Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama?

Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu

Izgleda da u školama Kantona Sarajevo nisu više poželjni bošnjački i bosanskohercegovački književni klasici. Nije preporučeno više čitati Maka Dizdara i Skendera Kulenovića, Derviša Sušića ili Ćamila Sijarića, pogotovo nije preporučeno čitati Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića, Osmana Đikića, Musu Ćazima Ćatića, Hamzu Humu, Hasana Kikića, Abdurezaka Hifzija Bjelevca, Aliju Nametka ili Envera Čolakovića. Nije preporučeno čitati ni Dževada Karahasana ili Irfana Horozovića, kao ni Nedžada Ibrišimovića i Aliju Isakovića, naročito ne Zilhada Ključanina, odnosno niz ključnih autora novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Nije preporučeno čitati čak ni Derviš i smrt Meše Selimovića, mada Tvrđava jeste prihvatljiva, a Abdulaha Sidrana dovoljno je pročitati samo u “izboru”, dakle pjesmu-dvije, bilo koju. Još je manje preporučeno baviti se našom starijom književnom prošlošću – iz vlastite tradicije ništa nije potrebno pročitati, a od usmene književnosti, pored tolike folklorne baštine, dovoljna je samo Hasanaginica.

Radikalne promjene nagore na koje nema reakcija

S prvim septembarskim školskim zvonom odzvonilo je, naime, i dosadašnjim nastavnim planovima i programima za osnovne i srednje škole u Kantonu Sarajevo, a na snagu su stupili novi, revidirani nastavni planovi i programi. Nastavne planove i programe i njihove revizije radili su ranije čitavi interdisciplinarni timovi eksperata, počev od referentnih stručnjaka iz prakse do univerzitetskih profesora iz različitih relevantnih oblasti, a ovu reviziju napravili su prije svega nastavnici iz škola, i to tako što su se iz nastavničkih redova u komisiju za reviziju preko nastavničkih aktiva (samo)predlagali oni koji su bili zainteresirani, bez obzira na reference. Također, revidirani nastavni planovi i programi nisu, pritom, prethodno prošli ni nezavisnu ekspertsku ocjenu, niti su bili predmet javne rasprave. Jednostavno, desila se revizija o kojoj se malo ili nimalo šire zna.

No, bilo kako bilo, revizije u našem školstvu itekako su dobrodošle, ali samo onda ako su znalačke i dobronamjerne, i ako se njima stvari pomiču naprijed, a ne nazad. Za razliku od nekih drugih nastavnih predmeta, to, međutim, nije slučaj s revidiranim nastavnim planovima i programima za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, a posebno ne s nastavnim planovima i programima za ovaj predmet namijenjenim za upotrebu u gimnazijama i srednjim stručnim školama. Štaviše, riječ je o potpuno skandaloznim “poboljšanjima” nastavnih planova i programa, no koja su, međutim, prošla dokraja muklo, s ogluhom koja, najblaže rečeno, zabrinjava. Desila se zasigurno najnekompetentnija, ali i najradikalnija promjena u nastavi maternjeg jezika i književnosti od završetka rata pa nadalje, a o tome u našem društvu nema doslovno nijedne riječi, a nekamoli ozbiljnih analiza. Čak ih nema ni u stručnom ili akademskom kontekstu.

Zabrinuti smo, i to s punim pravom zabrinuti, za povratničku djecu u RS-u, kojima se nezakonito uskraćuje pravo na izučavanje bosanskog jezika i tzv. nacionalne grupe predmeta, tj. pravo na maternji jezik i identitet, a nešto što opasno sliči tome dešava nam se, izgleda, i u Sarajevu, i to pred našim očima, a mi to ne vidimo, ne želimo ili ne smijemo vidjeti, ili jednostavno ne znamo. Zabrinuti smo, također potpuno osnovano, zbog neznanja kojeg je sve više u našem društvu, zabrinuti smo zbog neobrazovanosti u kojoj se počinjemo gušiti. Zabrinuti smo zbog kvazistručnjaka na svakom koraku, zbog bezvrijednih diploma i praznih titula, zbog favoriziranja podobnih a ne stručnih. Zabrinuti smo i zbog kojekakvih ideologija koje i tajno i javno vršljaju našim obrazovanjem i ispiru mozgove naše djece, a roditeljima razvlače pamet… Zabrinuti smo zbog svega ovog, a u potpunoj gluhoći prolazi nam institucionaliziranje upravo neznanja, neobrazovanosti i kvazistručnosti, dakle očite nekompetentnosti, ali i sumnjivih ideoloških projekata upravo u našem obrazovnom sistemu!

Ovo jesu tek neki ozbiljni nedostaci nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost koji se od početka ove školske godine primjenjuju u gimnazijama i srednjim stručnim školama u Kantonu Sarajevo, a slični nedostaci prisutni su i na razini osnovne škole. U uvodnim napomenama za revidirane nastavne planove i programe tvrdi se da revizija nije ukinula ili izmijenila dosadašnje nastavne planove i programe i njihove sadržaje (iz 2003. godine), tj. da je donijela tek funkcionalna poboljšanja u odnosu na ranija rješenja. Bez obzira na dvosmislenost toga šta znači da nešto nije izmijenjeno nego je “samo” revidirano, to, međutim, de facto nije tačno jer revizija o kojoj je riječ nije uopće “samo” revizija, već je, naprotiv, u pitanju suštinska promjena cjelokupne koncepcije ranijih nastavnih planova i programa, odnosno potpuno nova koncepcija. Riječ je, dakle, o vrlo korjenitim, upravo radikalnim promjenama za koje se tvrdi da to nisu, pri čemu promjene koje se uvedene jesu ne promjene nabolje već drastične promjene nagore.

Eliminacija bez obrazloženja

Najveće promjene odnose se na obaveznost nastavnih sadržaja – nastavnici samostalno biraju 70-75% sadržaja iz ranijih nastavnih planova i programa, a što se posebno odnosi na izbor nastavnih sadržaja iz oblasti književnosti te, naročito, na učeničku lektiru. Između svega ostalog, ukinuta je kategorija obavezne lektire, a umjesto propisanih lektirnih tekstova nastavnicima se ostavlja mogućnost da, zajedno s učenicima, u ogromnom procentu sami kreiraju popise učeničkih lektira prema predviđenim obrazovnim ciljevima i zadacima te ishodima učenja. Pritom, ova načelna mogućnost i dalje je na neki način kontrolirana jer sami revidirani nastavni planovi i programi ipak daju i određene, kako se kaže, “prijedloge lektire”, s preciznim popisima autora i djela, a što treba služiti kao neka vrsta putokaza i upute nastavnicima i učenicima. Također, pored svega drugog, revidirani nastavni planovi i programi uvode i nove književne sadržaje, i to one za koje se tvrdi da bi trebali biti “savremeniji”, a samim tim i interesantniji za učenike i upoznati ih s novim književnim trendovima. Na prvi pogled, u pitanju su promjene koje treba zdušno pozdraviti i podržati – one bi trebale, između ostalog, pomoći demokratizaciju i individualizaciju nastavnog procesa u našim školama, skrenuti pažnju na ishode učenja kao dosad kod nas uglavnom zanemareni aspekt obrazovnog procesa i uopće poboljšati naše obrazovanje. No, slučaj, nažalost, nije takav, naprotiv.

Revidirani nastavni planovi i programi za zvanični cilj imali su i racionalizaciju nastavnih sadržaja te stvaranje prostora u nastavnom procesu za druge važne nastavne aktivnosti. Zato, ako su u revidirane nastavne planove i programe uvedeni neki novi nastavni sadržaji, a jesu uvedeni, to, onda, logički i praktično znači da neki drugi, raniji nastavni sadržaji trebaju biti eliminirani, barem onda ako je tačno da je revizija istovremeno i racionalizacija nastavnih planova i programa. No, ovaj problem nigdje se precizno i jasno ne rješava, barem ne eksplicitno. Implicitno, stvar je mnogo jasnija, a rješavaju je upravo ponuđeni “prijedlozi lektire”. Ovi “prijedlozi lektire” ne sadrže samo nove, revizijom dodane književne sadržaje već i neke sadržaje iz ranijih nastavnih planova i programa, dok su neki drugi raniji književni sadržaji isključeni iz revidiranih nastavnih planova i programa. “Prijedlozi lektire” jesu, tako, kombinacija samo nekih “kanonskih književnih tekstova” iz ranijih nastavnih planova i programa i tekstova koje je po prvi put u nastavne sadržaje uključila revizija. I to je vrlo značajna, ogromna promjena u odnosu na ranije nastavne planove i programe. I, naravno, najproblematičnija, tj. to je upravo ono gdje se prije svega desio skandal o kojem je riječ. “Prijedlozi lektire” izrazito su važni kao zvanična preporuka u nastavnim planovima i programima, kao preporuka s najvišeg mjesta o tome šta je posebno bitno, a šta nije, na šta nastavnici trebaju obratiti naročitu pažnju, a na šta ne, a koja, kao takva, ima svoju posebnu težinu i značaj baš zato što su u pitanju zvanični prijedlozi. Skandal je još i veći jer su promjene ove vrste vrlo radikalne, a pritom nigdje, ni na koji način, nisu obrazloženi kriteriji po kojima su uvođeni novi književni sadržaji, odnosno nova učenička lektira, a posebno nisu obrazloženi kriteriji po kojima su neki književni sadržaji praktično eliminirani iz revidiranih nastavnih planova i programa. Zašto su djela nekih autora uvrštena u “prijedloge lektire”, a neka nisu, to, dakle, nigdje nije obrazloženo, bez obzira na to kako ovi prijedlozi bili frapantni čak i za laike, a nekamoli za stručnjake! Uz ovo, a pošto je ukinuta obavezna lektira i pošto je, uz “prijedloge lektire”, manje-više sve drugo prepušteno nastavnicima, i to bez adekvatnih instrukcija, zaseban je skandalozni problem i to što prijeti i mogućnost potpune anarhije i haosa, tim prije što niko prethodno nastavnike nije pripremio ili obučio za rad po novom, revidiranom konceptu nastavnih planova i programa!!!

Izbrisani Dizdar, Horozović, Ibrišimović, Karahasan, Kulenović, Sušić…

Niko, dakle, nije objasnio zašto u “prijedlozima lektire” nema npr. Maka Dizdara, jednog od najznačajnijih pisaca bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti uopće, a revizijom je istovremeno uveden npr. Nenad Veličković, pisac i publicist ipak minornih književnih dometa, pogotovo spram Maka Dizdara, također bez ikakvog kriteriološkog obrazloženja. Da li je moguće da učenik može završiti gimnaziju, a da u lektiri koja mu je predložena za čitanje nema Kamenog spavača, a kamoli isto tako izuzetne Dizdareve pjesničke knjige Modra rijeka?! Može li učenik završiti gimnaziju, a da nije predloženo da kao lektiru pročita barem koji sonet Skendera Kulenovića ili njegov roman Ponornica, ili da nije čitao Sušićeve Pobune ili makar koju priču, ako ne i neki roman Ćamila Sijarića?!

Ako su, nekim neobjašnjivim čudom, možda i “zastarjeli” fundamentalni pisci novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kakvi su Dizdar, Kulenović, Sušić ili Sijarić, vrijedi li lektire barem Ibrišimovićev još sasvim “nov” roman Vječnik iz 2005. godine, je li barem on dovoljno “savremen”, ako to iz nekog nepoznatog razloga više nije izuzetni Ugursuz?! Vrijedi li išta npr. Imotski kadija Irfana Horozovića iz 2000. godine ili makar neki drugi njegov tekst?! Vrijedi li išta Isakovićevo barem upola koliko ma koja knjiga dragog, ali književno ipak skromnog pisca Darija Džamonje, a obojica su savremeni pisci?!

A šta je s Dževadom Karahasanom – ako se htjelo uvesti savremene, aktuelne pisce u lektiru, je li predložene lektire vrijedno išta što je napisao barem Karahasan, jedini naš živi pisac koji je dobio gotovo sve velike evropske i svjetske književne nagrade osim Nobelove nagrade, a za koju je, inače, bio vrlo ozbiljan kandidat?! Zar se o postmodernizmu ne može učiti sjajno upravo na nekom Karahasanovu romanu, npr. počev od Istočnog diwana iz 1989., preko Šahrijarova prstena iz 1996., pa do najnovijeg, možda dosad i najboljeg njegova romana Što pepeo priča iz 2015. godine, vrijednog svakog nobelovca?! Pa nije, valjda, da je predlaganja za lektiru od Karahasana vrednija Alma Lazarevska ili Miljenko Jergović, bez obzira na to što je riječ o autorima koji imaju i vrlo dojmljivih književnih stranica, za razliku od nekih drugih koji su također nekako “upali” u “prijedloge lektire”?! Kako onda i pomišljati na “nesavremenog” Zilhada Ključanina, koji je, uz izvrsnu poeziju i roman Šehid iz 1998. godine, objavio i niz sjajnih pripovjedačkih zbirki i romana, uključujući i izvanredni roman Dom Aurore Borealis iz 2010. godine?! Očito je da sarajevski učenici ne trebaju čitati ni barem neku od Sidranovih zbirki kakve su Sarajevska zbirka, Sarajevski tabut, Planeta Sarajevo ili Zašto tone Venecija

Andrić jeste jedini naš književni nobelovac, a važan nam je itekako i Branko Ćopić. Ali, kako to da je Andrić u lektiri zastupljen dvaput, i to otprije s Prokletom avlijom, a sad još i s knjigom Deca, koja je ipak daleko od toga da je tako važna u Andrićevu opusu, izuzme li se, naravno, pripovijetka o pitanju navodne bosanske međuetničke mržnje Pismo iz 1920. godine?! I Ćopić je za lektiru predložen dvaput, rame uz rame po tome s Andrićem, kao da je i Ćopić nobelovac, a u predloženoj lektiri uopće nema ni npr. izvanrednog romana Grozdanin kikot Hamze Hume, a i kako bi kad je iz nekog razloga nepreporučen čak i Selimovićev Derviš i smrt?!

Za lektiru, makar u izboru, nije predložen nijedan od gore spomenutih pisaca od Edhema Mulabdića do Envera Čolakovića, a koji su se nekad generacijama rado čitali u lektiri, barem s nekim svojim tekstovima. Mulabdić je npr. autor romana Zeleno busenje iz 1898. godine, prvog bošnjačkog romana, a autorski dvojac Osman-Aziz činili su Osman Nuri Hadžić i Ivan Milićević, koji su zajednički napisali prvi bosanskohercegovački roman Bez nade 1895. godine, no ni ovaj njihov jedinstveni književnohistorijski značaj nije uzet u obzir. Bašagić je jedna od stožernih ličnosti u književnosti, kulturi i društvu Bošnjaka krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a u Bosni i Hercegovini sigurno je višestruko značajniji od Vojvođanina Jovana Jovanovića Zmaja, pa ipak Zmaj je predložen za lektiru, a Bašagić nije. Musa Ćazim Ćatić mogao je ući u glasovitu svjetsku antologiju sufijske poezije Eve de Vitray-Meyerovitch, ali ni Ćatić nije mogao biti predložen za lektiru u sarajevskim školama, dok pjesnik koji se navodi samo kao “Antić”, bez punog imena (vjerovatno se misli na Miroslava Miku Antića, autora dječijeg Plavog čuperka), jeste autor koji je sarajevskim gimnazijalcima i srednjoškolcima predložen za lektirno čitanje…

Sve čudo do čuda, apsurd do apsurda, pitanja na koja niko nije ni pomislio dati odgovor ili ma kakvo obrazloženje. Jedino, srećom, nije se desio barem taj skandal da je u “prijedloge lektire” uvršten još jedan nedosanjani travnički nobelovac, neki Bazdulj, makar kao primjer neprepoznatog književnog genija.

Kardinalne greške kao rezultat nekompetencije

Također bez ikakvog obrazloženja, u “prijedlozima lektire” izostao je i niz vrlo važnih autora hrvatske i srpske književnosti, što je isto tako jednako skandalozno, a posebno onda kad je riječ o značajnim hrvatskim i srpskim piscima iz Bosne i Hercegovine. U predloženoj lektiri nema, tako, ni Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Vitomira Lukića ili Anđelka Vuletića i dr., odnosno Alekse Šantića, Petra Kočića, Svetozara Ćorovića, Jovana Dučića i sl., kao ni drugih “zastarjelih” klasika poput, npr., Kranjčevića, Matoša ili Ujevića…, odnosno Vladislava Petkovića Disa ili Vaska Pope… No, pored vrlo neobično, čudnovato probranih pojedinih domaćih autora, popisi “prijedloga lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima “popunjeni” su, međutim, i čitavim nizom imena stranih, “svjetskih” pisaca, no bez ikakvih jasnih kriterija i standarda. Među njima ima i pokoji “pisac za plažu” ili pisaca koji su rijetko gdje u svijetu povlašteni toliko da su preporučeni za učeničku lektiru, čak možda nisu ni u svojim zemljama, pa je tako iz nekog razloga, ni kriv ni dužan, pored svih “stradao” čak i grandiozni William Shakespeare. Naime, čak ni Shakespeareovo nijedno djelo također nije predloženo u popisu lektire, kao da pojedinci koji su pisali revidirane nastavne planove i programe nikad nisu ni čuli za knjigu Shakespeare, naš savremenik Jana Kotta, koja im je mogla pomoći u razumijevanju i širenju njihova, najblaže rečeno, problematičnog i preuskog pojma “savremenosti”.

Ovaj detalj samo otvara još jedan jednako skandalozan problem – problem očite nestručnosti kojom su rađeni revidirani nastavni planovi i programi, a čiji su pojedini autori, također najblaže rečeno, i po svojim profesionalnim i akademskim kompetencijama potpuno nedorasli i nedostojni zadataka kojeg su se, izgleda, grabimice prihvatili. Tim i takvim autorima očito nedostaju temeljna znanja iz nauke o književnosti, a posebno književnohistorijska znanja. Zato i jeste moguće da je u lektiru za prvi razred gimnazije, a u kojem se učenici bave književnošću do srednjeg vijeka, uvršten Kanconijer svjetski glasovitog humaniste Francesca Petrarce, a da se samim humanizmom kao pojavom u književnosti i umjetnosti učenici trebaju baviti tek dogodine, u drugom razredu, kako to stoji u revidiranim nastavnim planovima i programima. Petrarca, dakle, ili nije humanist ili su oni koji su pisali nastavne planove i programe nešto grdno pobrkali?! Slično ovom, u trećem razredu gimnazije učenici bi se trebali baviti književnošću od realizma do moderne, odnosno zaključno s početkom Prvog svjetskog rata. Pa ipak, za lektiru se kao primjer teksta iz vremena moderne predlaže drama Pomrčina krvi Ahmeda Muradbegovića, koja je objavljena znatno kasnije – tek 1923. godine, i ni u kojem slučaju nije niti može biti tekst poetički vezan za modernu već za avangardu kao pojavu u književnosti prvenstveno između dvaju svjetskih ratova. Riječ je, dakle, o kardinalnim greškama, kao kad bi, npr., hirurg pomiješao jetru i želudac jer su “negdje tu ublizu”, pri čemu zbog ovakvih grešaka savjesni studenti sami odustaju od ispita i postiđeni se izvinjavaju profesoru zbog svojeg nedopustivog neznanja.

Ovakvih primjera očite nekompetencije ima još, čitav sramotni niz, i u oblasti književnosti, ali i u oblasti jezika i kulture izražavanja, a njihovo navođenje bilo bi, ipak, degutantno i ponižavajuće. Kardinalni propusti javljaju se čak i na metodičkoj razini, s često vrlo loše, pa i potpuno promašeno postavljenim odnosom između obrazovnih ciljeva i zadataka te ishoda učenja, što bi školskim nastavnicima trebalo biti barem blisko i poznato. To, međutim, ne čudi jer među autorima revidiranih nastavnih planova i programa za gimnazije i srednje stručne škole jeste čak i jedan osnovnoškolski nastavnik, dakle nastavnik niže obrazovne razine, a autorski tim ne uključuje doslovno nijednog univerzitetskog profesora iz oblasti historije ili teorije književnosti, kao ni iz oblasti lingvistike. Istina, među autore očito je formalno upisan, i to na posljednjem mjestu, i jedan univerzitetski profesor metodike nastave književnosti i maternjeg jezika, ali iako je riječ o vrhunskom stručnjaku u svojoj oblasti i uopće vrsnom književnom znalcu i znatno šire, po svemu jasno izgleda da univerzitetski profesor nije konsultiran povodom bilo kojeg problematičnog pitanja ili njegovi stavovi nisu bili uvaženi.

O čemu se, onda, ovdje radi i kako je moguće da smo dobili ovako skandalozno revidirane nastavne planove i programe za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost u sarajevskim školama?

Novi književni kanon i promjena kulturalnog pamćenja

Najjednostavnije govoreći, a ne libeći se otkriti samu suštinu, cilj revizije kakva je ovdje na kraju realizirana nije bilo ono što je moralo biti njezin konačni učinak. To, dakle, nije bilo stvarno poboljšanje i osavremenjivanje nastavnih planova i programa, jer neuvrštavanje u “prijedloge lektire” niza pisaca i njihovih djela koji bi tu morali neizostavno biti ne može se pravdati ni obrazovnim ciljevima i zadacima ni ishodima učenja, niti nekom zagovaranom “savremenošću”, tim prije što su izostavljeni pisci i djela u svakom ovom smislu daleko iskoristljiviji negoli većina onih koji su predloženi za lektiru. Desilo se, naime, nešto potpuno drugo: pod krinkom revizije ostvareno je očito debosniziranje nastave književnosti, a naročito čistka autora s posebnom simboličkom važnošću u povijesti bošnjačke književnosti te drugih nacionalnih književnosti i književnih tradicija u Bosni i Hercegovini.

Ovim se na najgrublji način faktički relativizira, pa i dovodi u pitanje i bosanskohercegovačka književnost kao specifična književnohistorijska kategorija, a posebno ono što su nacionalne književnosti i književne tradicije u bosanskohercegovačkoj interliterarnoj zajednici kao upravo jedinstvenom skupu različitih književnosti i književnih tradicija u bosanskohercegovačkom okviru. Štaviše, u revidiranim nastavnim planovima i programima doslovno nijednom ne spominje se pojam “bošnjačka književnost”, a naročito je očita upravo čistka ključnih bošnjačkih pisaca počev od Maka Dizdara i Skendera Kulenovića ili Derviša Sušića i Ćamila Sijarića pa nadalje, sve do Edhema Mulabdića, Osmana-Aziza, Safvet-bega Bašagića i starije književne prošlosti. Riječ je o pokušaju stvaranja novog, potpuno drugačijeg književnog kanona i radikalnoj intervenciji s ciljem promjene kulturalnog pamćenja, odnosno svijesti jednog društva o sebi samom, svojem identitetu i svojim temeljnim kulturalnim vrijednostima. A prije svega, riječ je o književnohistorijskom falsifikatu i podvali, o koncepciji koja ni na koji način nije utemeljena u općepoznatim naučnim činjenicama o stvarnim književnopovijesnim procesima i pojavama književnog stvaranja u Bosni i Hercegovini, kao i u širem južnoslavenskom kontekstu. Sve to uz sramotnu demonstraciju očitog neznanja i nestručnosti.

I ranije smo se imali priliku susresti se s idejama o tome da je patriotizam, pa tako i bosanski patriotizam, zapravo bolest koja ima svoju dijagnozu, a koja se također liječi nečim što je neki tzv. “anacionalni” nastavni plan i program, ma šta to značilo. O tome je iscrpno u svojim publicističkim knjigama Dijagnoza patriotizam i Školokrečina pisao Nenad Veličković, autor koji je ipak našao svoje sigurno mjesto u “prijedlozima lektire” po novim, revidiranim nastavnim planovima i programima. O tome redovno piše i časopis za “pravednije obrazovanje” Školegijum, čiji je idejni pokretač i glavni urednik upravo Nenad Veličković. A o tome su pisali i pišu i “školegijumovci” iz osnovnoškolske i srednjoškolske prakse Namir Ibrahimović i Damir Šabotić, koji su – gle čuda – ujedno i dva prvonavedena člana autorskog tima, odnosno komisije koja je izradila revidirane nastavne planove i programe, valjda predsjednik i zamjenik predsjednika ove komisije. Neko bi rekao kolovođe. Ili, možda prije, stvarni autori cijele ove skandalozne revizije, ako ne eventualno i nečiji “izvođači radova”?!

Ideologija u pozadini

Svako, doslovno svako ima i mora imati pravo na slobodu misli i izražavanja svojih stavova bilo koje vrste, pa tako i svojih ideoloških preferencija, čak i onda kad se to ostvaruje u nauci ili struci, ma koliko ideologiji ovdje ne bi trebalo biti mjesta po prirodi stvari. To pravo ima i mora imati i npr. Nenad Veličković i onda kad bošnjačkim nacionalizmom proglašava pjesmu Bosna Nedžada Ibrišimovića, ili kad pjesmu Zapis o zemlji Maka Dizdara parodira kao pjesmu Zapis o šolji, bez obzira na to što će mnogi Veličkovićevu parodiju doživjeti i kao pjesmu gdje se uspostavlja barem njima ružna paralela upravo između WC-šolje i Bosne, a sam Dizdar izvrgava ruglu. To pravo, također, moraju imati i dva spomenuta prvaka komisije koja je izradila revidirane nastavne planove i programe, i bez problema trebaju biti u mogućnosti izraziti ga u svakom svojem autorskom ili nekom drugom sličnom tekstu.

No, nastavni plan i program iz bilo kojeg nastavnog predmeta nigdje na svijetu nije niti može biti ičije pojedinačno vlasništvo, niti on smije biti čin ičijih ličnih preferencija bilo koje vrste, a posebno ne ideoloških preferencija bilo kojeg pojedinca ili kruga kojem on pripada ili čije interese zastupa. Svaki nastavni plan i program mora, dakle, biti dokraja objektivan i tačan, i mora se temeljiti isključivo na naučnim činjenicama i stvarnom stručnom znanju. A da su na toj osnovi rađeni revidirani nastavni planovi i programi za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost za škole u Kantonu Sarajevo, u njihovim “prijedlozima lektira” neizostavno bi morao biti i Mak Dizdar, između ostalih. Znatno prije npr. Nenada Veličkovića, a barem upola koliko Andrić ili Ćopić ili bilo koji drugi kanonski autor koji je revizijom preporučen za lektiru, bez obzira na to je li ranije bio zastupljen u školskoj nastavi književnosti ili nije. Tu bi, naravno, morao biti i Shakespeare, a nipošto ne bi smjelo biti čitavog niza onih sramotnih materijalnih grešaka koje su nam revidirani nastavni planovi i programi donijeli kao “poboljšanje”.

Za razliku od nekih drugih, preporučenih autora, djelo Maka Dizdara može preživjeti i bez da je uvršteno u prijedloge školske lektire u sarajevskim školama, ali sarajevske, bosanske škole ne bi smjele biti bez Maka Dizdara i drugih revizijom nepreporučenih a ključnih pisaca. Previše ovo podsjeća i na raznorazne međunarodne crne flomastere koji su “korigirali” bosanske udžbenike iz rata, određujući i tada “prihvatljivo” i “neprihvatljivo”, kao i sad. Jer, u osnovi i nema prevelike razlike između toga i “prijedloga lektire” u revidiranim nastavnim planovima i programima, kao da je opet u pitanju cenzura, samo ovaj put tiha, vrlo tiha, takva da je mogla (ili trebala?) proći i neopaženo. Osim ovoga, nastavni planovi i programi ne bi smjeli u obrazovnom sistemu institucionalizirati ni greške te neznanje onih koji su ih pisali. Pisci revidiranih nastavnih planova i programa, koji god to pojedinci bili, nisu samo iznevjerili naučne činjenice i pokazali svoje neznanje, već su, također, zloupotrijebili i svoj položaj, a posebno povjerenje koje su im dale njihove kolege iz Aktiva nastavnika bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika i književnosti, kao i povjerenje Prosvjetno-pedagoškog zavoda i, na kraju, Ministarstva za obrazovanje, nauku i mlade Kantona Sarajevo. Brojne probleme i sav nered u obrazovanju koji kod nas predugo vlada Ministarstvo nastoji nekako riješiti, a sad bi hitno moralo vaditi i vruće kestenje iz vatre koju su potpalili oni koji su pisali revidirane nastavne planove i programe za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost.

U suprotnom, državna himna koja bi se trebala izvoditi u sarajevskim školama svirat će uprazno. Bit će to prazna himna, himna bez riječi (jer riječi su, ipak, važne!), himna koja nemušta svira u isprani dječiji um, a u koji, ovakva kakva jeste, ova skandalozna revizija nastavnih planova i programa može unijeti jedino neznanje i zbunjenost pred svijetom i samim sobom, pred svojim “ja”.

 

“Prijedlozi lektira” iz književnosti naroda Bosne i Hercegovine u revidiranim nastavnim planovima i programima

Najavljujući u uvodu da bi u sastavu lektire “učenici trebalo da pročitaju i nekoliko djela savremenih autora, koji su jezički, tematski bliži njihovom svijetu, iskustvu, interesovanjima” jer se “književnost permanentno razvija i postaje sve bogatija, a Nastavni plan i program treba biti usaglašen s takvim trendovima”, a kako bi “učenici imali barem uvid u noviju književnu produkciju u toku srednjoškolskog obrazovanja”, autori revidiranih nastavnih planova i programa ponudili su “prijedloge lektire” za sva četiri razreda gimnazija, no koji, međutim, većinom ipak ne odgovaraju kategoriji savremenih autora i trendova:

 

Bisera Alikadić: Izbor iz poezije (rođena 1939)

Ivo Andrić: Deca (rođen 1892, a umro 1975; knjiga objavljena 1963)

Ivo Andrić: Prokleta avlija (knjiga objavljena 1954)

Miroslav Mika Antić: Izbor iz poezije (rođen 1932, a umro 1986)

Miloš Crnjanski: Izbor iz poezije (rođen 1893, a umro 1977; posljednju zbirku poezije objavio 1965)

Branko Ćopić: Izbor iz poezije (rođen 1915, a umro 1984; posljednju zbirku poezije objavio 1978)

Branko Ćopić: Magareće godine (knjiga objavljena 1960)

Zija Dizdarević: Prosanjane jeseni (rođen 1916, a umro 1942; knjiga objavljena 1959)

Dario Džamonja: Izbor priča (rođen 1955, a umro 2001)

Aleksandar Hemon: Pitanje Bruna (rođen 1964; knjiga objavljena 2004)

Miljenko Jergović: Sarajevski Marlboro (rođen 1966; knjiga objavljena 1994)

Jovan Jovanović Zmaj: Đulići uveoci (rođen 1833, a umro 1904; zbirka objavljena 1882)

Danilo Kiš: Grobnica za Borisa Davidoviča (rođen 1935, a umro 1989; knjiga objavljena 1976)

Ante Kovačić: U registraturi (rođen 1854, a umro 1889; knjiga objavljena 1888)

Miroslav Krleža: Gospoda Glembajevi (rođen 1893, a umro 1981; drama objavljena 1929)

Tvrtko Kulenović: Istorija bolesti (rođen 1935; knjiga objavljena 1994)

Alma Lazarevska: Smrt u Muzeju moderne umjetnosti (rođena 1957; knjiga objavljena 1996)

Ahmed Muradbegović: Pomrčina krvi (rođen 1898, a umro 1972; drama objavljena 1923)

Isak Samokovlija: Izbor iz djela (rođen 1889, a umro 1955)

Meša Selimović: Tvrđava (rođen 1910, a umro 1982; knjiga objavljena 1970)

Abdulah Sidran: Izbor iz djela (rođen 1944)

Borisav Stanković: Nečista krv (rođen 1876, a umro 1927; knjiga objavljena 1910)

Nenad Veličković: Đavo u Sarajevu (rođen 1962; knjiga objavljena 1996)

Marko Vešović: Poljska konjica (rođen 1945; knjiga objavljena 2002)

Karim Zaimović: Tajna džema od malina (rođen 1971, a umro 1995; knjiga objavljena 1996)

 

PROČITAJTE I...

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

: Spremnost NATO-a da Bosni i Hercegovini i njenim Oružanim snagama pruži ne samo stručnu već i materijalnu pomoć radi ubrzavanja procesa modernizacije dodatno je ohrabrujuća ako se ima u vidu zastoj u realizaciji Akcionog plana za članstvo (Membership Action Plan – MAP) uslijed opstrukcija Vlade Republike Srpske o pitanju knjiženja vojne imovine, što je jedan od bitnih preduvjeta za ulazak u NATO

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Džemal Muftić 27.09.2016.

    To se zove sistematična premodelacija bošnačke pameti, na koju se sve lahko lijepi, u Sarajevu vjerovali ili ne dana ima omladine koja pojma nemaju o opsadi grada 1992-95

    Odgovori
  • Ekrem Fetić 27.09.2016.

    Nužno je revidirat iznesene prijedloge ,pa ih izmjenit i nadopunit ,prije svega piscima iz Bosne i Hercegovine sa reputacijom i ugledom ,koji imaju dokazane vrijednosti, a isti su zaobiđeni u prvobitnoj varijanti.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!