Još uvijek toleriramo nasilje

“Ženske nevladine organizacije nesumnjivo su utjecale na to da se više govori o nasilju. Međutim, i danas je izazov govoriti u javnosti o ovoj temi jer i dalje, nažalost, postoje ljudi koji ne prihvataju da se nasilje uopće može desiti ili ga, pak, toleriraju. Pokrenuti su mnogi projekti da bi se u javnosti više govorilo o posljedicama nasilja. 'Medica' Zenica to radi kontinuirano, shodno vlastitim kapacitetima, ali i u saradnji s medijima koji imaju izuzetno važnu ulogu u podizanju svijesti javnosti”

 

Sabiha Husić, direktorica organizacije “Medica” Zenica, govori za Stav.

STAV: “Medica” Zenica postoji još od 1993. godine. Osnovana je prvenstveno zbog rada sa ženama i djecom žrtvama rata, ali danas vaš rad obuhvata i nasilje nad ženama u mirnodopskim uvjetima. Koje su to usluge koje pružate kao organizacija?

HUSIĆ: “Medica” Zenica prva je profesionalna ženska nevladina organizacija osnovana u Bosni i Hercegovini s ciljem da pruži pomoć i podršku ženama i djevojčicama koje su preživjele ratno seksualno nasilje, odnosno silovanje, i druge oblike seksualnog nasilja. U isto vrijeme započela je rad na ohrabrivanju tih žena da progovore i snažnije zastupaju svoje potrebe, kao i da rade na senzibiliziranju javnosti kako bi prihvatili preživjele i shodno mogućnostima im pomogli. U to je vrijeme bilo posebno važno pokazati solidarnost prema preživjelima. Shodno potrebama, “Medica” Zenica razvijala je servise kako bi bili dostupni preživjelima i kako bi odgovorili njihovim potrebama. Od 1993. godine do danas “Medica” Zenica pruža usluge servise preživjelima ratne traume, ali i žrtvama nasilja u porodici i zajednici.

Medica” Zenica u Sigurnoj kući daje individualiziranu podršku ženama i djeci koji su preživjeli ratne traume, kao i žrtvama nasilja u porodici i zajednici. Ovo je ujedno i prva sigurna kuća osnovana u Bosni i Hercegovini koja je odgovarala na potrebe preživjelih ratnih trauma, a poslije rata sve veći broj žrtava nasilja u porodici dobile su sveobuhvatnu podršku, sigurno mjesto i prihvatanje s punim poštovanjem, zadovoljavanjem osnovnih logističkih potreba (hranu, odjeću, higijenu), psihosocijalnu podršku kroz individualno savjetovanje, individualne i grupne terapijske sesije, mogućnost uključivanja u okupacionu / radnu terapiju, pravno savjetovanje i ekonomsko osnaživanje nakon izlaska iz Sigurne kuće. Za svaku osobu urađen je individualni plan kako bi boravak bio što djelotvorniji u Sigurnoj kući. Također se prate potrebe djece u Sigurnoj kući i, shodno tome, prilagođava se podrška. “Medica” Zenica radi na uspostavljanju dobrog partnerstva s nadležnim institucijama i nevladinim organizacijama, a u posljednje vrijeme i s realnim sektorom kako bi svi raspoloživi resursi bilo dostupniji ženama i djeci koji su preživjeli nasilje, a posebno poslije izlaska iz Sigurne kuće. I to tako da se za njih omogući kvalitetniji život i prevenira ponavljanje nasilja.

Dječiji dnevni centar namijenjen je djeci smještenoj u Sigurnoj kući, djeci iz socijalnih kategorija, kao i djeci koja žive i rade na ulici. Psihološko savjetovalište dostupno je ženama, djeci i muškarcima. Ovo je servis koji omogućava da se i muškarci uključe u savjetovanje i individualnu terapiju, a posebno da uzmu aktivnu ulogu u sistemskoj porodičnoj terapiji. Tu je i pravno savjetovalište za žene, ali pravno savjetovanje i podršku mogu dobiti i muškarci koji su preživjeli ratno seksualno nasilje, kao i nasilje u porodici. Učesnice i učesnici mogu pohađati obuke za krojenje, šivanje, tapaciranje, printanje na ekomašini, kao i frizerstvo i manikuru. U 2017. godini otvoren je “Medicin” Osnaženi čudotvorni kutak, gdje građani mogu vidjeti rukotvorine žena, uvjeriti se u kvalitet i kreativnost, a uzimanjem jednog ili više predmeta u Osnaženom čudotvornom kutku u Zenici mogu donirati sredstva koja omogućavaju nastavak ekonomskog osnaživanja žena i mladih iz marginaliziranih grupa.

Posredstvom jedinstvene telefonske linije 080 02 23 34, namijenjene za preživjele od ratnog seksualnog nasilja i njihove članove porodice, omogućava se savjetovanje, kao i dogovor o daljnjim tretmanima, kako u okviru servisa “Medice” Zenica, tako i povezivanjem s drugim institucijama i nevladinim organizacijama. Telefon je besplatan i dostupan 24 sata na teritoriji cijele države. Postoji i SOS telefon 1265 za žrtve nasilja u porodici za Zeničko-dobojski kanton. “Medica” Zenica, pored pružanja usluga u svojim prostorijama, kontinuirano radi na terenu kako bi pomogla ženama i djevojkama iz ranjivih grupa i kako bi osnažila žene za aktivniju ulogu u privatnom i javnom životu radeći skupa s njima na razbijanju stereotipa o ženama. “Medica” Zenica je razvila i neformalne mreže u ZDK-u. Čine ih žene iz više od 25 sela koje su aktivne i koje su postale prepoznatljive u svojim zajednicama. Kontinuirano organiziramo i vodimo edukacije uz predstavnike iz nadležnih ministarstava, institucija i nevladinih organizacija s ciljem uspostavljanja međusobne saradnje, uvezivanja resursa i razvijanja osjetljivog pristupa prema osjetljivim grupama, posebno prema ženama i djeci, i općenito preživjelim bilo kojeg oblika nasilja.

STAV: Koliko je do sada zbrinutih u Sigurnoj kući i koliko vam se često javljaju žene tražeći pomoć?

HUSIĆ: “Medica” Zenica radi već 25 godina. Pružila je više od 450.000 različitih usluga u Bosni i Hercegovini. U Sigurnoj kući podržala je i pomogla više od 2.000 žena i djece. Žene se javljaju u različite “Medicine” servise koje sam navela i koji im stoje na usluzi. Neke žene traže podršku, ali ne trebaju eksplicitno Sigurnu kuću. Rekla bih da danas u Sigurnu kuću dolaze žene i djeca nakon preživljenog nasilja u porodici i zajednici dok su u akutnom stanju. Prijem se odvija posredstvom uspostavljenih referalnih mehanizama ili saradnjom i na osnovu Zakona o zaštiti od nasilja u porodici FBiH. Tako da žrtve nasilja u porodici i zajednici mogu biti zbrinute upućivanjem od nadležnog centra za socijalni rad i od policije. Međutim, žene preživjele ratno seksualno nasilje mogu direktno biti primljene u Sigurnu kuću.

STAV: Govori li se u našoj javnosti dovoljno o nasilju nad ženama, odnosno jesmo li dovoljno informirani? Koji su to temeljni problemi koje susrećete na terenu?

HUSIĆ: Dobro je da su ženske nevladine organizacije utjecale da se više govori o nasilju. Međutim, i danas je izazov govoriti u javnosti o ovoj temi jer i dalje, nažalost, postoje ljudi koji ne prihvataju da se nasilje uopće može desiti ili ga, pak, toleriraju. Pokrenuti su mnogi projekti da bi se u javnosti više govorilo o posljedicama nasilja. “Medica” Zenica to radi kontinuirano shodno vlastitim kapacitetima, ali i u saradnji s medijima koji imaju izuzetno važnu ulogu u podizanju svijesti javnosti. Nekada se smatralo da je nasilje tema kojom se bave samo žene, međutim, upravo zahvaljujući “Medicinom” radu, ali i radu drugih profesionalnih organizacija i muškarci su se počeli uključivati u rješavanje ovih problema.

U 2017. godini naglasila bih važan doprinos muškaraca koji su odlučili dati doprinos u podizanju svijesti o prevenciji nasilja nad ženama vlastitim porukama, kao što su “Nasilje se ne može tolerisati”, “Nema opravdanja za nasilje, to rade samo slabići”. Ove poruke mogu se vidjeti i čuti na stranici na Facebooku “Medice” Zenica, što je zaista pozitivna novina u prevenciji. Imamo i obilježavanje šesnaest dana aktivizma borbe protiv nasilja nad ženama, od 25. novembra do 10. decembra, kada se veći broj NVO-a, aktivistica, žena i muškaraca iz društvenog i političkog života uključuju u kampanje. To je dobro, ali na tom polju treba još dosta raditi. Neophodan je kontinuitet tokom cijele godine.

STAV: U više općina održali ste “Program psihosocijalnog i ekonomskog osnaživanja žena u ruralnim sredinama”. Šta je taj program sadržavao i kakvi su bili njegovi rezultati?

HUSIĆ: “Medica” Zenica razvila je u okviru programa koji prati potrebe korisnika i zajednice program ekonomskog i psihosocijalnog osnaživanja žena, mladih i marginaliziranih, a koji realiziramo punih dvadeset godina u edukativnom centru “Medice” Zenica, a na osnovu prilagođene metodologije i deset godina u 25 ruralnih sredina Zeničko-dobojskog kantona. Cilj programa jeste da se žene ekonomski i psihološki osnaže, posebno žene iz ruralnih sredina. Da nauče neke nove vještine i znanja iz oblasti krojenja, šivanja, tapaciranja, rada na eko-tekstilnoj mašini, frizerstvu i manikuri, ali u isto vrijeme da prepoznaju svoje vlastite snage, osobine i vrijednosti koje su preduvjet za ekonomsko osnaživanje.

Jaka žena, psihološki i ekonomski osnažena, može doprinijeti zdravijem životu, kako za sebe, tako i za svoju porodicu, ali i zajednicu. To je, također, oblik prevencije nasilja, da se ne bavimo samo posljedicama već preveniramo uzroke koji mogu dovesti do nasilja. “Medica” Zenica educirala je i osnažila ukupno 1.522 osobe, dakle žene i djevojke, kao i jedan manji broj muškaraca, mladih iz ranjivih i marginaliziranih grupa. Svršenice ekonomskog i psihosocijalnog osnaživanja svake godine “Medica” Zenica podrži s odgovarajućom opremom, a ove je godine to bilo u vrijednosti od 17.136 KM – za nastavak aktivnosti ekonomskog osnaživanja za žene iz Babine Grede kod Zenice i okolnih sela općine Vareša. Osnažili smo i podržali i četiri najbolje procijenjena projekta – od ideje do tehničkog pisanja i izgleda – za žene iz sela Smajići – neformalna grupa žena Grad Zenica; Balačići – neformalna grupa žena, općina Žepče; Udruženje žena Kovači, općina Zavidovići; Udruženje žena “Krivaja Iskra”, općina Zavidovići, u vrijednost od 2.000 maraka po projektu. Očito je da “Medica” Zenica ide u susret ženama i njihovim potrebama i to je ta vrijednost ekonomskog i psihosocijalnog osnaživanja žena u ruralnim sredinama.

STAV: Nedavno ste učestvovali na konferenciji u Njemačkoj koju je organizirao UETD na temu “Žena i rat”. Tu ste predstavili i neke podatke o ženama koje su tokom agresije na BiH bile žrtve silovanja. Koliko su danas, nakon više od 20 godina, snažne traume iz proteklog rata?

HUSIĆ: Konferencija koju je organizirao UETD bila je izuzetno zanimljiva jer je upravo tretirala pitanja žene i rata. Većina učesnica i učesnika ukazali su na stradanje žena u ratovima od kojih neki i danas traju. Imala sam priliku predstaviti rad “Medice” Zenica i ukazati na stradanja žena i djevojčica tokom rata, s posebnim fokusom na ratno seksualno nasilje, koje obuhvata silovanje i druge oblike seksualnog nasilja kao oružje rata u Bosni i Hercegovini. Da, hiljade žena bile su izložene tom obliku ratne traume koja nanosi bol ne samo ženi već i porodici. Bila je to prilika da ukažem na dugoročne posljedice ratnog seksualnog nasilja prema ženama koje su vidne i danas, dakle, više od dvije decenije nakon što je nasilje počinjeno.

Preživjele se nose s ozbiljnim simptomima PTSP-a, imaju poteškoće u odnosima s muževima, članovima porodice, djecom. Vidan je transgeneracijski prijenos traume na druge članove porodice, posebno na djecu koja toj traumi nisu bila direktno izložena. Također sam ukazala da tome doprinosi neodgovarajući i nesistemski pristup u pružanju podrške u cilju rehabilitacije preživjelih ratnog seksualnog nasilja i društvenog priznanja. Osvrnula sam se i na djelomično dobru praksu, a to je omogućavanje preživjelim od silovanja i seksualnog nasilja da ostvare status civilne žrtve rata. Ostvarivanje tog prava prvi se put prepoznaje u historiji zahvaljujući zakonodavstvu Bosne i Hercegovine, ali, nažalost, samo u jednom dijelu Federacije BiH i djelomično u Brčko Distriktu. Ukazala sam i na mnogobrojne poteškoće u ostvarivanju tog statusa, kao i šta bi bilo potrebno poduzeti da cijeli proces ostvarivanja statusa, ali i društvene podrške bude lakši i adekvatniji za žene preživjele ratnog seksualnog nasilja, ali i za muškarce koji su posebno stigmatizirani, te da je ova tema i dalje tabuizirana u Bosni i Hercegovine i pored hiljade preživjelih.

STAV: Koliko je u ovih dvadeset pet godina djelovanja vaše organizacije njen rad utjecao na žene žrtve rata koje su vam se obratile za pomoć?

HUSIĆ: Priča o ženama koje su preživjele ratnu traumu, posebno ratno seksualno nasilje, ne može biti završena sve dok i jedna žena čeka ostvarivanje svojih prava. Nažalost, stanje u Bosni i Hercegovini takvo je da veći broj žena nema osnovne egzistencijalne uvjete za život. Danas im je zdravlje narušenije nego ranije jer idu ka godinama koje prirodno traže više brige, a uz to i preživljena trauma odigrava svoje. Kada se odluče progovoriti o preživljenoj traumi, često dobijaju odgovor od društva: “Šta si čekala? Šta hoćeš sada? To je sve prošlo? Koga to još interesuje?” Umjesto razumijevanja i podrške, dobijaju odgovore zbog kojih zažale što su uopće progovorile. A one ne žele previše, samo dostojanstven život, život koji im je oduzet ne njihovom voljom nego stradanjima i ratom. Nastoje skupiti snagu da ispričaju svoju priču, da se zabilježi i ostane pouka za buduće generacije, da se nikome nikada takav zločin ne desi. Je li društvo spremno odgovoriti na njihove potrebe? Na osnovu vlastitog rada s preživjelim skoro 25 godina, vidno je da su ti odgovori ad hoc. Tako često ostaju same da se nose s patnjom, strahom i bolom.

STAV: Šta je, zapravo, projekt “Stariji brat, starija sestra”?

HUSIĆ: Taj projekt usmjeren je na mlade i djecu. Na mlade spremne da dio svog vremena posvete djeci koja dolaze iz socijalno ugroženih i disfunkcionalnih porodica, kako bi ona osjetila bolju stranu života. Na djecu koja dobijaju mogućnost da nakon susreta s mladima izaberu svoju stariju sestru ili brata, da se s njima druže, uče, izlaze, razgovaraju. Susret je najčešće sedmični, kada odvoje vrijeme za sebe i organiziraju ga kako oni misle da je najbolje. Zajedno uče, a stariji brat i sestra uzor su djetetu i motivacija u život. Djeca imaju priliku vidjeti ljepšu stranu života koja se može postići radom i učenjem, a s druge strane, mladi realnije prihvataju život.

STAV: Šta biste poručili ženama koje se plaše progovoriti o nasilju u porodici?

HUSIĆ: Izlaz postoji, prvi korak je najteži, ali je on neophodan. To je progovoriti o nasilju jer ono ne može biti greška žene koja trpi nasilje. Nasilje nema opravdanje, a osobe s nasilnim ponašanjem trebaju biti razotkrivene i moraju zakonski odgovarati. Raspoloživi resursi koji će pomoći ženi da lakše prebrodi sigurno postoje. Progovoriti o nasilju ne podrazumijeva odmah raspad porodice, to prije svega označava brigu o sebi, a zatim i o porodici. Porodica se može sačuvati skrivanjem nasilja “među četiri zida”, ali sigurno se može doprinijeti poboljšanju života ako se progovori i zatraži pomoć.

PROČITAJTE I...

Činjenica da 140. godišnjica od ubistva muftije Karabega protječe u tišini, bez naučnih skupova, okruglih stolova ili tribina, jasan je pokazatelj da Bošnjaci Mostara i Bosne i Hercegovine u cjelini još nisu dovoljno svjesni svoje historije i identiteta. O muftiji Karabegu knjigu piše dr. Ibrahim Kajan, koji u razgovoru za Stav govori o veličini Karabegove žrtve, zapostavljanju muftije Karabega od strane istraživača i institucija, te o svom romanu

Meho Bašić je za života odbio priznanje “Zlatni ljiljan”. U toku rata, prilikom jedne godišnjice su ga predlagali, ali im je on rekao da se ne bori ni za ljiljane ni za pare. Nakon pogibije, posthumno mu je dodijeljen. Kod kuće je često imao običaj kazati da glavni glumci poginu na kraju. U porodici su stalno strepili nad tim riječima, koje su se na koncu, nažalost, obistinile

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!