JEDNA PORODIČNA PRIČA IZ 1878. GODINE

Događaji su poznati. Po dogovoru velikih sila, austrougarska vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu. Na nekoliko mjesta bili su žestoki okršaji. Ipak, vojsku su samo nakratko zaustavljali. Tako i na Banjalučkom polju. Nakon bitke, krenulo je preuzimanje i čišćenje grada

Neke porodične priče doimaju se kao izvještaj iz prve ruke.

Tako i Šoverova.

Stari moj prijatelj, ljekar, svjetski putnik, ljubitelj teatra, intelektualac par excellence, čovjek iza kojeg je ostala jedna mala bibliofilska knjiga pjesama Imati sebe – jednom riječju Šover.

Ne znam kako je dobio taj nadimak. Mogu samo pretpostavljati. Vjerovatno iz onih dana u Parizu kad su pogrešno, s francuskim naglaskom, izgovarali njegovo ime i prezime: Žozif, Žovik, Žover – Šover (što je išlo uz riječi kojima je učio lingvistički radoznale Parižanke iz svoje generacije – žebati npr.).

Šover. Moj dragi stari prijatelj. Jedne smo noći dugo razgovarali. Bio je tu i Adem, glumac za sva vremena. Pričali smo i o Berlinskom kongresu. Naravno, i o svemu onome što je nakon toga slijedilo. Jedna carevina odlazi, druga dolazi. U nepoznatu zemlju.

Možda sam im ispričao kako sam u klaustru jedne crkve u Dalmaciji naišao na ploču na kojoj je dosta žestoko pisalo kako su dva čovjeka iz tog kraja ubijena u Bosni.

Dvije velike države – strane jedna drugoj. Vidi se to i iz knjige Matije Mažuranića Pogled u Bosnu, koju sam nedavno ponovo pročitao.

Vidi se i iz knjige Eugena Kumičića Pod puškom, koja je, zapravo, putopisni izvještaj o tim danima koji su ga doveli u tvrđavu Kastel.

Izvještaje su pisali i domaći pisci. Naročito o ulasku vojske koji, kao što je poznato, nije prošao bez otpora.

Mulabdićevo Zeleno busenje proživjelo je zbog toga neobičan književni život, kao i njegov pisac uostalom. Nije ga to busenje napustilo do kraja života.

O istinitim i neistinitim zulumima Simeuna đaka koje su u vezi s tim danima možemo pročitati u nekim pričama Petra Kočića.

Priče, uostalom, više govore o onima koji ih pripovijedaju nego o junacima koji se u njima spominju.

I Alkibijad Nuša kasnije je bio tu (tj. Branislav Nušić). Napisao je dramu o tom vremenu. I mnogi drugi.

Kao i mnoge porodične priče koje imaju svoju nepatvorenu vrijednost. I značaj. Za porodice, ne za zvanične historije.

Događaji su poznati. Po dogovoru velikih sila, austrougarska vojska ušla je u Bosnu i Hercegovinu. Na nekoliko mjesta bili su žestoki okršaji. Ipak, vojsku su samo nakratko zaustavljali. Tako i na Banjalučkom polju. Nakon bitke, krenulo je preuzimanje i čišćenje grada.

Pamtim grobna obilježja mnogih vojnika koji su pali tog dana. Danas ih više nema. Ostao je samo Šarčevićev, spletom okolnosti, koji se doima kao nevjerovatna priča.

Tog poslijepodneva Šoverova baka Kata izišla je na sokak, ko zna zašto. Opisuje on pažljivo kako je odjevena, kao da u ruci drži sliku iz porodičnog albuma. Stariji je od mene, ali ne toliko da bi pamtio svoju baku kad je bila mlada. Bijaše to neposredno nakon bitke. Kako je izišla na sokak, dva su vojnika s puškama jurnuli prema njoj i vikali:

– Halt!

Izgledalo je kao da će je ustrijeliti. Ukočila se i jedva protisnula.

– Nemojte, ljudi, ako Boga znate!

I jasno je pokazala rukom spasonosni znak koji je i dvojici vojnika očito bio razumljiv. Vojnici su zastali. Najednom im je sve postalo nejasno. Onda je jedan austrougarski vojnik kazao drugome.

– Mate, jeba te, govore ka mi!

Koliko sam se samo puta sjetio te priče. Ona je oživljavala u različitim vremenima i s različitim sudionicima. I svaki je put u njoj to – ljudi koji su nesvjesni razloga zbog kojeg su se našli u priči. Svaki je čovjek tih dana, kao i uvijek, bio u priči. U svojoj priči. Bez njega, njene međe nije moguće sagledati.

O Avdi Jabučici, o kojem nisam prestao razmišljati otkako stanujem u ulici koja se zove po njemu, neobičnom čovjeku koji je ugradio svoju neobičnost i majstorluk u otpor te davne godine – neki drugi put.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!