Jezički vandalizam Nenada Veličkovića

Veličković je autor falsifikata o postojanju bošnjačkih čitanki, iako je od rata naovamo veliki broj čitanki rađenih po NNP na bosanskom jeziku kao autore imao i Srbe i Hrvate, pa čak i samog Nenada Veličkovića

Gostovanje Nenada Veličkovića u jutarnjem programu TV N1 povodom dana maternjeg jezika pokazalo je da pozvati Veličkovića da priča na temu jezika ima smisla taman koliko i pozvati pripadnika nekadašnjeg plemena Vandali da progovori koju o arhitektonskoj baštini Rimske imperije.

Veličkoviću je, doduše, trebalo malo vremena da se zagrije, pa je otvorio gostovanje probranom mudrošću kako se danas navodno u školama suviše izučavaju jezička forma i formalistički aspekti, a ne komunikologija. Naravno, svako ko je barem jednom koristio društvenu mrežu poput Facebooka svjestan je o kakvoj se besmislici radi i koliko su ljudi na ovim prostorima zaista zapušteni u gramatički ispravnoj upotrebi vlastitog jezika.

Veličković je nakon toga ubacio u veću brzinu pa se počeo žaliti kako se jezik koristi da bi se ljudi međusobno razlikovali, kako postoji politička instrumentalizacija jezičkog pitanja, kako treba učiti o zloupotrebi a ne o upotrebi jezika i tako dalje. Sve to je bio uvod za istinsku Veličkovićevu namjeru, a koju je otvoreno i potvrdio, da promovira vlastitu i agendu svojih sponzora o tome da se u Bosni i Hercegovini govori jedan te isti jezik. Veličković je prvo zanegirao termin “jezici naroda Bosne i Hercegovine”, tvrdeći da je riječ o političkom konceptu i konstruktu, zatim se požalio kako je grozno što se djecu uči lažima o tome da postoje tri odvojena jezika, ograničivši pravo zajednica i pojedinaca da govore vlastitim jezicima.

Nakon toga je čak ustvrdio i to da oni koji traže da izučavaju i upotrebljavaju vlastiti jezik ustvari skrivaju zloćudni nacionalizam iza ljudskih prava?!

Naravno, ovakva skandalozna izjava i nije toliko skandalozna ako se sjetimo da je Veličković, inače profesor srpske književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, svojevremeno roditelje bošnjačke djece iz Konjević-Polja prozivao i nazivao nacionalistima, i to samo zato jer se bore za pravo svoje djece da slobodno uče bosanski jezik. Veličkoviću ne smeta samo bosanski jezik nego i činjenica da bosanski jezik ima za posljedicu izučavanje bošnjačke književnosti, koja također, po Veličkoviću, ne treba postojati, već se umjesto tri jezika i tri književnosti naroda Bosne i Hercegovine trebaju izučavati neki zajednički jezik i neka zajednička književnost, čime se u konačnosti potiru naše posebnosti i raznolikosti, a time i bogatstvo u različitosti.

Treba napomenuti da je stvaranje zajedničkog jezika i zajedničke književnosti teorijski moguće samo na prostoru na kojem su Bošnjaci većina. To u prijevodu znači da bi se u zajedničko utopili samo bosanski jezik i bošnjačka književnosti, dok bi srpska i hrvatska nesmetano živjeli u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, kao i u Srbiji i Hrvatskoj. Svoje dekonstruktivističke i vandalske namjere i potpuni moralni, naučni i historijski relativizam

Veličković ne pokušava ni sakriti pa izjednačava tri nastavna plana i programa tvrdeći da dovode do podjela i laži, pri čemu potpuno zanemaruje činjenicu da NNP na bosanskom jeziku u potpunosti ravnopravno obuhvata autore svih nacionalnosti dajući im jednak prostor i mjesto.

Uostalom, Veličković je autor falsifikata o postojanju bošnjačkih čitanki, iako je od rata naovamo veliki broj čitanki rađenih po NNP na bosanskom jeziku kao autore imao i Srbe i Hrvate, pa čak i samog Nenada Veličkovića.

U tom smislu, Veličković je saveznik i legitimizator Dodikove politike aparthejda u školama koja se provodi nad bošnjačkom povratničkom populacijom.

PROČITAJTE I...

“Više od osam hiljada muslimanskih muškaraca eliminirano je od formacija bosanskih Srba nakon pada Srebrenice. U suđenjima održanim poslije rata čula su se ponovo užasna pravdanja o tome da je samo 'izvršavano naređenje'. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević optužen je za ili izravno ili prešutno odobravanje pokolja izvršenog po naređenju zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića. Ako razmatramo ova zvjerstva u svjetlu ideja Hannah Arendt, nalazimo da je teško odbaciti srpske vojnike kao tek nezasite krvožedne fanatike, već gledati na njih kao na moderne Evropljane koji nisu daleko od nas ovdje i sada”

Radenko Abazović odluči da se priključi Armiji RBiH. Samo nekoliko dana nakon toga, u velikim i dramatičnim bitkama na Stupu Abazović gine kao član posade našeg transportera. To je bila nevjerovatna situacija. Transporter je bio u borbi, a minobacačka granata s položaja Vojske RS, dok se transporter kretao velikom brzinom, uletjela je kroz otvor, kupolu transportera i ubila čitavu posadu. A što je još više nevjerovatno – Radenka Abazovića ukopali su u onaj isti grob koji je on samo nekoliko dana prije toga iskopao”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!