Još od 1993. nije viđena ovakva podla i zabrinjavajuća hrvatska propaganda

Nakon promptne reakcije Bruxellesa i Berlina, a njih mala Hrvatska sluša bespogovorno, stvari su se izmijenile. Mainstream mediji koji su sukreirali dvodnevno gubljenje opće pameti promijenili su ploču, pa se malo dalo čuti i vidjeti i o zločinima Praljkove družine i njihovih nalogodavaca iz UZP-a. Stvarno, šta bi bilo da EU nije svoju malu i nedoraslu članicu “zašpotala”, kako kažu Zagrepčani? Knjiga žalosti za Praljkom nije otvorena u nekom zvaničnom prostoru, već u udruzi generala. A hrvatski Bošnjaci? Najveći Hrvat među njima, Zlatko Hasanbegović, upisao se u knjigu žalosti. Od njega se očekivao ultimativan izraz lojalnosti – pljuvačka na žrtve svog naroda, i on je to učinio

Pravomoćna presuda šesterici funkcionera separatističke tvorevine Herceg-Bosne i samoubistvo jednog od njih tokom izricanja sudskog pravorijeka u dobroj je mjeri protreslo javnu scenu u Hrvatskoj. Najveći problem, očekivano, nisu predstavljale potvrđene kazne za neke od njihovih najgorih zločina. Njihova “huda” sudbina igra ulogu samo u mobilizaciji dijela javnosti, posebno u nametanju novokomponirane istine kako je Tuđmanova politika prema BiH bila bezgrešna i mudra, kao i sva njegova politika. Osim da su samoubica i njegova družina besprizorni zločinci, Haški tribunal svojom je posljednjom presudom trojicu njihovih stvarnih lutkara u makarbrističkom teatru, Franju Tuđmana, Gojka Šuška i Janka Bobetka, također proglasio krivim za udruženi zločinački poduhvat, međunarodni sukob, odnosno okupaciju dijela teritorije Bosne i Hercegovine od Hrvatske vojske, te s tim u vezi provedeno etničko čišćenje Bošnjaka i niz drugih ratnih zločina.

Osim predstavnika vlasti, burno su, spočetka, na dan presude reagirali javni i mainstream mediji, harmonizirano proizvodeći halabuku, s primjesama dugo neviđene gebelsovštine. Kukavički Praljkov čin nesuočavanja s presudom iskorišten je kao predstava u njegovoj režiji koja je pokušala skrenuti pažnju sa za Hrvate i Hrvatsku pogubnih konačno utvrđenih činjenica, ali i prošvercati zakon o braniteljima, čije odredbe o penzijama HVO bojovnicima daju punu podršku presudi. Šešeljevo divljenje ovom činu samo potvrđuje isti mentalni sklop. Ne treba zaboraviti da je samoubistvo nakon presude za ratne zločine počinio i nacistički čelnik Hermann Göring.

HISTERIJA JE BILA PUNO GORA OD OČEKIVANE

Još jedan desni klerikalni narativ uzeo je maha nakon obznanjivanja presude, da je, za razliku od Srbije, Hrvatska kriva za agresiju i rat. Međutim, ICJ je presudio da Srbija nije spriječila niti kaznila genocid, a još su u toku procesi Šešelju, Šimatoviću i Stanišiću. O jasno konstatiranom UZP-u u slučaju protiv Martića da ne govorimo. No, u svjetlu odbrane Tuđmanove i politike HDZ-a, nije zgoreg podsjetiti da je Hrvatska vojska sudjelovala u ratu protiv Armije RBIH, dakle Vlade BiH, što svjedoče dokumenti i transkripti, dok su Milošević i Srbija izveli jednostavan trik da sve jedinice JNA u Bosni koje su međunarodnim priznanjem i rezolucijama Vijeća sigurnosti postale agresorskim malo redizajniraju i proglase tzv. Vojskom Republike Srpske, pa da uvedu i sankcije zbog odbijanja Vance-Owenovog plana. Osim logistike, plaća i sličnog, premalo dokaza dokumentirano je vezalo Srbiju s paravojskom bosanskih Srba, koja je činila najstrašnije zločine, odnosno ustanovilo komandnu liniju iz Beograda koja bi bila dovoljna za slične presude.

Histerija je bila puno gora od očekivane. Premijer Plenković i predsjednica Grabar-Kitarović prozvali su Haški tribunal zbog presude ljudima iz druge države i iskazali potpunu nekonzistenciju priznanja suda i nepoštivanja njegovih odluka. Plenković si je čak dozvolio konstataciju o moralnom Praljkovom činu. Predsjednik najjače opozicione stranke SDP-a Davor Bernardić izjavio je kako hrvatska politika prema BiH devedesetih godina nije bila najmudrija, ali i naglasio kako nije bilo nikakvog udruženog zločinačkog poduhvata te da je Hrvatska u tome jedinstvena, dodavši elemente najnovijeg u beskonačnom nizu hrvatskih neutemeljenih mitova kako je hrvatska intervencija u BiH osigurala mir u toj zemlji, spriječila brojne žrtve, omogućila uspostavu primirja, a kasnije i političkog okvira za Dejtonski sporazum. Bivši premijer Milanović izjavio je, svim činjenicama uprkos, da on i dalje neće vjerovati da su Praljak i družina to činili.

Šef interesne udruge Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac, jedan od Tuđmanovih poluobrazovanih instant-generala, neutemeljenost je presude o UZP-u branio lažnom tvrdnjom da je Hrvatska prva priznala BiH kao i da je naoružavala Armiju RBiH, spinom koji zanemaruje samo jednu činjenicu – da su to oružje i municija kupovani novcem koji s Hrvatskom i Hrvatima nema veze, dok su, uz podebele naknade, katkad i do 80 posto vrijednosti ili količine transporta, plaćani, što Hrvatskoj, što njezinoj secesionističkoj tvorevini. Poentirao je brojem bošnjačkih izbjeglica koje je Hrvatska zbrinula, opet spinom koji u medijski napuhanim brojevima od čak 500.000 ne računa 200.00 Hrvata iz BiH i propušta obavijestiti kako je svo bošnjačko stanovništvo samo dalje prosljeđivano u evropske zemlje, SAD i Kanadu, a troškove su snosili UNHCR i velik broj humanitarnih organizacija. Desničarski i protofašistički mediji, uz učešće HVO bojovnika, poput Ljube Ćesića, čak su nametnuli narativ kako muslimani Hrvatima na ovaj način (koji to?) vraćaju brigu, pomoć i gostoprimstvo. Kao da su Bošnjaci donijeli presudu. Još od 1993. nije viđena ovakva podla i zabrinjavajuća propaganda.

U skladu s Plenkovićevim reakcijama, putom u Mostar, Miljavac je izrazio bojazan od Suda BiH, koji će, progonom nekih “generala” i ostalih “časnika” HVO, Hrvate u BiH, valjda time ugrožene, otjerati iz zemlje. Ovdje je, zapravo, javno izrečena bojazan za članove Miljavčeve udruge koji bi se mogli naći na optužnicama pred Sudom BiH za ratne zločine, a do sada su ih uspjeli izbjeći. Navodi da samo Hrvati u BiH žele u EU i NATO jer se Izetbegović okreće Erdoğanu, a Rusija preko Srba širi svoj utjecaj. I napokon, narativ preuzet od srpske propagande. Svi su činili zločine, sve tri strane, a Hag je nepravedan jer nije kaznio Bošnjake zato što su pretrpjeli najveće gubitke. Da, zločini su činjeni na sve tri strane, uz jednu važnu distinkciju – hrvatski i srpski secesionisti činili su politički programirane, vojno i policijski organizirane masovne ratne zločine, uz pomoć i aktivno sudjelovanje Srbije i Hrvatske, u srpskom slučaju i do razine genocida, s ciljem stvaranja pretpostavki, nove realnosti za podjelu BiH.

Treća strana, Vlada i Predsjedništvo BiH, kao i Armija pod njihovom komandom, to nije činila jer joj je mandat bio očuvanje ustavne BiH, pa nije imala programe etničkog čišćenja niti je mogla činiti ratne zločine te magnitude. Radilo se o pojedinačnim incidentima, što su suđenja u Hagu jasno pokazala. Potpuno je besmisleno očekivati da bi ugledni suci sa svih strana svijeta sebi dozvolili da sude na bazi pristranosti na najvišem ad hoc sudištu, unatoč obilju ili, s druge strane, nedostatku dokaza. Uostalom, zašto je Miljavcu, ali i Plenkoviću i Grabar-Kitarović, te njihovim pionirima u BiH, prihvatljiva oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču, kao i braći Križanac, ili osuđujuće presude Mladiću, Karadžiću, Martiću i Babiću, ili osuđujuće presude Rasimu Deliću i Enveru Hadžihasanoviću, vrhovnom komandantu i komandantu korpusa Armije RBiH zbog nekažnjavanja zločina koje su počinili njihovi podređeni, a ova presuda nije? Dvostruki kriteriji ili dvojni moral? Ili samo dobar politički instrument za manipulaciju?

TON JE SPUŠTEN NAKON EVROPSKIH NERVOZNIH REAKCIJA

No, nakon upozorenja iz EU, bitno je smanjen doživljaj, umirena histerija, koja je samo potvrdila sve navode optužnice i presude. Zbog toga će “heroj” ubrzo biti zaboravljen, a nacija će ga se sramiti. S obzirom na to da je presuđen UZP, može se u doglednoj budućnosti očekivati diskretno preimenovanje, recimo, Zagrebačkog aerodroma, avenije u kojoj su umrli Tuđman i Šušak, nazvane po potonjem, skidanje ili barem obezglavljivanje neukusnih spomenika prvom iz UZP-a širom Hrvatske. Osim predsjednice, i bosanski su biskupi, nakon što su bivši obavještajci SDB-a, poput Ive Lučića i novinari poput Ivane Petković s Nove TV to potaknuli, pozvali Hrvate u BiH da se ne boje. Čega se to trebaju bojati? Koga? Možda je to u žaru agitpropovskog izvještavanja najbolje izrekla Petkovićka. Upitala se “ko će sada braniti Hrvatsku u Dalmaciji kada nema junaka poput Praljka”. I odgovorila: “Mudžahedini iz Sirije!” Nesvjesno, dala je još jednu potvrdu kako je HVO napravljen kao produljena ruka HV-a. Svaka reakcija iz Hrvatske, posebno one početne, bila je čista potvrda svake riječi iz presude Apelacionog vijeća. Međutim, i nakon stišavanja ostaje Guardianova napomena da je Plenković jedini EU premijer koji je podržao ratne zločince. U duplom pasu s Kolindom dodatno kompromitira ionako kompromitiranu Hrvatsku.

Tako će predsjednica u Vijeću sigurnosti, na tematskoj sjednici o radu Haškog tribunala, govoriti o njegovom radu, gdje će valjda iskazati zadovoljstvo oslobađajućom presudom Gotovini et alia, ali ne i osuđujućom presudom hercegbosanskim pionirima. Plenković, umjesto u Sarajevo, odlazi u Mostar i traži potvrdu bojazni idejnih nasljednika i poštovaoca pravomoćno osuđene šestorke zbog navodnog straha Hrvata u BiH za svoju sudbinu, istovremeno najavljujući korištenje “svih pravnih mehanizama” za pobijanje presude. Sabor je, umjesto najavljene komemorativne sjednice, održao minutu šutnje, ali ne samo za Praljka već i sve žrtve. Nisu sudjelovali članovi GLAS-a i SDP-a, zbog čega se nekima od njih na Facebooku prijetilo smrću – Goranu Beusu Richemberghu i Vesni Pusić. Opća je mržnja i skretanje pažnje s odluke vladinog povjerenika za “Agrokor” da se Todorićev suoptuženik Galić ponovo imenuje za šefa prezadužene “Jamnice”, koja je svojom imovinom za njegova mandata davala jamstva Todorićevim zaduženjima. Ili da bez buke prođe novi zakon o pravima tzv. branitelja kojim se Hercegbosancima iz paravojske HVO-a plaćaju još veće penzije i naknade za kokošarenje i ubijanje u ratu protiv BiH. I tako redom. Slično je, bez zastupnika opozicije, učinila i zagrebačka Gradska skupština.

Ton je spušten, umiren, zastrašen od evropskih nervoznih reakcija na slavljenje ratnih zločinaca. Nakon promptne reakcije Bruxellesa i Berlina, a njih mala Hrvatska sluša bespogovorno, stvari su se izmijenile. Mainstream mediji koji su sukreirali dvodnevno gubljenje opće pameti promijenili su ploču, pa se malo dalo čuti i vidjeti i o zločinima Praljkove družine i njihovih nalogodavaca iz UZP-a. Stvarno, šta bi bilo da EU nije svoju malu i nedoraslu članicu “zašpotala”, kako kažu Zagrepčani? Knjiga žalosti za Praljkom nije otvorena u nekom zvaničnom prostoru, već u spomenutoj udruzi generala. A Bošnjaci? Najveći Hrvat među njima, Zlatko Hasanbegović, upisao se u knjigu žalosti. Od njega se očekivao ultimativan izraz lojalnosti – pljuvačka na žrtve svog naroda, i on je to učinio. Hasanbegović nije jedini porijeklom Bošnjak koji je pristao uz odvratno iskazivanje počasti ubici i samoubici iz Haga. To su učinili i svi Bandićevi i HDZ partneri iz bošnjačkih udruženja koji su šutjeli kao ribe na potpun izostanak službenog priznanja zločina i barem neke forme isprike i pijeteta za žrtvama, kao i neviđene ispade šovinizma i laži, poput televizije Z1, koja je dobila koncesiju od Grada Zagreba, a njenu huškačku emisiju uređuje Hasanbegovićev jaran Bujanec. Zašto šute? Hasanbegović se barem konačno valjda i najglupljima legitimirao, ali je barem to javno učinio. Gdje su ostali, SDAH, “Preporod”, Islamska zajednica, Bošnjačka nacionalna zajednica, silna vijeća bošnjačke nacionalne manjine?

ZAR JE ZAISTA BILO BUDALA KOJE SU VJEROVALE DA ĆE SE KAZNE UKINUTI

Polako se shvaća da je ovaj proces zbog niza dokumenata bio najbolje potkrijepljen činjenicama, a manje svjedočenjima. Zato i nije moglo biti drukčije presuđeno u apelaciji. Haškom samoubici, čini se, nije bila jasna koncepcija komandne odgovornosti, pa je možda bijednik i umro u uvjerenju da nije kriv. Zar je zaista bilo budala u Hrvatskoj i BiH koji su vjerovali da će se kazne smanjiti ili ukinuti? Ako je suditi po izjavama i postupcima onih koji misle da vode državu, baš i ne. Zato su i organizirali dance macabre u Mostaru i Zagrebu, crne mise za presuđene ratne zločince. Kada će Crkva konačno tim manipulacijama u svojim redovima reći dosta? Možda joj je Praljak otvorio mogućnost. Osim što se nekršćanski, paganski samoubio, glumatajući lažno Sokrata, oporučno je odredio da se spali i pepeo mu se rasprši po zagrebačkom glavnom groblju, bez groba i pogreba, što je sve poprilično nekršćanski. Posve u skladu s mentalnim sklopom udbaškog sina, komunističkog kultur-tregera, prijatelja notornog Gorana Babića, od čije su ideološke metle bježali i komunisti – kulturni radnici u Hrvatistanu osamdesetih. No, je li to dovoljno argumenata za Crkvu, potpuno ogrezlu u nacionalistički narativ i proizvodnju svetaca od zločinaca?

Činjenica da je summa summarum rada ICTY pokazala karakter rata u BiH, dvostruku agresiju, pobunu protiv legalnih vlasti zemlje, a da su tri zaraćene strane bile Vlada BiH, hrvatski i srpski secesionisti, koje su pomagali Hrvatska i Srbija. To je nedvojbeno utvrđena istina na međunarodnom tribunalu pod okriljem UN-a. Sva mitologija koja će se u budućnosti graditi, za razliku od dosadašnjih laži hrvatske i srpske historiografije, lako će se demontirati. Tako nije postojao bošnjačko-hrvatski rat. Postojao je rat okupatorske Hrvatske vojske i njezinih martoloza iz tzv. HVO s legalnom vojskom Republike BiH – Armijom BiH. Nije postojao bošnjačko-srpski sukob, već agresorski rat Vojske Jugoslavije, kao jedne od nasljednica JNA, i njezinih martoloza u BiH – tzv. Vojske Republike Srpske protiv Armije BiH. I to je ustanovio Hag.

Uloga medija potvrdila je kako su od političara, u velikoj većini, još gori mediji. Istini za hator treba reći da je bilo i onih koji su se suprotstavili općem trendu, posebno kada je bilo najteže. Oni su konstatirali da presuda o udruženom zločinačkom poduhvatu predstavlja banalno konstatiranje očitosti, neupitne realnosti, potvrdu da se odlučilo vjerovati samom Tuđmanu, njegovim riječima i njegovoj politici, što za Hrvatsku nije loše, osim za one koji smatraju da je Tuđman = Hrvatska. No, za razliku od Njemačke, koja je katarzu denacifikacije i suočavanja sa zločinima prošla, teško i dugotrajno, te zauzela ne samo ravnopravnu poziciju u međunarodnoj zajednici već i jednu od najvažnijih, Hrvatska i Srbija očito to nisu u stanju, iako je reakcija zvanične Srbije na Mladićevu presudu bila puno mudrija od reakcije službene Hrvatske.

PROČITAJTE I...

Pijemo vodu, razgovaramo, teško, mučno, usiljeno, on, pak, tek da nešto kaže, pita pišem li za tamo neke novine, čuo je, veli, od nekog da pišem za tamo neke novine; velim da je dobro čuo i da zaista pišem za tamo neke novine, potom ustajem, zahvaljujem mu se na toplom dočeku i gostoprimstvu, pa, kao šaleći se, širim ruke, smijem se, i pozivam ga da mi kao novopečeni djed padne na grudi junačke. Zbunjeno me gleda, privijam ga u zagrljaj, snažno stiskam i šapućem na uho: “Slušaj, bilmezu...”

Sve u svemu, govoriš ono što jesi. Sebe govoriš. Pojedine riječi u svemu tome imaju dramatičnu ulogu. Najednom se pojavi nova riječ, došla odnekud sa svjetskih sastanaka koji su uvijek sudbinski. Jedno je poznato javno lice svake godine unosilo u svoj rječnik nepoznatu novu stranu riječ i uporno je ponavljalo sve dok svima ne bi postalo jasno da je u njoj skrivena obična riječ

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!