Još jedna holivudska “bruka” o agresiji na BiH

Osim što je kafić ispunjen do posljednjeg mjesta s ozračjem koji apsolutno ne podsjeća na rat, centralna pjesma koju Sarajlije uglas pjevaju te 1995. godine jeste Bojna Čavoglave Marka Perkovića Thompsona.

Holivudska tvornica snova ili, u današnje vrijeme preciznije, novca postala je nadasve poznata po neumornom recikliranju određenih tema i historijskih događaja s kojima nisu upoznati niti na nivou Wikipedije. Jedan od tih tematskih okvira jeste i posljednji rat na tlu bivše Jugoslavije, odnosno agresija na Bosnu i Hercegovinu, koji su holivudski filmski radnici iskoristili u gotovo svim žanrovskim, rodovskim i stilskim formama.

Dok cijeli svijet od Hollywooda očekuje još i “trash” horor ili urnebesnu komediju o agresiji na BiH, kao posljednju stanicu na putu apsolutnog ponižavanja žrtava, u holivudskoj filmskoj mašineriji u međuvremenu je stvoreno nešto između – avanturistička ratna akcija Odmetnici (Renegades) režisera Stevena Qualea. Jer, kao novi holivudski promašaj, film Odmetnici više ne vrijeđa samo film kao umjetničku formu već uveliko narušava i njene presudne etičke norme.

Qualeovo ostvarenje počinje s radnjom smještenom u vrijeme Drugog svjetskog rata u kojem nacistički vojnici iz opkoljenog Pariza preuzimaju nekoliko kutija zlatnih poluka, a zatim ih prevoze u Bosansko Grahovo. Nakon ulaska u ovaj mali grad na zapadu Bosne, započinje teror i nasilno protjerivanje lokalnog stanovništva, ali jedan dječak, uz majčinu pomoć, uspije pobjeći kroz prozor.

U međuvremenu, na brdu iznad grada okuplja se grupa partizana započinjući realizaciju očigledno unaprijed dogovorenog plana – uništenje brane i potapanje Grahova, zajedno s njegovim mještanima, nacistima i zlatom. Dok se partizanski vojnik sprema pritisnuti detonator, autor filma zaustavlja radnju “prebacujući” je u porušeno i zapaljeno Sarajevo 1995. godine, s kristalno čistom, zelenom rijekom i srpskim vojnicima koji patroliraju u čamcima.

U grad dolaze dvojica američkih novinara kako bi realizirali intervju s generalom Milićem, kojeg je međunarodna zajednica već optužila za “nečuvene” zločine. Ipak, ispostavlja se da Baker (Charlie Bewley) i Duffy (Diarmaid Murtagh) nisu novinari, već američki specijalci čiji je zadatak zarobljavanje ovog ozloglašenog srpskog generala.

Pokušavajući pobjeći iz Sarajeva, nailaze na neočekivan i jak otpor srpske vojske na čelu sa smrtno posvećenim komandantom Petrovićem, te naposljetku, predvođeni zapovjednikom Barnesom (Sullivan Stapleton), osvajaju tenk i, jureći njime kroz “Sarajevo” (film je sniman u Hrvatskoj), ubijajući i rušeći sve pred sobom, na koncu stižu na sigurno odredište (Glavna operativna baza BiH).

Oni zatim završavaju u gradskom kafiću “Korzo”, gdje uz pjesmu i piće proslavljaju uspješno okončanu misiju. Osim što je kafić ispunjen do posljednjeg mjesta s ozračjem koji apsolutno ne podsjeća na rat, centralna pjesma koju Sarajlije uglas pjevaju te 1995. godine jeste Bojna Čavoglave Marka Perkovića Thompsona.

Osim ovog iznimno popularnog ratnog hita, glavna atrakcija u kafiću jeste fatalna konobarica Lara (Sylvia Hoeks), koja će se u nastavku ostvarenja izdvojiti kao centralni lik. Ona će vojniku Bakeru, s kojim je u tajnoj ljubavnoj vezi, uskoro otkriti potopljeni grad Grahovo, u kojem su, prema saznanjima njenog djeda (dječaka koji je pobjegao kroz prozor), skrivene zlatne poluge u vrijednosti od 300 miliona dolara.

Središnji dio narativa ovog ostvarenja otkrit će upravo Lara, nakon što ovoj grupi “odmetnutih” marinaca predloži da zajedno pronađu potopljene nacističke sanduke sa zlatnim polugama. Međutim, da cjelokupna dramaturška postavka bude dodatno neuvjerljivija i besmislenija, Lara, čiji je brat Boris srpski ratni kriminalac, otkrije da uz pomoć poluga želi pomoći obnavljanju grada i “ljudima bez budućnosti”.

Riječ je, dakle, o visokobudžetskom koprodukcijskom projektu (66,2 miliona funti) za koji je scenarij pisao jedan od najvažnijih savremenih francuskih režisera Luc Besson, ali čija je realizacija ostala na nivou akcijskog filma B kategorije. Za razliku od američkih filmova iz kasnih 80-ih i ranih 90-ih sa, naprimjer, Stevenom Seagalom u naslovnim ulogama, ovo ostvarenje ne nudi čak niti određenu dozu napete pravolinijske akcije, a, s druge strane, direktno zadire u stvarne historijske činjenice koje potom ekranizira u krajnje površnom, uvredljivom te čak i amaterskom filmskom obliku.

Odmetnici prikazuju već općepoznatu ideju o američkom, odnosno holivudskom pogledu na agresiju, u kojem je uglavnom nepoznanica ko je ratovao i zašto, te spremnost savremenog Hollywooda na iskorištavanja najtragičnijih historijskih trenutaka. Također, za razliku od pojedinih američkih filmova o agresiji, koji su, uprkos apsolutnoj filmskoj bezvrijednosti, imali određeni etički cilj u prezentiranju istine o zločinima, npr. U zemlji krvi i meda (2011), za ostvarenje Odmetnici zarada je jedini prioritet.

Kada kapetan američke vojske Levin (J. K. Simmons) u jednoj od posljednjih scena pokuša zaplakati za sve ljude u Bosni i Hercegovini kojima će pronađeno zlato poslužiti kao pomoć, ali ipak ne mogne to učiniti, postaje jasno da je to, zapravo, jedini iskren, istinit i uvjerljiv trenutak u Qualeovom ostvarenju, na koji se ovdašnja publika, naravno, ne može nasmijati, ali koji će moći prepoznati kao proživljen.

U konačnici, neka ova filmska kritika posluži kao molba za holivudske glavešine, u ime svih žrtava posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini, da više ne snimaju filmove o ovoj temi, da ne ponižavaju ovu zemlju i da ne koriste njenu tragediju za zabavu svoje gledalačke mase.

Ako se ipak odluče kreirati još jednu filmsku “bruku” o, naprimjer, opkoljenom Sarajevu, onda im je neophodno barem napomenuti da ovaj grad ima svoje patriotske pjesme koje ne pozivaju na osvetu i bacanje bombi, a čiji tekstovi ne sadrže ustaške pokliče.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!