sa Susan Sontag, koja je postavila predstavu Čekajući Godoa. Dvanaest godina kasnije, Sontag i Goytislo ponovo će se sresti u Španiji. Redovi koji slijede izvaci su iz njegovog sarajevskog dnevnika.

U MIŠOLOVCI

Francuski vojni Hercules, napunjen humanitarnom pomoći, svakog dana leti iz Splita ka Sarajevu. Obično u njemu ostave nekoliko mjesta za novinare ili dužnosnike međunarodnih agencija. Na putu ka dalmatinskom aerodromu shvatio sam da sam jedini novinar. S nama je letjela Sadako Ogata, direktorica UNHCR-a. Sa svojim timom savjetnika zauzela je sva rezervirana mjesta. Transporter UNPROFOR-a mora me provesti kroz teritorij koji kontroliraju bosanski Srbi do bivše zgrade pošte; odatle ću dalje do zgrade Predsjedništva. Moram potpisati dokument kojim potvrđujem da UNPROFOR nije odgovoran za bilo kakav gubitak, smrt ili ozljeđivanje koje se desi tokom putovanja. Alfonso Armada i Gervasio Sanchez pomogli su mi da se, sa skromnim prtljagom, ukrcam u limenu kutiju. Pratnja su nam jordanski i egipatski vojnici, a kroz prozor gledam kuće uništenih krovova, pocrnjela tijela, krnje telefonske stupove, ceste koje ne vode nikamo… Na parkingu pošte ponovo pretres, pregled, mali labirint između vreća napunjenih pijeskom i konačno ulazak u zgradu u kojoj francuski vojnici nutkaju kolege kanapeima, piletinom, mesom. Kolači, vino i šampanjac za nacionalni praznik 14. juli. Napuštam zgradu i s kolegama se istog trena upućujem ka “Holliday Innu”.

BOLNICE, GROBLJA

Mjesečni bilten ministarstva zdravlja, objavljen kratko prije mog dolaska, otkriva svu sirovost veličine genocida počinjenog od aprila 1992. godine nad bosanskim narodom. 140 hiljada mrtvih, 1.835,000 raseljenih, 38.000 silovanih žena… Odlučio sam posjetiti bolnicu Koševo, najveću i najmoderniju u gradu. Put kroz ulice Kranjčevića i Đure Đakovića prvi je znak teškog života pod opsadom. Većina pješaka nosi snopove plastičnih kanistera u potrazi za vodom. Muškarci i žene penju se na padine u blizini bolnice u potrazi za drvima.

Direktor Traumatološke klinike Faruk Kulenović iscrpno nas obavještava o situaciji: bez vode, devet dana bez struje, sa samo 10 litara goriva u spremniku agregata za operacijsku dvoranu… Prisiljeni su raditi danju kako bi iskoristili svjetlost, u hodnicima koji su najviše izloženi neprijateljskoj vatri. Agregat je rezerviran za operacije noću. “Što bi se dogodilo da danas pošalju na vas hiljade granata?”, pitam. “Bili bismo prisiljeni operirati ili amputirati pod svijećama.” Doktor nas vodi kroz moderne sobe: svi su aparati ugašeni jer nema struje. Urgentno su im potrebni anestetici, zavoji, antibiotici. Tank s kisikom skoro je prazan. Operacijski je blok zatvoren nakon udara haubičke granate. Svaki je slučaj priča, svaka je priča horor. Miroslav Bajić, 46, hrvatskih korijena, hoda uz pomoć štaka i sjeda na ivicu kreveta. Eksplodiralo je blizu njega dok je hodao ulicom, dugo je krvario jer mu zbog granatiranja niko nije mogao pomoći. “Četnici”, kaže, “žele posijati mržnju u našim srcima kako bi nas spriječili da nastavimo zajedno. Ali, pogledajte ovu sobu: kreveti su zauzeti, u njima su Srbi, Muslimani, Hrvati…”

Tri dana kasnije, sa svojom prevoditeljicom Almom, vratio sam se na dječiju traumatologiju u istoj bolnici. Objašnjeno mi je da je 11 doktora do sada operiralo oko 1.200 djece. Nemaju vode. Uprkos pomoći “Medicinara bez granica”, nemaju skoro ničega. Dječija soba uzorak je patnje u ovom gradu. Djevojčica s nogom u kantici vode gleda me nestrpljivo. Nemoguće joj je postaviti bilo kakvo pitanje. Azra, ranjena u vrat snajperom dva dana ranije; Nazira, žrtva zapaljive granate; Adis, stigao je prije dvije sedmice nakon što je ranjen kada je s prijateljem stajao kraj trešnjina drveta; Almir, čije je tijelo prepuno gelera, ranjen u blizini aerodroma i od tada ne zna ništa za porodicu; Elvedin, kostur, kostur s prestrašenim životinjskim očima.

SJEĆANJE NA UŽAS

Gledam statistiku Državne komisije za ratne zločine. Brojke ne trebaju bilo kakav komentar – 21.000 imena ubijenih, 5.039 ratnih zločinaca, 169 koncentracijskih logora, 172 uništena sela, 559 srušenih džamija… Kako bi veliki britanski novinar Robert Fisk kazao, spomen na užas.

Ova i druga neizbježna svjedočanstva pokazuju jasnu volju srpskih fundamentalista; ona obuhvaća krvavu mitologiju i svjetovnu žudnju za osvetom poraza na Kosovu u četrnaestom stoljeću – istrijebiti bosanske Muslimane u strogom fizičkom smislu tog pojma. Ne zaustavljajući se da pregledam najstrašnija, spomenut ću samo ona svjedočanstva koja je David Rieff prikupio u svom izvrsnom izvješću objavljenom u New Yorkeru, s usana bivšeg visokog čelnika UNHCR-a Joséa Maríje Mendilucea.

U malom bosanskom gradu Zvorniku, u doba okupacije zloglasne paravojne skupine Srba, poznatih kao Beli orlovi, vidio sam, kaže Mendiluce, “djecu pod gusjenicama tenkova”. Ti ljudi slijede koherentnu strategiju kako bi maksimalno uništili imovinu i maksimalno iskoristili nasilje nad ženama i djecom. Nakon što su izvršili svoju zadaću, za njima dolaze novopostavljene vlasti, Karadžićeva policija koja uspostavlja red. Prijetnje osnivanjem Međunarodnog tribunala za zločine protiv čovječnosti počinjene u bivšoj Jugoslaviji, otjelovljene u brojnim rezolucijama i ugovorima, ako dobro poznajete Miloševića, Karadžića, Matu Bobana i slične, vježbe su retorike za galerije, čisto mrtvo slovo na papiru. Zločinci, poznati svima, putuju u New York, Pariz, London i Ženevu, primaju s osmijehom priznanja…

Komedija koju igraju dvije strane ne zavarava nikoga. Radovan Karadžić, obavijen u sanjivu auru štovatelja pjesnika Walta Whitmana, ne želi čak ni spominjati izraz etničko čišćenje, kako sam, uz anđeosku zaprepaštenost, odgovara nespretno na pitanja novinara. Pokolji, pogromi, polja smrti? To je izum mudžahedina, islamski fundamentalisti pokušavaju dominirati Evropom! Sarajevsku biblioteku spalili su “Turci” kako bi Alija Izetbegović skrenuo pozornost na Srbe, da njih optuže za barbarstvo. Pokolj na groblju u Sarajevu, “akt bosanskog Predsjedništva kojim žele prikriti islamske ekspanzionističke ciljeve”, nešto poput onog kako je Goebbels objašnjavao da su Jevreji u Auschwitzu u plinskim komorama izmišljeni radi antinacističke propagande. Milošević, Karadžić, Šešelj, oni su prikazani kao borci protiv vatikansko-njemačke zavjere. Samo im ruski nacionalisti, njihova grčka braća i neiscrpna zaštita sv. Save, pomažu da se odupru, to im jamči konačnu pobjedu.

ZELENO JE BUDUĆNOST

Zarobljen satelitskom antenom na dalmatinskoj obali, gledam na beogradskoj televiziji reklamni oglas, slike nezaboravnog lirskog iskrenja: zdrava plavokosa djevojka, odjevena u tradicionalnu srbijansku haljinu, upečatljive sličnosti s mladim zvijezdama. Graciozno pokazuje obline ljubeći granatu koje iskrcavaju sarajevskim Turcima; u triptihu upozorenja evropskim prijateljima, prva pločica pokazuje lepršavu zastavu zajednice; u drugoj je tačkasta zelena i skliska kapljica; treća je potpuno zelena, a rečenica glasi: “Ovo je budućnost.”

Zelena, naravno, predstavlja islam i poruka je Miloševića i Karadžića, više nego transparentna: njihovi vojnici bore se za odbranu evropskih ljudi od plime koja ih napada. Srpska mitologija uskrsnula je slavno vrijeme križarskih ratova: kao što je isti general Ratko MIadić komentirao ofanzivu pokrenutu protiv posljednje odbrane lojalista u planinama Bjelašnica i Igman: “Moja vojska sada kontrolira put Allaha.”

Konačna pobjeda prvaka rasne čistoće, koja je ratificirana kad sam napisao ove retke sjeckanjem Bosne i Hercegovine i njezinom zamjenom federacijom bosanskih republika, utemeljenim na etničkoj osnovi, morala je zadovoljiti Jean-Mariea Le Pena, koji redovito, prema riječima dopisnika National Geographica, održava redovite kontakte s Karadžićem – da ga utješi u svojoj viziji Francuske bez imigranata, Francuske prema modelu “Velike Čiste Srbije”.

BESKRAJNI BOLERO

Možete li zamisliti ažurniji i tačniji opis pozorišta kineskih sjena Clintonovih kontradiktornih izjava ili bezvremenskih rasprava Vijeća sigurnosti UN-a i čelnika Evropske zajednice koji vode bosanskog predsjednika Aliju Izetbegovića do bezuvjetne predaje, poput onog muškarca desno od bika kojeg banda vješto gurne da kleči kako bi mogao završiti svoj zadatak čistim i učinkovitim pucanjem? Svi znamo ime čovjeka desno, one “pikadore” i “banderillere” koji se skrivaju kao mirovni pregovarači, za koje bi kažnjavanje agresora bilo impolitično, jer u Bosni “svi su grešnici, a ni jedna strana nema krivnje”.

Je li evropska povijest devedesetih puko ponavljanje njezinih gluposti, s laganim simfonijskim varijacijama (Austrija, Etiopija, Španije, Čehoslovačka…), beskrajno naporan Ravelov Boléro? Slažem se sa španskim veleposlanikom u Ujedinjenim narodima kada prizna da je, nakon što odgovornost za početak tragedije leži na srpskim plećima, međunarodna zajednica pokazala svoju apsolutnu impotenciju u rješavanju tog problema.

Evropska šutnja zbog brutalne represije oslobođene na Kosovu i ukidanja autonomije bila je Miloševićev prvi test samosvijesti i ravnodušnosti vlada EU. Prošao je taj test, njegov apetit i ambicije povećale su se. Uoči svog odlaska iz Sarajeva doručkovao sam sa Susan Sontag prije nego što sam je ispratio u pozorište, gdje, u svjetlu nekih svijećnjaka, počinju probe njezine pozorišne produkcije Čekajući Godoa. Sarajevo je opkoljeno, pretvoreno u koncentracioni logor nevidljivih ograda, usporedba s našim građanskim ratom i opsadom i bombardiranjem Madrida nametnuta je kao neizbježna stvarnost.

Ali, kako objasniti ponor između zaprepaštenja svjetske savjesti 1936. godine i sadašnje apatije intelektualaca i umjetnika, gdje su Hemingway, Dos Passos, Koestler, Simone Weil, Audan, Spender, Paz, koji nisu oklijevali čak i boriti se, poput Malrauxa i Orwella, uz bespomoćne ljude? Susan Sontag i moji pokušaji privlačenja poznatih autora u Sarajevu bili su samo fantazija.

Ideološka zbunjenost uzrokovana kolapsom stvarnog socijalizma i tvrdoglavosti strateške logike i refleksnih pokreta stvorenih hladnim ratom djelomično može razjasniti taj fenomen. Ne možemo govoriti o neznanju: dopisnici i fotografi koji su poslani u Sarajevo i ratne fronte uglavnom su pokrivale informacije uz primjernu hrabrost i iskrenost. Da li je bosansko Predsjedništvo bezuspješno zvalo u pomoć Sjedinjene Države i Evropsku zajednicu, potaknuvši tako mnoge sjedeće intelektualce, naviknute na jasnu razliku između dobra i lošeg, na nepovjerenje i divljenje Miloševićevog smjelog sučeljavanja s arogantnim i nesposobnim vlastima koje dominiraju danas planetom? Da li su nas gestovi Vijeća sigurnosti i rezolucije o humanitarnoj pomoći uvjerili da naše vlade čine ono što mogu u “balkanskom stršljenu”, ili je riječ o jednostavnoj i nepobjedivoj odbojnosti prema islamu?

 

PROČITAJTE I...

Mlada Travničanka Amna Halep nedavno je uspješno operirana u sarajevskom KCUS-u nakon što joj je dijagnosticirana skolioza, bolest koja je sve češća među našom djecom. Mnogi za liječenje skolioze u inostranstvu plaćaju visoke iznose, za njih se često organiziraju humanitarne akcije. Porodica Halep odlučila se za bh. stručnjake. Ozdravljenje njihovog djeteta dokazuje da su bili u pravu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!