Jesenja morija u Prozoru

U nepunih sedam dana Azrail nas je obilazio čak osam puta, što je za malu sredinu kakva je Prozor ekstremno neobično i teško. Ne bih želio da se ovo razumije kao neka vrsta jadikovanja i kuknjave – od Boga je i valja ići dalje – a i predstavljalo bi određenu vrstu bunta protiv Njegove volje. Ipak, vrijedi se povremeno opomenuti, valja razmisliti i pouku primiti. Nije o ovome ugodno ni pisati, a kamoli čitati. Ipak, nije ugodno ni ogovarati, spletkariti, lagati i raditi još štošta, pa to, u manjoj ili većoj mjeri, radimo

Bože mi oprosti, ali kao da je negdje nešto zakazalo pa Azrail proteklih desetak dana ima pik na našu malu kasabu. Naravno, dolazi on ovdje kao i svugdje drugo, svrati, obavi svoje i ode. Ipak, nikada nije navraćao ovako često. Ustvari, kad malo premotam film, a taj film traje već petnaestak godina, ovdje ljudi umiru u valovima, i to tako što u jednoj sedmici umre dvoje ili troje ljudi, a onda dženaza nema jedan ili dva mjeseca, pa opet iznova. Zvuči nevjerovatno, ali i kad se prelista knjiga umrlih koju uredno vodimo, stvari stoje baš tako.

Jasno, mi ćemo kazati onu uobičajenu: “Bože po redu!”, pod čim vjerovatno kontamo na godine i starosnu dob. Ipak, smrt ne ide po tom redu. Bolje rečeno, naš red i red kojim smrt dolazi uopće se ne poklapaju i, ako ćemo do kraja iskreno, sve više se razlikuju. Henry Miller negdje je zapisao da je nered zapravo red koji ne razumijemo. Drugačije se ne može razumjeti ni ciklus smrti.

Da se vratim Azrailu. U nepunih sedam dana obilazio nas je čak osam puta, što je za malu sredinu kakva je Prozor ekstremno neobično i teško. Ovdje, i kada s ulice nestane samo jedan pas lutalica, to se itekako primijeti. Ne bih želio da se ovo razumije kao neka vrsta jadikovanja i kuknjave – od Boga je i valja ići dalje – a i predstavljalo bi određenu vrstu bunta protiv Njegove volje. Ipak, vrijedi se povremeno opomenuti i definitivno valja razmisliti i pouku primiti. Nije o ovome ugodno ni pisati, a kamoli čitati. Ipak, nije ugodno ni ogovarati, spletkariti, lagati i raditi još štošta pa to, u manjoj ili većoj mjeri, radimo.

U mom je džematu običaj da imam na dženazi ponešto i progovori; ne dugo, ali barem rečenicu ili dvije, bilo da se osvrne na umrlog ili kroz prigodan savjet potakne prisutne na razmišljanje. Kada bih obavio dženazu onako kako se to u većim sredinama prakticira – suhoparno, rutinski i bez pretjeranog zadržavanja na mezarju – imam osjećaj da bi se, u najmanju ruku, o toj dženazi godinama pričalo. Nije to praksa koju sam ja pokrenuo. Nastavio sam ono što je bilo uobičajeno i što sam zatekao, a što potpuno podržavam. Prilika je to da se i onima koji dođu jedino na dženazu kaže ponešto, a Allah zna kada i šta može taknuti nečije srce, probuditi u njemu klicu dobra i okrenuti ga kuda treba. Kaže se da je jedan doktor običavao dolaziti na dženaze, ali bi stajao po strani i ne bi klanjao. Jedne prilike osjećao se zbog toga neugodno pa je čučnuo kako bi bio manje upadljiv. Dok su ostali klanjali, on je razgledao okolinu i uočio konja kako pase po obližnjoj livadi. Shvatio je da jedino on i konj nisu u safu. Nikada više nije stajao po strani. Prema tome, i doktor od konja može nešto naučiti.

Razumijem, naravno, i praksu u većim sredinama. Nezamislivo bi bilo da, recimo, u Vlakovu ili Sutini imam drži govor na svakoj dženazi. Kako god, u mene je to praksa kroz koju se nastojim potruditi da kažem štogod korisno i inspirativno, ne bi li i oni koji stoje po strani, poput onog doktora, imali povoda da barem razmisle. Jedan kolega takve zove “evropski promatrači” jer su oni, valjda tako misle za sebe, prenapredni i moderni da bi stali u saf, a opet im je neugodno da propuste dženazu, pa je, ako ništa drugo, promatraju. Drugi kolega nešto je oštriji pa pred dženazu zna i podići glas kako bi naružio one koji bježe od safa. Tako je jedne prilike izrazio svoje veliko čuđenje baš zbog takvih, galameći kako ne može vjerovati da je nekome teško uzeti abdest i stati na namaz u kojem čak nema ni preginjanja i koji se u obući obavlja. Bio je toliko žustar da su se pojedinci “pronašli” i, da bi izbjegli poprijeke poglede klanjača, počeli su pristupati posljednjem safu. Pristupio je i neki Jovo koji je igrom slučaja došao prijatelju na dženazu. Ostalo je upamćeno kako je hodža i Jovu utjerao u saf.

Rekoh, u nepunih sedam dana bilo je osam dženaza, pa je valjalo na svakoj ponešto kazati, a usput se ne ponavljati. Nije toliko bitno šta se govorilo; ruku na srce, dženaza kao obred govori sama za sebe. Iz prikrajka sam motrio i razmišljao o umrlima. Sve sam ih, manje-više, poznavao, kako njih, tako i njihove životne puteve i porodice.

Naravno, bile su to osobe različite životne dobi, pretežno starije. Nura je, recimo, bila već uveliko zagazila u desetu deceniju života. Nekoliko je osoba preselilo u relativno mladim godinama; pedesetim ili šezdesetim, i to naprasno, uslijed srčanog udara, pred kućom, u šumi ili na ulici. Među umrlima je bila i djevojka od 25 godina te jedno novorođenče koje je živjelo svega dvadesetak sati.

Svaki gubitak člana porodice i voljene osobe, bez obzira na njene godine, bolest ili stanje u kojem je živjela, na određeni način boli i teško pada bližnjima. Ipak, smrt djevojke i novorođenčeta posebno su stresni i emotivni, kako za porodice, tako i za sve koji su prisustvovali dženazama.

Djevojka ili, bio sam slobodan da je tako oslovim, djevojčica rodila se 1993. godine u ratnom vihoru i u okolnostima koje je teško i zamisliti. Zbog svega je trajno imala psihofizička oštećenja uslijed kojih ni ona ni njeni roditelji nisu mogli razviti uobičajeni odnos roditelj – dijete. To ih nije spriječilo da se međusobno vežu, možda i više nego što to obično biva. Godinama sam pratio taj odnos za koga su i ljubav i sva pažnja ovog svijeta jednostavno premale riječi. Svi su živjeli samo za to da jedni drugima izmame osmijeh na lice. Sve je to iziskivalo mnogo odricanja od svakodnevne životne rutine, na što se niko nije žalio. Ona je bila u posebnoj ustanovi za osobe u takvom stanju.

Sve je trajalo do jednog jutra, kada je djevojčica pronađena mrtva. Jednostavno, navečer je zaspala i više se nije probudila. Uslijedio je nevjerovatan emotivni šok za porodicu, posebno za majku koja se u početku nikako nije mirila s tim. Razgovarali smo dugo i onda je prelomila: neće plakati i trudit će se da prikriva tugu kako njena kćerka ne bi zbog toga tugovala, a njihov je konačni sastanak, ako Bog da, u Džennetu. Ne daj Bože naći se u takvoj situaciji, ali način na koji se naš čovjek umije nositi s bolom i teškoćama nešto je što me itekako zna ostaviti bez daha, pa i postidjeti.

Paralelno s tom dženazom, u drugom džematu klanjala se druga, ovaj put novorođenčetu. Majka je uredno pratila svoju trudnoću, nije bilo nikakvih naznaka da bi nešto moglo biti problematično i ljekari su stalno govorili da je sve u najboljem redu. U tom je tonu došao i porod, a time i djevojčica. Međutim, nedugo nakon toga, uslijedila je smrt djeteta. Neopisivo je težak moment razgovarati s roditeljima o dženazi njihovog djeteta. Sve smo usaglasili i sve je prošlo kako je trebalo da prođe i opet je sabur majke i oca premašio svako očekivanje.

Slijedom ovih dženaza, često sam se pitao, a i džematlijama pokušao nametnuti razmišljanje o tome, da li zaista postoji neka ovosvjetska vrijednost i bogatstvo koje je toliko veliko i bitno da stane između dva čovjeka i zavadi ih toliko da prekinu svaki međusobni kontakt. Tek na dženazi, ako se ipak prelomi i dođe, iz grla se otkine ono čuveno “halal olsun!” Često sam slušao kako mi pojedinci, nakon ispraćaja komšije ili bližeg rođaka, s uzdahom kažu: “Eh, da mi je samo vrijeme vratiti, drugačije bih ja neke stvari!” Naravno, niti može vrijeme vratiti, niti s te pozicije može drugačije. Međutim, može uzeti pouku i nikada ne dopustiti sebi da ponovi istu grešku. Zapravo, to bi mu trebao biti podstrek da se ne samo izmiri s onima s kojima je u zavadi nego i da uznastoji izmiriti i druge. Tužno je gledati kako zbog sitnica i nebitnih stvari pucaju međusobni odnosi. Još je tužnije kako je sve manje onih koji su voljni da tome pokušaju stati ukraj.

Nošen takvim razmišljanjima, krenuo sam na dženazu Enveru, čovjeku u najljepšim godinama koga je jednostavno pokosio infarkt. Usput sretoh i svog hadžiju. Ne viđamo se često u posljednje vrijeme pa nas svaki susret obraduje. Pitam za zdravlje i familiju, a on mi s osmijehom odvrati: “Bujrum na slatku, došao nam je i Sejo!” Ovo me je beskrajno obradovalo pa moram dodatno pojasniti.

Hadžijin babo također je hadžija i dugogodišnji mujezin u mojoj džamiji. To je čovjek s nevjerovatnom životnom pričom koja je za neku drugu priliku. Tokom agresije je, kao i mnogi drugi, izgubio dosta toga, između ostalog i sina Sejada. Poginuo je blizu Hera, a, kako su mi pričali, bio je izuzetno dobar i stasit mladić iza koga su ostala supruga i sin Kenan. Supruga je umrla, a umro je i još jedan hadžijin sin pa je cijeli njegov svijet postao unuk Keno, o kojem se brinuo s mnogo ljubavi i pažnje. Kenu sam učio u mektebu i Keno je preda mnom završio hatmu. Dijete bez roditelja moglo je odlutati i postati ovakvo i onakvo, da mu pri tome niko plaho ne zamjeri. Keno je ostao na pravoj stazi i maksimalno je uzvraćao na ljubav i pažnju svom dedi i amidži, mojim hadžijama.

Prošle se godine oženio i, eto, Allahovom voljom, ovih dana dobio sina i dao mu ime po svom babi.

To je taj Sejad koji je došao i to je ta slatka koju, ako Bog da, valja popiti.

E, vala je baš slatka, posebno nakon svih ovih mučnih dana.

Po babinoj želji i u skladu s našom tradicijom, Seji će se zaklati kurban, a na meni je da proučim ezan, ikamet i hair-dovu.

Neka je umrlima rahmet, porodicama sabur, a naš Sejad nek bude živ i zdrav i, kako mi volimo reći, od babe bolji!

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!