Jezički vandalizam Nenada Veličkovića

Veličković je autor falsifikata o postojanju bošnjačkih čitanki, iako je od rata naovamo veliki broj čitanki rađenih po NNP na bosanskom jeziku kao autore imao i Srbe i Hrvate, pa čak i samog Nenada Veličkovića

Gostovanje Nenada Veličkovića u jutarnjem programu TV N1 povodom dana maternjeg jezika pokazalo je da pozvati Veličkovića da priča na temu jezika ima smisla taman koliko i pozvati pripadnika nekadašnjeg plemena Vandali da progovori koju o arhitektonskoj baštini Rimske imperije.

Veličkoviću je, doduše, trebalo malo vremena da se zagrije, pa je otvorio gostovanje probranom mudrošću kako se danas navodno u školama suviše izučavaju jezička forma i formalistički aspekti, a ne komunikologija. Naravno, svako ko je barem jednom koristio društvenu mrežu poput Facebooka svjestan je o kakvoj se besmislici radi i koliko su ljudi na ovim prostorima zaista zapušteni u gramatički ispravnoj upotrebi vlastitog jezika.

Veličković je nakon toga ubacio u veću brzinu pa se počeo žaliti kako se jezik koristi da bi se ljudi međusobno razlikovali, kako postoji politička instrumentalizacija jezičkog pitanja, kako treba učiti o zloupotrebi a ne o upotrebi jezika i tako dalje. Sve to je bio uvod za istinsku Veličkovićevu namjeru, a koju je otvoreno i potvrdio, da promovira vlastitu i agendu svojih sponzora o tome da se u Bosni i Hercegovini govori jedan te isti jezik. Veličković je prvo zanegirao termin “jezici naroda Bosne i Hercegovine”, tvrdeći da je riječ o političkom konceptu i konstruktu, zatim se požalio kako je grozno što se djecu uči lažima o tome da postoje tri odvojena jezika, ograničivši pravo zajednica i pojedinaca da govore vlastitim jezicima.

Nakon toga je čak ustvrdio i to da oni koji traže da izučavaju i upotrebljavaju vlastiti jezik ustvari skrivaju zloćudni nacionalizam iza ljudskih prava?!

Naravno, ovakva skandalozna izjava i nije toliko skandalozna ako se sjetimo da je Veličković, inače profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, svojevremeno roditelje bošnjačke djece iz Konjević-Polja prozivao i nazivao nacionalistima, i to samo zato jer se bore za pravo svoje djece da slobodno uče bosanski jezik. Veličkoviću ne smeta samo bosanski jezik nego i činjenica da bosanski jezik ima za posljedicu izučavanje bošnjačke književnosti, koja također, po Veličkoviću, ne treba postojati, već se umjesto tri jezika i tri književnosti naroda Bosne i Hercegovine trebaju izučavati neki zajednički jezik i neka zajednička književnost, čime se u konačnosti potiru naše posebnosti i raznolikosti, a time i bogatstvo u različitosti.

Treba napomenuti da je stvaranje zajedničkog jezika i zajedničke književnosti teorijski moguće samo na prostoru na kojem su Bošnjaci većina. To u prijevodu znači da bi se u zajedničko utopili samo bosanski jezik i bošnjačka književnosti, dok bi srpska i hrvatska nesmetano živjeli u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao i u Srbiji i Hrvatskoj. Svoje dekonstruktivističke i vandalske namjere i potpuni moralni, naučni i historijski relativizam

Veličković ne pokušava ni sakriti pa izjednačava tri nastavna plana i programa tvrdeći da dovode do podjela i laži, pri čemu potpuno zanemaruje činjenicu da NNP na bosanskom jeziku u potpunosti ravnopravno obuhvata autore svih nacionalnosti dajući im jednak prostor i mjesto.

Uostalom, Veličković je autor falsifikata o postojanju bošnjačkih čitanki, iako je od rata naovamo veliki broj čitanki rađenih po NNP na bosanskom jeziku kao autore imao i Srbe i Hrvate, pa čak i samog Nenada Veličkovića.

U tom smislu, Veličković je saveznik i legitimizator Dodikove politike aparthejda u školama koja se provodi nad bošnjačkom povratničkom populacijom.

PROČITAJTE I...

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika

Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!