Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova

Upitan o slučaju “Dobrovoljačka”, Divjak odbija da ga se naziva učesnikom, mada to svakako jeste bio, nego tvrdi da je bio samo “svjedok”. Najgore od svega je to što Divjak i sam događaj, ali i branioce grada, dezavuira pričajući da postoje neke strane s više istina, govoreći “eto neka bude priča branioci”, “eto neka bude priča agresija” i tvrdeći da se u Dobrovoljačkoj desio zločin.

Umirovljeni general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak jedna je od onih ličnosti iz vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu koje je ratna propaganda, a zatim i potreba jednog dijela stanovništva slobodnih teritorija da zadrže nadu u multietničko društvo, uzdigla na nivo nedodirljive svete krave. Nivo koji, objektivno, malo ko zaista zaslužuje, a još je manje onih koji ga znaju dostojanstveno održati.

Svoj status polarnog medvjeda i miljenika Sarajeva Divjak bi mogao nesmetano uživati da mu svako malo ne padne na pamet da ga zloupotrijebi i pošalje poruke političke prirode koje su s one strane granice pristojnog i istinitog.

Tako je i bilo prilikom Divjakovog najnovijeg gostovanja na Radončićevoj TV Alfa, gdje je iznio niz netačnih i nekorektnih kvalifikacija. Premda je sve vrijeme bio navođen od napadne voditeljice, koja je konstantno i sama iznosila nebulozne kvalifikacije, to Divjaka ne amnestira od njegovih izjava.

Za početak, general Divjak požalio se zašto Bosna i Hercegovina nije protektorat koji bi zabranio “nacionalne stranke”, koje su, eto, bile i ostale najveći problem ovdašnjeg društva.

Divjak time ne samo da krivicu za Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ali i za današnju situaciju, dijeli podjednako na sve “zaraćene strane” (zaboravljajući na ulogu Jugoslavenske narodne armije, srbijanskih, srpskih ali i “bosanskih komunista” koji su ovoj vojsci u miru i tišini tokom osamdesetih u nekoliko navrata isporučili oružje Teritorijalne odbrane RBiH) nego pritom koristi i anegdotu s Momčilom Krajišnikom i Alijom Izetbegovićem, pokušavajući ovog drugog predstaviti sukrivcem za neizbježnu činjenicu da Srbi, narod kojem i Divjak pripada, uvijek biraju stranke i lidere s antidržavnim agendama.

Pored ovakvog sasvim nedemokratskog svjetonazora, Divjak probleme današnjeg društva pronalazi i u navodnom revanšizmu koji se gaji podjednako u intimama porodica svih triju naroda ne dajući za to nikakvog dokaza.

Divjaku smeta i što se kod Bošnjaka navodno “slavi Otomanska imperija”, tj. što se izražava zahvalnost Turskoj zbog obnove porušenih džamija, poredeći to sa srpskom i hrvatskom malignom mitologijom koja je toliko koštala Bosnu i Hercegovinu. On smatra i da su pojedini bošnjački političari “zadojeni fašizmom”, a zatim žali i što se u školama više ne izučava komunistička verzija historijskog perioda Drugog svjetskog rata te što se djeca “truju” najnovijom i starijom historijom.

Divjaka, također, iritira i vrijeđa Izetbegovićev poziv Bošnjacima na zbijanje redova (koje Divjak anahrono naziva muslimanima), a što on vidi kao nedopustivi partikularizam.

Upitan o slučaju “Dobrovoljačka”, Divjak odbija da ga se naziva učesnikom, mada to svakako jeste bio, nego tvrdi da je bio samo “svjedok”. Najgore od svega je to što Divjak i sam događaj, ali i branioce grada, dezavuira pričajući da postoje neke strane s više istina, govoreći “eto neka bude priča branioci”, “eto neka bude priča agresija” i tvrdeći da se u Dobrovoljačkoj desio zločin.

Čak smatra i da se Bakir Izetbegović treba izvinjavati porodicama terorista koji su kidnapirali prvog Predsjednika a neposredno prije toga pucali po građanima Sarajeva. Pokušavajući da od agresorskih oficira napravi žrtve i izazove simpatije, Divjak ponovno problematiziranje ovog događaja relativizira stavom da porodice stradalih oficira JNA samo traže “satisfakciju” i ništa više.

Budući da je medijski veoma vispren, Divjak je sve svoje problematične stavove umotao u ukrasni papir s mašnicom i iznio u inače korektnom nastupu, začinjenom porukama mira i suživota i dobrohotnim anegdotama.

No, sve to ipak ne mijenja činjenicu da je riječ o revizionističkim i političkim izjavama koje su problematične, pogotovo što ih iznosi jedan umirovljeni general Armije Republike Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

Učio sam djecu u mektebu, akšam i jacija bili su redovni da se klanjaju u džematu. Petkom, da bismo džumu klanjali, ja sam na poslu uzimao pauzu za ručak da stignemo sve. Ramazan kada dođe uzimao sam odmor da bismo sve uspjeli, jer sam smatrao da je ljudima potrebno da imaju mjesto gdje će se okupljati, družiti i razgovarati. Kada smo mi otplatili prostor koji smo kupili 2009. godine, pojavila se želja džematlija da imaju stalnog imama. Tako sam ja 2015. godine počeo raditi zvanično kao imam džemata Pinellas Park. Svi smo zajedno uspjeli da izgradimo džemat. Džematlije su ključ uspjeha”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!