Do podne čika Jovo, od podne čiča Jova

Upitan o slučaju “Dobrovoljačka”, Divjak odbija da ga se naziva učesnikom, mada to svakako jeste bio, nego tvrdi da je bio samo “svjedok”. Najgore od svega je to što Divjak i sam događaj, ali i branioce grada, dezavuira pričajući da postoje neke strane s više istina, govoreći “eto neka bude priča branioci”, “eto neka bude priča agresija” i tvrdeći da se u Dobrovoljačkoj desio zločin.

Umirovljeni general Armije Republike Bosne i Hercegovine Jovan Divjak jedna je od onih ličnosti iz vremena Agresije na Bosnu i Hercegovinu koje je ratna propaganda, a zatim i potreba jednog dijela stanovništva slobodnih teritorija da zadrže nadu u multietničko društvo, uzdigla na nivo nedodirljive svete krave. Nivo koji, objektivno, malo ko zaista zaslužuje, a još je manje onih koji ga znaju dostojanstveno održati.

Svoj status polarnog medvjeda i miljenika Sarajeva Divjak bi mogao nesmetano uživati da mu svako malo ne padne na pamet da ga zloupotrijebi i pošalje poruke političke prirode koje su s one strane granice pristojnog i istinitog.

Tako je i bilo prilikom Divjakovog najnovijeg gostovanja na Radončićevoj TV Alfa, gdje je iznio niz netačnih i nekorektnih kvalifikacija. Premda je sve vrijeme bio navođen od napadne voditeljice, koja je konstantno i sama iznosila nebulozne kvalifikacije, to Divjaka ne amnestira od njegovih izjava.

Za početak, general Divjak požalio se zašto Bosna i Hercegovina nije protektorat koji bi zabranio “nacionalne stranke”, koje su, eto, bile i ostale najveći problem ovdašnjeg društva.

Divjak time ne samo da krivicu za Agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ali i za današnju situaciju, dijeli podjednako na sve “zaraćene strane” (zaboravljajući na ulogu Jugoslavenske narodne armije, srbijanskih, srpskih ali i “bosanskih komunista” koji su ovoj vojsci u miru i tišini tokom osamdesetih u nekoliko navrata isporučili oružje Teritorijalne odbrane RBiH) nego pritom koristi i anegdotu s Momčilom Krajišnikom i Alijom Izetbegovićem, pokušavajući ovog drugog predstaviti sukrivcem za neizbježnu činjenicu da Srbi, narod kojem i Divjak pripada, uvijek biraju stranke i lidere s antidržavnim agendama.

Pored ovakvog sasvim nedemokratskog svjetonazora, Divjak probleme današnjeg društva pronalazi i u navodnom revanšizmu koji se gaji podjednako u intimama porodica svih triju naroda ne dajući za to nikakvog dokaza.

Divjaku smeta i što se kod Bošnjaka navodno “slavi Otomanska imperija”, tj. što se izražava zahvalnost Turskoj zbog obnove porušenih džamija, poredeći to sa srpskom i hrvatskom malignom mitologijom koja je toliko koštala Bosnu i Hercegovinu. On smatra i da su pojedini bošnjački političari “zadojeni fašizmom”, a zatim žali i što se u školama više ne izučava komunistička verzija historijskog perioda Drugog svjetskog rata te što se djeca “truju” najnovijom i starijom historijom.

Divjaka, također, iritira i vrijeđa Izetbegovićev poziv Bošnjacima na zbijanje redova (koje Divjak anahrono naziva muslimanima), a što on vidi kao nedopustivi partikularizam.

Upitan o slučaju “Dobrovoljačka”, Divjak odbija da ga se naziva učesnikom, mada to svakako jeste bio, nego tvrdi da je bio samo “svjedok”. Najgore od svega je to što Divjak i sam događaj, ali i branioce grada, dezavuira pričajući da postoje neke strane s više istina, govoreći “eto neka bude priča branioci”, “eto neka bude priča agresija” i tvrdeći da se u Dobrovoljačkoj desio zločin.

Čak smatra i da se Bakir Izetbegović treba izvinjavati porodicama terorista koji su kidnapirali prvog Predsjednika a neposredno prije toga pucali po građanima Sarajeva. Pokušavajući da od agresorskih oficira napravi žrtve i izazove simpatije, Divjak ponovno problematiziranje ovog događaja relativizira stavom da porodice stradalih oficira JNA samo traže “satisfakciju” i ništa više.

Budući da je medijski veoma vispren, Divjak je sve svoje problematične stavove umotao u ukrasni papir s mašnicom i iznio u inače korektnom nastupu, začinjenom porukama mira i suživota i dobrohotnim anegdotama.

No, sve to ipak ne mijenja činjenicu da je riječ o revizionističkim i političkim izjavama koje su problematične, pogotovo što ih iznosi jedan umirovljeni general Armije Republike Bosne i Hercegovine.

PROČITAJTE I...

Radi se o žrtvama bošnjačke nacionalnosti čiji su posmrtni ostaci uglavnom ekshumirani na Korićanskim stijenama. Porodice će nakon skoro 27 godina konačno ukopati njihove nekompletne posmrtne ostatke i imati mezar na kojem će pisati njihovo ime. To je konačni smiraj kako za ubijene tako i za njihove porodice.

Njegov je utjecaj na narod bio toliki da, kako 1660. godine piše Rusuhi Ismail-dede iz Ankare, “ko god bi mu prišao, bilo od elite ili običnih ljudi, bio bi i protivno svojoj volji privučen snagom njegove ličnosti”. Kakva je bila uloga tekije u Konjević-Polju u pobuni Hamze Balija Bošnjaka? Zbog čega se u literaturi brkaju Hamza-dede Orlović i Hamza Bali Bošnjak Orlović? Možemo li sa sigurnošću reći da je drugi potomak prvog? Kojem je tarikatu pripadala tekija u Konjević-Polju i je li bila rasadnik u širenju hamzevijskog tarikata? Na ova i slična pitanja, nadamo se, dobit ćemo odgovor na naučnom skupu u septembru

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!