Jelica Belović-Bernardzikowska: Prva je upotrijebila termin žensko pismo

Ukazivala je na mijenjanje ženskih uloga u javnoj i privatnoj sferi, vjerovala je da žene moraju biti načitane i obrazovane i da moderna žena nije ograničena ulogom žene i majke te da mora učestvovati u socijalnim i kulturnim dešavanjima svog naroda. Govorila je 9 jezika i prevodila literarne i pedagoške radove. Na francuski jezik prevela je naše narodne pripovijetke i kosovske pjesme. Proučavala je narodnu poeziju, narodnu frazeologiju, narodnu povijest, narodnu erotiku, narodne melodije i narodnu muziku

 

Najveći dio života i svoje u pogledu pisanja najplodnije godine provela je u Bosni i Hercegovini. U historiji proučavanja “ženskog pitanja” na ovim prostorima, Jelica Belović‑Bernardzikowska ostat će upamćena kao intelektualka evropskog kulturnog kruga, koja je svojim autoritetom utjecala na shvatanja naših književnica. Prva je upotrijebila termin “žensko pismo”, tvrdeći da “drugačije žena gleda na svijet i život, drugačije muškarac, i ta osobenost je velika vrijednost od koje se ne smije odstupiti”. Ona je i prva žena pedagoški pisac u Bosni i Hercegovini s vrlo širokim dijapazonom poznavanja pedagoških pitanja.

Članovi njene porodice bili su visokoobrazovani, a rođena je u Osijeku 1870. godine, gdje je završila osnovnu školu. Nižu gimnaziju završava u katoličkom samostanu u Đakovu, u zavodu biskupa Josipa Jurja Strossmayera, učiteljsku školu u Zagrebu, višu pedagošku u Beču i Parizu. Govorila je da je odgojena u zavodu “neumrlog Strossmayera”, gdje joj je usađena “u srce klica za sve one lijepe vrline” i od kojeg je naučila kako ljubiti “narodnu poeziju i slogu Srba i Hrvata”. Kao učiteljica je radila u Zagrebu, Osijeku, Rumi, Mostaru (gdje se priključuje časopisu Zora).

Godine 1896. udaje se za sudskog činovnika, poljskog grofa Janka Bernardzikowskog. Od 1894. do 1907. bila je profesorica Trgovačke škole u Sarajevu, potom upraviteljica Više djevojačke škole u Banjoj Luci, gdje je “zbog nacionalnog djelovanja” 1909. prijevremeno penzionirana (u 39. godini života, i to tokom bolesti) i odbačena od društva.

Oporavivši se od teške bolesti, još više radi; u Beču i Parizu studira, u Pragu je priredila izložbu “Srpska žena” i uz muževljevu potporu putuje po svijetu obilazeći veće etnografske muzeje u Austriji, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Italiji i Francuskoj. Ponovo se vraća u Sarajevo, gdje je 1913. priredila almanah Srpkinja, i to joj donosi nove nevolje zbog kojih se morala skloniti u Osijek.

U Sarajevo se vratila 1917. godine, postavši urednicom srpskog lista Narodna snaga. Godine 1918. je reaktivirana postavši profesoricom Mešovite građanske škole u Novom Sadu, gdje je ponovo penzionirana. Prve književne radove objavljuje 1885. godine u omladinskim listovima. Kasnije članke i eseje šalje u srpske i hrvatske listove sve dok joj poslije penzioniranja nisu zabranili objavljivanje.

Tada objavljuje pod pseudonimom Ljube Dimičić. Bila je saradnica većine školskih listova u Zagrebu, Sarajevu, Somboru, Sremskim Karlovcima. Objavljivala je angažirane tekstove u Ženskom svetu, časopisima Frankfurtet Zeitung, Frauenzeitung, Revue des Deux Mondes, The Gipsy lore. Bila je urednica Narodne snage i lista Frauenwelt. Teme o kojima je pisala su: književnost, pedagogija, dječija psihologija i sociologija, etnologija, zatim muzička i teatarska kritika. Objavila je dosta tekstova o feminizmu koji bi se mogli svrstati u umjereno liberalni feminizam.

Ukazivala je na mijenjanje ženskih uloga u javnoj i privatnoj sferi, vjerovala je da žene moraju biti načitane i obrazovane i da moderna žena nije ograničena ulogom žene i majke te da mora učestvovati u socijalnim i kulturnim dešavanjima svog naroda. Govorila je 9 jezika i prevodila literarne i pedagoške radove. Na francuski jezik je prevela naše narodne pripovijetke i kosovske pjesme. Proučavala je narodnu poeziju, narodnu frazeologiju, narodnu povijest, narodnu erotiku, narodne melodije i narodnu muziku. Da bi bolje razumjela kulturni život naših starih, proučavala je stara pisma, oporuke, inventare, ugovore, oglase, pozivnice…

Godine 1907/8. tokom boravka u Zagrebu uređuje Etnografski muzej i Obrtničko-umjetnički muzej. U to vrijeme već je izuzetan znalac etnologije (sama je napravila sistematizaciju naših vezova i formirala terminologiju), narodne usmene književnosti, obrednih igara, slikanja na drvetu. U više centara izvan Bosne i Hercegovine priređivala je izložbe i držala predavanja o narodnom vezu u Bosni i njene su velike zasluge što bosanski narodni vez postaje predmet interesiranja većeg broja istraživača. Bila je poznata i u evropskim okvirima – počasna je članica Bečkog folklornog društva, a sarađivala je i s poznatim bečkim etnologom i slavistom F. Krausom, koji je objavio mnoge njene radove.

Kao utjecajna članica Narodnog ženskog saveza Kraljevine SHS, dobila je poziv od organizacije “Women's International League for Peace and Freedom” da prisustvuje na skupu u Hagu 1922. godine, ali joj “nisu dali da ode”. Bila je izuzetna i po tome što nije priznavala zatvaranja u nacionalne ili vjerske okvire. Naime, za vrijeme austrougarske okupacije BiH radila je veoma angažirano na širenju i produbljivanju bratskih odnosa između triju naroda u BiH. Birajući teme za svoj rad, bila je jednako okrenuta kulturnim tekovinama u BiH, bez obzira na to u kojoj su sredini nastale. Iz prepiske Jelice Belović saznajemo da je za vrijeme svog pedesetogodišnjeg rada bilježila svu korespodenciju i dopisivala se s 442 lica u raznim jezicima i iz raznih zemalja.

Umrla je u Novom Sadu 1946. godine, vrlo osamljena, gotovo zaboravljena i u materijalnoj oskudici, jer svu gotovinu koju joj je ostavio pokojni suprug Sud u Sarajevu je zapisao u ratni zajam Austrije a da je niko nije ni pitao. Izgubila je i godine staža iz BiH, a uz to i pravo na penziju za te godine. Smatra se da je objavila preko 800 članaka, a potpisivala se i kao Jela, Jelica, Jasna, Hele, teta Jelica, mlada gospoja Ana i Ljuba Daničić.

Uvrštena je u knjigu Znameniti i zaslužni Hrvati 925-1925 (Zagreb, 1925), gdje je istaknuto i to da su njezini radovi “za našu etnološku književnost veliki kapital”, da je ona dala izvanredne priloge iz psihologije te da je koraknula i u “cvjetnu livadu” dječije književnosti, iz koje je “pribrala bujnih rukovjeti”.

 

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!