Jesmo li dovoljno pametni za “pametne” telefone

Prema riječima diplomirane psihologinje Aide Tule, danas su “pametni telefoni” postali dijelom onog što anatomski zovemo ruka i možemo ih gledati kao produžetak nervnog sistema. Upravo iz tog razloga, važno je znati upravljati njima kao što upravljamo drugim kognitivnim procesima, a to je imati cilj u kretanju kroz more informacija kojima nema kraja ni početka, niti vodiča koji će nam prethodno sortirati štetne i korisne podatke. Tule kaže da za “smartphone” moramo i sami biti dovoljno “smart”

Kada je Steve Jobs 2010. godine pustio u prodaju iPad, opisao ga je kao “izvanredan” uređaj na kojem ćemo imati najbolje iskustvo pretraživanja, daleko bolje od računara i pametnog telefona. Nekoliko mjeseci poslije, na pitanje novinara New York Timesa: “Vaša djeca vjerovatno jako vole iPad?”, Jobs je odgovorio: “Nisu ga koristili. Kod kuće ograničavamo djeci korištenje tehnologije.”

Inače, kako bi ljudi pokazali da vjeruju u svoje proizvode, u poslovnom svijetu uobičajena je strategija korištenja tih proizvoda. Stoga je vrlo zanimljivo i indikativno kada naiđete na suprotne primjere, a izgleda da je to posebno karakteristično za industriju tehnoloških uređaja.

Blizu Silicijske doline – područja u blizini San Francisca u kojem je najveća koncentracija visokotehnoloških (hi-tech) firmi u svijetu – postoji škola Waldorf School of the Peninsula, u kojoj se do 8. razreda ne koriste uređaji s ekranima. Ono što je zanimljivo u vezi s tom školom jeste da 75% djece koja je pohađa ima roditelje visoko pozicionirane u tehnološkom svijetu Silicijske doline.

“NESREĆI” KRAJA NEMA

Ove i slične informacije potaknule su Adama Altera, profesora psihologije i marketinga na Univerzitetu New York, koji je ujedno i autor knjige o ovisnostima o društvenim mrežama objavljene pod naslovom Neodoljiv, da provede pet godina istražujući kako svi ti ekrani utječu na nas, našu porodicu i ljude koje volimo.

S tim u vezi, uporedio je prosječan dvadesetčetverosatni radni dan u 2007, 2015. i 2017. godini. Došao je do zaključka da se mnoge stvari u ovih deset godina nisu promijenile. Spavamo između 7,5 i 8 sati dnevno, radimo od 8,5 do 9 sati, jednako vremena nam treba za obavljanje nužnih aktivnosti – to su stvari poput jedenja, kupanja i brige oko djece, na koje trošimo približno tri sata dnevno. Ostalo je naše privatno vrijeme. To je razdoblje za hobije, za bliske odnose s drugima, vrijeme kada mislimo na svoj život itd. A upravo u vezi s tim periodom našeg svakodnevnog života desile su se velike promjene. Istraživanje je pokazalo da ga provodimo uglavnom ispred ekrana našeg mobitele.

Iako autor ne poriče činjenicu da nam mobiteli dosta koriste za razgovor s bliskim ljudima i olakšavaju život, on se pita šta se, zapravo, dešava tokom tog vremena i koliko nas obogaćuju aplikacije koje koristimo.

“Ako ljude zaustavite dok koriste aplikacije vezane za opuštanje, vježbanje, prognozu vremena, čitanje, obrazovanje i zdravlje i upitate ih kakvo im je trenutno raspoloženje, reći će da se osjećaju prilično dobro. Prosječno na svaku od tih aplikacija potroše približno devet minuta dnevno. Međutim, aplikacije za traženje partnera, društvene mreže, igrice, aplikacije za zabavu, pretraživanje informacija o drugim ljudima ili vijesti čine ih manje sretnima, a dnevno na svaku od njih potroše približno 27 minuta. Trošimo, dakle, tri puta više vremena na aplikacije koje nas ne čine sretnima”, naglašava Adam.

Jedan od razloga zašto provodimo toliko vremena baš na te aplikacije, navodi Adam, jeste to što nam one kradu tzv. “tačku prekida”. A tačka prekida jeste, zapravo, signal da s onoga što u tom trenutku činimo trebamo prijeći na nešto novo, da trebamo početi raditi nešto drugo. Naprimjer, kada uzmete novine, nakon nekog vremena ih pročitate, preklopite i odložite ustranu. Isto je i s časopisima, knjigama – dođete do kraja poglavlja, što vas navodi da razmislite želite li nastaviti. Danas, međutim, koristimo medije koji tog prekida nemaju. Vijesti se neprestano objavljuju i sve teče bez prestanka – Twitter, Facebook, Instagram, elektronska pošta, SMS-ovi – informacije dolaze, provjeravamo jedan za drugim različite izvore, samo idemo dalje i dalje za novim vijestima, za novim podacima…

KOLIKO JE “SMART” TRAŽITI SREĆU NA SMARTPHONEU

Aida Tule, diplomirana psihologinja s dugogodišnjim međunarodnim iskustvom, kaže da je korištenje mobilnih uređaja na kojima su aktivno radili timovi vrhunskih stručnjaka i koji i dalje posvećeno rade na unapređenju svojih izuma, dok mi sjedimo i pasivno “listamo” razne online mogućnosti s gotovim obrađenim informacijama, serviranim ponovo od timova ljudi koji su danonoćno na terenu – kreću se, prikupljaju i istražuju da bi pravili korisne i zanimljive ponude – u najmanju ruku poražavajuće za ljudsko biće, čija je presudna karakteristika postojanja sposobnost da uči i stvara.

“Čovjek je sretan kad vrijedi, a vrijedimo kad doprinosimo, a doprinositi možemo kad imamo znanje ili vještine koje primjenjujemo u rješavanju problema, nikako u postajanju dijelom mnogih društvenih problema. Smartphone je danas postao dijelom onog što anatomski zovemo ruka i komotno ga možemo gledati kao produžetak nervnog sistema. Upravo iz tog razloga, važno je znati upravljati njima kao što upravljamo drugim kognitivnim procesima, a to je imati cilj u kretanju kroz more informacija kojima nema kraja ni početka, niti vodiča koji će nam prethodno sortirati štetne i korisne podatke. Vidimo da za ‘smartphone’ moramo i sami biti dovoljno smart”, pojašnjava Tule, koja skoro petnaest godina radi u oblasti primijenjene pozitivne psihologije kroz edukaciju i savjetovanje.

Ako se osvrnemo na Bosnu i Hercegovini, u kojoj, prema Aidinim riječima, imamo izuzetno mnogo neriješenih problema u svim vrstama odnosa – od političkih, ekonomskih, obrazovnih, zdravstvenih pa sve do porodičnih – može se vidjeti da skoro nema osobe bilo kojeg uzrasta i društvenog statusa koja nema “smart” mobilni uređaj. Ona se pita koliko smo spremni biti “smart” u njihovoj upotrebi, misleći pritom na izgrađene ličnosti koje imaju razvijenu samokontrolu da znaju koliko i zbog čega nešto koriste. Ako u našem okruženju primjećujemo odrasle osobe koje nisu dorasle korištenju “smart” mobilnih uređaja, jer vidimo da ne znaju odrediti vrijeme korištenja, jer nemaju ciljeve korištenja, narušavaju porodične / bračne odnose, narušavaju zdravlje nesanicom i nekretanjem, jer su razgovore uživo ograničili na prostoproširene rečenice, pa šta onda reći za djecu, pita se Aida.

“Zamislite dijete u predškolskom uzrastu, kojem se tek trebaju razviti moždani centri i životne navike, kako postaje korisnik uređaja kojima ni mnogi odrasli nisu ovladali. Duboko mi se urezala u sjećanje priča majke koja je doživjela da joj njena kćerkica u zraku prelazi prstom preko lica s ciljem da je ‘prelista’, kao što to radi na iPadu kad više ne želi gledati određeni sadržaj. Pitam se je li to bila jedna od onih majki koje djetetu, kad žele da im ne smeta, daju ‘smartphone’ ili iPad u ruke!? Čak mu nabave da ima svoj da ne bi njihov tražilo”, pojašnjava Aida, koja djeluje širom Bosne i Hercegovine u vladinom i nevladinom sektoru, kao i u zemljama Evropske unije. Aktivno piše i drži seminare na bosanskom, njemačkom i engleskom jeziku.

Ona ističe da su pametni mobilni uređaji u onoj mjeri korisni kolika je namjera korisnika da svjesno investira i troši svoju energiju u proces stvaranja i učenja, jer to povećava osjećaj zadovoljstva i snage, dok nas nesvjesno dopuštanje njenog potkradanja čini umornim i nezadovoljnim.

RJEŠENJE JE U PRONALAŽENJU MJERE

Ovisnost o pametnim telefonima jedan je od zajedničkih problema u svim društvima današnjice. Čak se skupljanje lajkova na društvenim mrežama poistovjećuje s pušenjem i konzumiranjem droga i alkohola. “Svaki put kada nam neko lajkuje neku od objava na društvenim mrežama djeluje kao da smo uzeli malu količinu droge”, kaže Adam Alter. Kako ovaj stručnjak navodi, ove dvije situacije mozak registrira kao dosta slične, a tome je razlog stvaranje osjećaja neizvjesnosti koji izaziva zavisnost kod korisnika društvenih mreža. Sve je ovo ništa drugo do hemijska supstanca zvana dopamin, neurotransmiter koji proizvodi sreću, a oslobađa se prilikom uzbuđenja koje se javlja u toku osjećaja neizvjesnosti prilikom objavljivanja određenog sadržaja na našim profilima. Još jedan od problema jeste to što svako na svom profilu predstavlja sebe u najboljem svjetlu. Stoga, svaki put kada pogledamo nečiji profil, vidimo samo najbolje i zaključujemo da su tuđi životi bolji od naših, što nas često čini depresivnim i nezadovoljnim, smatra Alter.

Prema dokumentarnom filmu Screenagers, ovaj problem nije samo psihološki već i fiziološki, jer adolescenti nisu samo privrženi svojim smart telefonima već se kod njih javlja osjećaj niže vrijednosti i gubitak samopouzdanja kada određeni status ili fotografija ne dobiju očekivani broj lajkova. Zbog toga mogu postati drski i agresivni.

Mnogi naučnici misle da bi ideja uvođenja “tech breaks” (odmor od tehnologije) bila od velike koristi za društvo, jer postoje mnogi parovi koji više vremena provode na društvenim mrežama nego u međusobnoj komunikaciji, pa zbog toga u mnogim slučajevima dolazi do negativnih ishoda, razvoda i slično.

Adam predlaže da se probamo ograničiti tako da barem za vrijeme večere ne koristimo telefone.

“Na početku je bolno. Ja sam imao osjećaj da mnogo propuštam. Borio sam se s time. No, naviknete se. Savladate to odvikavanje kao kod odvikavanja od droga, i tada život postaje živopisniji, bogatiji, zanimljiviji, vodite kvalitetnije razgovore. Zaista se povežete s ljudima oko sebe. Mislim da je to fantastična strategija i znamo da djeluje, jer kad ljudi to počnu raditi, a pratio sam mnoge koji su to pokušali, to se širi dalje”, pojašnjava ovaj američki psiholog.

Ekrani su čudesna stvar. Međutim, prema njegovim riječima, koristimo ih kao da se vozimo niz zaista brzu, dugu cestu, u autu kojem je gas stisnut do kraja, a teško je dosegnuti kočnicu.

“Morate odabrati. Možete ili lagano voziti uz predivne slike mora i fotografirati s prozora, to je lahko, ili možete sići s ceste kako biste stali ustranu, stisnuli tu kočnicu, izašli, izuli cipele i čarape, malo prošetali po pijesku, osjetili ga pod nogama, krenuli prema obali i pustili da vam gležnjeve zapljuskuje more. Život će vam biti bogatiji i smisleniji jer doslovno udišete to iskustvo, a sve zato što ste ostavili telefon u autu”, poručuje Adam.

PROČITAJTE I...

Harun Yahya autor je više knjiga i trenutno ima svoj TV kanal, gdje se pojavljuje kao voditelj u više nego bizarnim programima. Dio njegovih sljedbenika tvrdi da se radi o “islamskom učenjaku”, a njegove knjige nose nazive poput Allahovo umijeće stvaranja boja; Sulejman, a.s.; Jusuf, a.s.; Jedan dan muslimana; Mudžize tijela itd. Knjige su mu prevedene na bosanski jezik, a promotor i urednik većine knjiga na našem jeziku bio je upravo Nedžad Latić. Kakve “duhovne vrijednosti” u Yahyi prepoznaju njegovi sljedbenici, a pogotovo Latić, s obzirom na krajnju kontradiktornost njegove pojave, teško je reći

Admir Čavka i Jasmin Spahić, čelnici “Merhameta” u zapadnom dijelu Bosne i Hercegovine, tuže jedan drugog sudovima, osporavajući jedan drugom legitimitet; mimo sudskih procesa padaju teške optužbe o nelegalnom trošenju novca, uzimanju donacija, zloupotrebi projekata pomoći povratnicima

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!