Još su 1986. godine mene etiketirali kao dramaturga i pisca koji njeguje “zeleni repertoar”

Prije ravno trideset godina izvedena je drama Zmaj od Bosne, čije su priprema i premijera pratile ideološke porođajne muke. Trideset godina poslije, uz desetogodišnje otezanje i rastezanje, u decembru 2016. godine izvedena je konačno i opera Zmaj od Bosne. Jest da Husein-kapetan slovi kao kontroverzna historijska ličnost, ali to nije razlog da opera prođe kroz te svoje porođajne muke da bi na kraju bila izvedena

Nijaz Alispahić istaknuti je bošnjački i bosanskohercegovački dramaturg, scenarist, teatrolog, pripovjedač, pjesnik, kritičar i esejist. Dugi niz godina radio je kao dramaturg u Narodnom pozorištu u Tuzli i trenutno nosi titulu bosanskohercegovačkog dramaturga s najdužim iskustvom. Autor je libreta prve bošnjačke opere Hasanaginica, a nedavno je u Narodnom pozorištu u Sarajevu izvedena i njegova opera Zmaj od Bosne. Za magazin Stav ispričao je zašto je opera Zmaj od Bosne čekala više od 12 godina na svoju izvedbu, a osvrnuo se i na aktualna politička dešavanja u Bosni i Hercegovini.

STAV: S gospodinom Asimom Horozićem, uvaženim bosanskohercegovačkim kompozitorom, razgovarali smo neposredno pred praizvedbu opere Zmaj od Bosne. Tom je prilikom rekao da se ne sjeća da je o Zmaju od Bosne uopće bilo ikakvog govora u školi u prošlom sistemu i da mu je sama tematika, prije nego što je pogledao Vašu dramsku predstavu 1986. godine, bila sasvim nepoznata. Zbog čega je to bilo tako i kako ste se uopće odlučili da pišete Zmaja od Bosne?

ALISPAHIĆ: Na ovo pitanje ne mogu odgovoriti kratko. A odgovor će imati i neke podatke koji će biti zanimljiviji i čitaocima Stava. Poslije završenih studija u Beogradu, živio sam i kao mlad profesor jezika i književnosti u Gradačcu, u kojem sam sedam godina bio gimnazijski profesor. Godine 1973. s grupom prijatelja pokrenuo sam poznate “Kikićeve književne susrete”, i do danas se održavaju. U to vrijeme počelo je moje interesiranje za, u narodu omiljenog, Husein-kapetana Gradaščevića, u predanju poznatijeg kao Zmaj od Bosne. Moj prijatelj Muhamed Bego Gradaščević i rahmetli Mustafa Ćeman iz Jelaha učinili su mnogo u prikupljanju građe o Husein-kapetanu, čime se moja spoznaja o ovom bosanskom vitezu formirala i širila. Kasnije će se pojaviti istraživači koji su svojim studijama i knjigama tu moju viziju obogatili (Muratbegović, Krstinić, Tomić, Aličić, Šljivo, Kamberović, Kadrić i drugi). Živeći i radeći u bajkovito lijepom Gradačcu, napisao sam nekoliko knjiga, ali i dramu Zmaj od Bosne. Kad sam se vratio u Tuzlu 1978. godine, profesionalno sam stupio u angažman u Narodnom pozorištu Tuzla, u kojem sam iskrunio narednih tridesetak godina do odlaska u mirovinu.

Kao dramski pisac, obznanio sam se upravo dramom Zmaj od Bosne, koja je praizvedena upravo na sceni Narodnog pozorišta Tuzla 1986. godine u režiji rahmetli Sulejmana Kuposovića. Ta je predstava odjeknula kao prvorazredni pozorišni i kulturni događaj. Izvedena je preko stotinu puta, obigrala skoro sve veće gradove u tadašnjoj Jugoslaviji. Gostovali smo čak u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, i predstava je bila nagrađivana na nekoliko festivala. Od strane Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa BiH proglašen sam najuspješnijim dramaturgom u BiH. Kasnije ću to priznanje ponijeti još u dva navrata. Praizvedbu drame Zmaj od Bosne pratili su problemi od samog početka. Opštinski komitet SKJ pokušao je spriječiti njenu premijeru. Moje pozorište, od portira do direktora, zajedno sa svim uposlenicima, odlučilo je da  se premijera izvede 2. oktobra 1986. godine, na dan oslobođenja Tuzle od fašizma, pa komunisti to izvođenje nisu smjeli zabraniti. Ali su mene etiketirali kao dramaturga i pisca koji njeguje “zeleni repertoar”.

STAV: Šta opera Zmaj od Bosne znači za današnju bosanskohercegovačku kulturnu scenu? Treba spomenuti da je opera čekala od svog nastanka pa do praizvedbe više od dvanaest godina. Koji su tome razlozi?

ALISPAHIĆ: Prije ravno trideset godina izvedena je drama Zmaj od Bosne, čije su priprema i premijera pratile ideološke porođajne muke. Trideset godina poslije, uz desetogodišnje otezanje i rastezanje, u decembru 2016. godine konačno je izvedena i opera Zmaj od Bosne. Jest da Husein-kapetan slovi kao kontroverzna historijska ličnost, ali to nije razlog da opera prođe kroz te svoje porođajne muke da bi na kraju bila izvedena. Libreto za ovu operu završio sam prije deset godina. Horozić je enormno dugo pisao muziku. I kad je sve završio, počelo je opet otezanje i odgađanje realizacije. Nije išlo. Neki tamni konji i konjanici su tu realizaciju onemogućavali. Među tim konjanicima bilo je i bajraktara iz redova političkih moćnika iz redova Bošnjaka. A onda se kao v.d. direktorica Međunarodnog pozorišta Sarajeva pojavila jedna visprena, a naša Jovanka Orleanka, imenom i prezimenom Marijela Hašimbegović. Ona, upravo ona, najzaslužnija je što se nacionalna opera Zmaj od Bosne dogodila. Po svim parametrima, ova opera znači mnogo za državu Bosnu i Hercegovinu. Ja sam više nego razložno u “Planjaxu” objavio libreto opere kao posebnu knjigu, zbog aktualnosti priče i teksta, zbog poruka koji tekst nosi u sebi. U spomenutoj knjizi libreta napisao sam mali predgovor pod naslovom Opera Zmaj od Bosne danas je potreba i Bosni i Evropi, u kojem je eksplicite rečeno zašto nam je ova opera značajna.

STAV: Da li se sjećate kakve su bile reakcije u Tuzli na odigranu predstavu Zmaj od Bosne 1986. godine? Da li je bilo drugačije s predstavom Hasanaginica, koja je igrana 13 godina nakon Zmaja od Bosne, pošto se između ovih dviju predstava desila agresija na Bosnu i Hercegovinu (1992–1995), koja je zasigurno utjecala i na percepciju publike?

ALISPAHIĆ: Tuzlu i tuzlanske političke mešetare i mediokritete iz političkog resora mi i ne spominjite. O njima i njihovim reakcijama na ono što radim uopće ne želim razgovarati niti im pridavati bilo kakav značaj. Oni i ne znaju šta je to o čemu nas dvojica razgovaramo. Ovdje želim pričati o operama, pa ću kazati da je opera Hasanaginica posebna priča. I traje i odzvanja kao čudo. Fenomen, i kad su u pitanju izvođači, kao i publika. Sve su prilike da će i opera Zmaj od Bosne imati sličan scenski život. I percepcija je publike slična, što se dogodilo i na praizvedbi i na prvim reprizama. Hasanaginica je prelijepa i potresna priča u formi opere. Opera Zmaj od Bosne velika je patriotska priča, herojska i taktična, koja oduševljava i prija svim ljudima koji vole Bosnu i Hercegovinu kao svoju jedinu i najljepšu domovinu.

STAV: U jednom Vašem intervjuu iz 2012. godine potvrdili ste da ne svraćate u pozorište kojem ste posvetili najveći dio svog života. Kakav je Vaš trenutni odnos prema Narodnom pozorištu u Tuzli? Postoji li neka saradnja?

ALISPAHIĆ: Tačno je da sam to rekao. To traje desetak godina, sve vrijeme otkako sam u mirovini. Razlozi nisu u meni. To je njihov grunt. Nisam jedini pisac koji takav tretman doživljava. Da je drukčije, bilo bi nenormalno. Ovako je u Tuzli, pa i šire. Takav je odnos opća pojava.

STAV: Prije nekoliko godina izjavili ste da su se u Tuzli naselili kompleksi i malograđanština i da je “skuplje i slađe voljeti zagrebačko i beogradsko smeće nego bosanske baklave”. Je li se u međuvremenu stanje poboljšalo?

ALISPAHIĆ: Na ovo pitanje odgovorit ću onako, okolo kole. Pomalo kozerski. Prije sedam‑osam godina u jednom intervjuu pitali su me koja tri grada u BiH najviše volim i zašto. Doslovce sam odgovorio: “To su Kozluk, ekološki grad, Gradačac, grad nad gradovima, i Tuzla, provincija.” Zašto? Kozluk je moje bajkovito lijepo i rodno mjesto. Gradačac je jedinstveni prelijepi gradić, bosanski po mnogo čemu, u kojem sam proveo sedam najljepših godina života. Fenomen tonjenja Tuzle trajao je stoljećima i onda se govori da je to tonjenje prestalo. E, nije ništa prestalo, i tonjenje se vidi golim okom u svakom krajoliku ovog nekada lijepog grada. Ovi novi foliranti uporno Tuzlu uništavaju i nagrđuju u svakom pogledu. Uništeni su simboli po kojima se Tuzla poznavala. Čak i u kulturi i sportu. Tuzlom vladaju i glavnu riječ vode mediokriteti, malograđani, ruralci, kriminalci, ublehe i foliranti svake vrste. Ponavljam, Tuzla nije prestala tonuti. Ostaje nam nada da Tuzla neće sasvim potonuti i da se Panonska jezera, koja su u najugroženijoj zoni, neće provaliti i da ovaj ukleti grad neće propasti u nedođiju.

STAV: Šta se danas dešava s kulturnim projektima koji su od nacionalnog značaja, a u koje su prije više desetljeća svoje živote utkali istaknuti bošnjački intelektualci? Uzmimo za primjer prof. dr. Muhsina Rizvića, koji je bio i Vaš mentor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Koliko su Rizvić, kao i njegova naučna djela koja svojim obimom i tematikom ostavljaju u debeloj hladovini sve trenutne bosanskohercegovačke naučnike, poznati današnjoj bh. javnosti i da li profesor Rizvić ima svoje mjesto u bh. pamćenju kakvo zaslužuje i kakvo mu dolikuje?

ALISPAHIĆ: Ovdje je riječ o nemaru i bedastoći, o ljudskom i intelektualnom sunovratu koji je postao opća pojava. Mi smo uvijek imali i imamo velike pisce, likovne umjetnike, učenjake, ingeniozne stvaraoce u svim oblastima. O njima nismo vodili računa ni dok su bili živi, a mrtve ih olahko i brzo zaboravljamo. Znam dosta živih i značajnih pisaca koji krune posljednje dane života, bolesni, ostavljeni i usamljeni, skončavaju u sirotinji, a niko ni da repom mrdne. To smo mi. Profesor Rizvić jedna je od najkrupnijih i najzaslužnijih figura u književnoj historiji i kulturi Bosne i Hercegovine. Čovjek koji je uradio više nego neka institucija. Danas ga niko i ne spominje. Naš grijeh i naša sramota. Zar ne vidite da godišnjice smrti velikih ljudi obilježavaju samo rođaci i rijetki prijatelji.

STAV: Šta je, po Vašem mišljenju, najbolji recept da se konačno podigne svijest o značaju kulture koja u modernom društvu predstavlja okosnicu svake države i svakog naroda?

ALISPAHIĆ: Teško pitanje i teško je na njega naći odgovor. Bosna ima, kao što je i u prošlosti imala, velike umove, od Kafije Pruščaka pa naovamo. U svim oblastima ima takvih umova koji znaju kako bismo izašli iz ovakvog sveopćeg haosa i svih ovih nesreća u kojim živimo. Ali te umove, i kada govore javno, niko ne sluša. Govor umnih ide u vjetar. S druge strane, vidite koliko se čorađaju oni koji u parlamentima usvajaju zakone. I kad ih usvoje, ti se zakoni ne poštuju. U svim elementima ukupan sistem ne funkcionira. Međunarodna zajednica mogla bi, ali ništa ne rješava. Sve prepuštaju nama, da mi to riješimo. Bulgakov u svom genijalnom romanu na jednom mjestu kaže: “Svaka vlast neprijatelj je svom narodu.”

STAV: Kako komentirate događaje u državi vezane za 9. januar?

ALISPAHIĆ: Obilježavanje inađijskog dana Republike Srpske proteklo je u znakovlju laži i srpske i srbijanske destruktivnosti svijesti i historijske poremećenosti koja traje od srednjovjekovnog kompleksa, od Kosovske bitke pa sve do danas. Tu je negdje rodno mjesto nezajažljive laži, prekrajanja historije, proglašavanja ratnih zločinaca za heroje, masovno ubijanje nedužnih ljudi, negiranje genocida koji im je trn u oku i mozgu, mržnja prema Bošnjacima u Bosni i Albancima na Kosovu. To je san da se ostvari “Velika Srbija”. Nije mogla promaći ni činjenica da je na ovoj proslavi bilo dosta djece i da je u programu proslave jedna djevojčica recitirala pjesmuljak u slavu Republike Srpske, što je znakovito, a i kao suludi zločin prema vlastitoj djeci.

Za govornicom se pojavio i glavni otpadnik bošnjačkog naroda Emir Kusturica, čiju besjedu mogu razjasniti samo vrsni psihopatolozi, jer sva ova mržnjom zapjenušana rulja kao da je izmilila iz svijeta knjige Destruktivnost ljudske svijesti uvaženog Ericha Fromma ili onog čuvenog Gogoljevog lažova Hljestakova, koji uporno laže i vjeruje svojim lažima. Srpska i srbijanska politika stoljećima kipi upravo od hljestakovštine. Uzalud. Zna se diljem svijeta da je Republika Srpska zločinačka tvorevina i da su je stvorili zločinci i šumljaci. Nije ih bez razloga Alija Isaković stalno nazivao šumljacima, a Sulejman Kupusović u svojim je kolumnama uvijek njih imenovao “Republikom Šumskom”. Oni zasigurno ne mogu da se izmaknu jednoj mori koja je prisutna kada su u pitanju Srebrenica i bijeli nišani. Oni su opterećeni bijelim nišanima i nedužnim žrtvama koje počivaju ispod tih bijelih nišana, i to ne samo u Srebrenici nego i diljem Bosne i Hercegovine.

STAV: Gdje je u svemu tome ljubav Bošnjaka prema svojoj domovini?

ALISPAHIĆ: Ugašena je ljubav prema Bosni i Hercegovini kao i patriotizam koji je skoro nestao prema jedinoj nam domovini Bosni i Hercegovini. Veliko je pitanje hoće li nam i kad će nam u ovoj prelijepoj zemlji početi svanjivati.

PROČITAJTE I...

Sarajevo predstavlja granicu, tačku svijeta u kojoj se spajaju sve kulture, vjere, tradicije. Znamo da su mnogi pokušali uništiti taj savršeni duhovni spoj u Sarajevu, da u narednom periodu toga više ne bude, ali nisu uspjeli. Posebno mi je drago što se na posteru ovogodišnjeg SFF-a nalazi šareni buket cvijeća koji predstavlja upravo tu poruku da je Sarajevo i nakon golgote i patnje koju je preživjelo ostalo grad u kojem se gaje tolerancija, prijateljstvo, jednakost. SFF je upravo simbol te pobjede i Sarajeva koje nadmašuje sve međunacionalne i međuvjerske barijere

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!