Jedna od najbližih saradnica Jovana Tintora bila je Svetlana Cenić

Jovan Tintor zvani Joja, predratni moler i diler oružjem, jedan je od osnivača SDS-a, ratni savjetnik Radovana Karadžića i kum Momčila Krajišnika. Odmah nakon martovskog referenduma o nezavisnosti BiH, imenovan je za prvog čovjeka Kriznog štaba u ovoj sarajevskoj općini. Poslije toga nije trebalo dugo da gotovo svo nesrpsko stanovništvo protjeraju s ovih prostora.

Jovan Tintor odgovarat će za zločine počinjene u proljeće i ljeto 1992. godine u sarajevvskom predgrađu Vogošća. Sud BiH potvrdio je optužnicu kojom ga se tereti za nezakonito zatočenje, mučenje, premlaćivanje, tjeranje na prinudne radove i ubistva velikog broja Bošnjaka i Hrvata. Kao posljedica zločina, kako je nevedeno, gotovo cjelokupno stanovništvo bošnjačke i hrvatske nacionalnosti je do konca 1992. godine bilo prognano s područja Vogošće i njene okoline. Tintor je optužen da je ove radnje počinio kao predsjednik Kriznog štaba Srpske demokratske stranke u Vogošći. Jovan Tintor zvani Joja, predratni moler i diler oružjem, jedan je od osnivača SDS-a, ratni savjetnik Radovana Karadžića i kum Momčila Krajišnika.

Odmah nakon martovskog referenduma o nezavisnosti BiH, imenovan je za prvog čovjeka Kriznog štaba u ovoj sarajevskoj općini. Poslije toga nije trebalo dugo da gotovo svo nesrpsko stanovništvo protjeraju iz sa ovih prostora. Nakon završenog posla u Vogošči, Krizni štab Tintor ostavlja četničkom vojvodi Nikoli Poplašenu, a on odlazi na Pale savjetovati prvog predsjednika RS. Pred kraj i nakon rata bavio se švercom između BiH i Srbije, gdje je i živio, u selu kod mjesta Ljig. U tom je gradiću osnovao četnčki klub. U Srbiji je osuđen na devet godina zatvora nakon što je 2012. ubio Branka Petrovića i pobjegao nakon pucnjave. Navodno, Petrović je ubijen nakon što je Tintorovog sina, koji se nekoliko godina ranije utopio u Drini, nazvao kriminalcem i švercerom. Tinto je uhapšen u februaru ove godine na Graničnom prelazu Rača i od tada je u pritvorskoj jedinici Suda BiH u Sarajevu, gdje će i dočekati početak suđenja.

Svrake, Sonja, Planjina kuća

Prvog marta 1992. godine lokalni Srbi dobijaju naoružanje iz kasarne u Semizovcu. Oružje Teritorijalne obrane, koje je bilo skladišteno u kasarni, podijeljeno je po selima u kojima su Srbi bili većina. Isto veče u Krivoglavcima je pucano na policijsku patrolu. Dan kasnije, raspala se policijska stanica u Vogošći, a policajci Bošnjaci i Hrvati prešli su u selo Svrake i uspostavili kontrolni punkt. Svrake su bile u potpunom okruženju, prolazak nije bio moguć bez dozvole Srba sa barikada, koji su počeli otimati i vozila. Ubrzo su ostali i bez namirnica. Na suđenju Radovanu Karadžiću u Haagu, među mnoštvom ostalih pokazan je i dokument u kojem se spominje naoružavanje Srba u sarajevskom naselju Vogošća. U njemu, između ostalog, stoji kako su JNA i SDS naoružali oko 70 hiljada dobrovoljaca u BiH. U jednom od tih dokumenata spomnje se i Jovan Tintor, tada jedan od najbližih Karadžićevih suradnika. „Išao sam od opštine do opštine i formirao vojne jedinice po naređenju mog predsjednika… Oformili smo sve, od brigada do voda. Sve je to uradio SDS“, tvrdio je Tintor.

Tintor je bio ključni čovjek SDS-ovog Kriznog štaba u Vogošći, kasnije savjetnik Radovana Karadžića dok su ga sa Momčilom Krajišnikom vezale kumske veze. Na jednom od ročišta tokom suđenja Karadžiću, moglo se čuti kako je upravo Krajišnik bio osoba koja je Tintora i Rajka Koprivicu, jednog od članova vogošćanskog Kriznog štaba, držala pod kontrolom. Pored Tintora i Koprivice, u Kriznom su štabu bili još i Borislav Maksimović, Svetozar Stanić te Slavko Jovanović. Tintor se predstavljao kao potpredjednik SDS-a i predstavnik svih vošćanskih Srba, član Krizbnog štaba i osoba odgovorna za sve što se dešava u Vogošći. A ono što se dešavalo u Vogošći bilo je zatvaranje, mučenje, ubijanje, silovanje i protjerivanje tamošnjih Bošnjaka i Hrvata. Prvi korak bio je napad na selo Svrake. Predvpdili su ga oficiri JNA, specijalne jedinice pod komandom Rajka Jankovića te četnici Vasilija Vidovića Vasketa, odnosno, pripadnici Šešeljevih paravojnih formacija. Nakon upada u selo, razdvojili su muškarce, žene i djecu i odveli ih ka kasarni u Semizovcu. Do šestog juna 1992. godine Svrake su teško granatirane i tog dana VRS izvještava „da u selu više nema kuća niti stanovnika“.

U oktobru iste godine imovina u selu je popisana i bošnjačke kuće prepisane su novim, srpskim vlasnicima. U komisiji koja je obavila popis bio je i Branko Vlačo, komandant vogošćanske policije. Zatočenici koji su zatvarani u nekoliko logora u Vogošči, gotovo svakodnevno su tjerani na prvu liniju fronta, uglavnom na brdo Žuč, gdje su kopali rovove. Kada je linija počela padati, u ljeto 1993. godine, srpska vojska natjerala ih je u živi štit. Neki od njih pokušali su pobjeći. Dva pripadnika interventnog voda, Dragan Damjanović i Vlado Ćetković, pucali su po njima. Ubijeno je 27 ljudi. Od sedmog jula 1992. godine, Planjina kuća bila je jedan od vogošćanskih zatvora. U nju su zatvorenici, pod pratnjom Nebojše Špirića, zamjenika Brane Vlače, dovođeni i iz Ilijaša. U ljeto 1992. godine u Planjinoj kući bilo je zatočeno oko 120 ljudi. Izvođeni su na prisilne radove za što je naredbe, u drugoj polovici 1992. godine, izdavao vojvoda Nikola Poplašen. Poplašen je nadgledao i razmjenu zatočenika. Sedmog avgusta Poplašen od Ministarstva pravde RS traži dozvolu da zatočenike odvodi na radove. Momčilo Mandić potpisao mu je odobrenje. Svakog dana su zatočenici izvođeni iz zatvora u rano jutro i vođeni na kopanje rovova, cijepanje drva ili kopanje grobova. Do danas se ne zna sudbina 28 ljudi koji su iz zatvora tako izvođeni na prislini rad. Dok su bili zatočenio, vlasti RS dodatno su im zagorčavali život. Tako je Radovan Karadžić potpisao ukaz kojim naređuje svima onima koji su na bilo koji način napustili teritorij pod njegovom kontrolom, da se u svoje domove moraju vratiti najdalje do 20 maja 1992. godine. Uprotivnom, biće im oduzeto državljanstvo „Srpske Republike BiH“.

Naredbu je Karadžić potpisao drugog juna 1992. Na svim glavnim cestama oko Vogošće postavljene su barikade početkom 1992. godine. Prvih dana marta počeli su prvi napadi, granatiranje i pucanje po bošnjačkim kućama. Jedna od barkikada bila je i u vogošćanskom naselju Svrake. Još ranije SDS i JNA počeli su naoružavati lokalne Srbe. Oružje iz tvornice Pretis uglavnom je prebačeno u kasarnu u Semizovcu, odakle je distribuirano dalje. Drugog maja tim je oružjem napadnuto naselje Svrake. Dva dana kasnije, konvoj sa oko 600 mještana pokušao je otići ka Brezi, međutim, grupu od 430 mještana zasutavljaju na barikadi i sprovode ih u kasanu u Semizovcu. Među njima je bio i Eset Muračević, koji je bio zarobljen sve do decembra 1992. godine, o čemu je svjedočio pred haškim Tribunalom. Muračević je prvo bio zatvoren u nekadašnjem restoranu Kontiki, odnosno, Kod Sonje. Odatle je nekoliko puta prebacivan u Nakinu garažu, vulkanizersku radnju Nazifa Karalića, gdje je također bio zatočen veliki broj Bošnjaka. Početkom avgusta sa drugim je zatočenicima prebačen u zatvor zvani Planjina kuća.

Svjedočeći u Haagu, detaljno je ispričao o ispitivanjima, premlaćivanjima, zlostavljanju. Između ostalih, tukli su ih Šešeljevci, koji su redovno dolazili u bunker i Planjinu kuću. Branko Vlačo, šef vogošćanske policije, bio je svakodnevno prisutan u zatvoru. Često su odvođeni na prisline radove, na kopanje rovova i korišteni su kao živi štit. Tijela onih koji su tada ginuli, prebacivana su u Planjinu kući i zarobljenici su ih pokopavali na lokalnom groblju. U Planjinu kuću je, u avgustu 1992. godine, došao Momčilo Mandić sa televizijskom ekipom sa Pala. Kazao im je da nema potrebe da ih se razmjenjuje jer su već kod kuće. Muračević je, petog decembra 1992. godine, izveden iz Planjine kuće u živi štit i tada je uspio pobjeći na slobodnu teritoriju.

U Tintorovoj kući

Većina Tintorovih suradnika iz tog ratnog vremena presuđena je ili mrtva. Branko Vlačo, Radovan Karadžić ili Momčilo Krajišnik osuđeni su ratni zločinci. No, sa Tintorom su u to doba surađivale neke od osoba koje su i danas dobro poznate ovdašnjoj javnosti. Jedna od njegovih suradnica bila je i Svetlana Cenić. Tokom svjedočenja 2006. godine u haškom Tribunalu, u procesu koji je vođen protiv Momčila Krajišnika, Cenić je do u detalje ispričala šta je radila i čime se bavila tokom rata u BiH. Krajišnika je, kako je kazala, upoznala 1991. godine. Prevodila je za kadrove SDS-a u Vladi Republike BiH kao i za Klub poslanika Srpske demokratske stranke. U predratnim godinama učetvovala je u mirovnim pregovorima u vezi sa tzv. Cutillerovim planom, kasnije i tokom pregovora sa Cyrusom Vanceom. Bila je tada lični prevodilac Momčila Krajišnika. Kazala je da je do 1991. godine radila u Sarajevu kao ekonomski savjetnik jednog britanskog preduzeća. Petnaestog aprila 1992. godine, sa porodicom je iz naselja Grbavica, u kojem je živjela, otišla u Vogošću gdje je ostala sve do kraja jula. Tada odlazi na Pale. Cenić je živjela, kako je kazala, između Vogošče i Ilijaša, odakle joj je baka i gdje je u to vrijeme bila njena cijela porodica, ali je spavala u Vogošći. Tada je odlučila potražiti posao u ovom naselju. Za pomoć se obratila Jovanu Tintoru.

„Pa, u to vreme moj prijatelj je bio angažovan kod gospodina Tintora jedno duže vreme i gospodina Tintora sam poznavala, tako da sam se prvo obratila njemu, a pogotovo što je… što nisam znala šta će ni biti sa mojom porodicom koja je bila u Ilijašu“, ispričala je Cenić. Tintor je do rata, objasnila je, bio aktivista SDS i imao svoje firme. Od njega je odlučila tražiti posao. „Ja pojma nisam imala u to vreme uopšte šta će biti jer nisam znala ni kol'ko će to dugo trajati. Rat mi nije bio ni u pameti. I nisam ja ni znala šta tražim, nego sam se jednostavno našla tu između Vogošće da budem blizu svojima i da vidim da… da li će to brzo prestati, da se možemo vratiti kući“, svjedočila je. Tintor joj je dao posao u Opštini i smjestio ju je u svoju kuću. „U to vreme sve se brzo dešavalo. Prvo sam pomagala i svojim roditeljima, a drugo pomagala njegovim roditeljima, koji su bili stariji i u to vreme, zaista, nije imao ko da brine o njima…. U jednoj velikoj prostoriji u nedovršenom delu kuće gospodina Tintora, ne samo ja, bilo nas je više u toj prostoriji.“

Kada počinje raditi za Tintora, u Vogošći je vladala konfuzija, prodavnice nisu radile i zgrada Opštine je bila prazna. Nasilja nije bilo, kazala je. „Ja ga nisam uočila. Mislim da sam postala svesna da je to jako ozbiljno možda tek u trenutku kada su neki rođaci gospodina Tintora nestali na Žuči. Živeli su tamo, inače. I on je pokušava da ih pronađe. Možda je to bio momenat nekog otrežnjenja, ne samo mog… Na početku, kao što sam rekla, spavala sam na sklopivom ležaju. To su, ustvari, pre bila nosila, nego neki ležaj u nezavršenom delu kuće gospodina Tintora, gde je bila jedna dugačka prostorija i gde je više nas 18 spavalo u istoj prostoriji, tako poredani, svako na tim kao nosilima, sklopivim ležajevima.“ Prije no što je počela raditi u Opštini, Cenić se brinula o roditeljima Jovana Tintora. „Više sam pomagala njegovim roditeljima, pronalazila prijevoz da odem do svojih roditelja i, jednostavno, tako… bila sam pri ruci, pogotovo tim starijim ljudima u komšiluku.“

Tintor i njegovi suradnici, Rajko Koprivica i Svetislav Stanić, preuzeli su zgradu i počeli organizirati svoju opštinu. „Znam da je izvedeno potpuno mirno jer nije ni bilo ljudi u Opštini“, kazala je. Nakon što je počela raditi za Tintora, preselila je iz njegove kuće u hotel Park. Tamo je spavala i imala kancelariju. „Tamo su bile dve-tri kao kancelarije i tu sam i spavala onda, u jednoj od soba, i ne samo ja. Bilo nas je više koji smo spavali u hotelu.“ Na pitanje tužitelja šta je bio njen posao u opštinskoj administraciji, Cenić je kazala: „Prvo, bile su dve žene, odnosno jedna devojka i jedna žena… znači ja i devojka po imenu Branka Cvijetić, koja je do rata bila sekretarica u privatnoj firmi gospodina Tintora i pokušale smo da ustanovimo neku administraciju, znači da uvedemo knjigu protokola, da svaka odluka, rešenje, papir bude propisno zaveden. I tako smo počele taj rad.“. Odgovarale su, kazala je, Jovanu Tintoru. „Najviše gospodinu Tintoru jer je on, na neki način, bio kao glavnokomandujući.“

Sabirni centar Trnopolje

Jedan od poslova koje je obavljala u vrijeme dok je radila u novoformiranoj opštini bilo je i izdavanje propusnica za izlazak iz Vogošće. Cenić je ispričala kako su oko tog predgrađa bile postavljene kontrolne tačke koje je bilo nemoguće proći bez odgovarajućeg odobrenja. A to je odobrenje izdavala opštinska vlast pod kontrolom Jovana Tintora. „Bošnjaci su napuštali Vogošću i, naravno, tražili načina da idu. Da bi mogli da prođu te check pointe, bio je potreban neki papir. Onda smo počeli da izdajemo potvrde, odnosno, odobrenja da mogu da napuste Vogošću i da ih ne zaustavljaju, odnosno da ne bi imali neprijatnosti na tim check pointima.“

Dokumenta su izdavana sa pečatom Opštine. Krajem jula Cenić odlazi na Pale, gotovo u isto vrijeme kada Vogošću napušta i Tintor. On je već tada sebe vidio, potvrdila je, na nekoj višoj poziciji. I to je i postao u avgustu 1992. godine, kada ga je Karadžić imenovao svojim savjetnikom. Tintor je gotovo svakodnevno odlazio na Pale, na sastanke sa Karadžićem i Krajišnikom. „Nisam prisustvovala tim sastancima, ali sam znala da postoje veze između njihovih porodica.“ Cenić je svjedočila kako u to vrijeme nije znala šta se dešava sa vogošćanskim Bošnjacima. „Znala sam samo za jedan zatvor, ako ga tako mogu nazvati, koji je bio blizu restorana Sonja. Mislim da su tu bile jedna ili dvije sobe, ne znam, nisam nikada išla tamo. Čula sam nešto o tome od policajaca dok smo bili u hotelu. I to od Brane Vlače, jedinog policajca s kojim nikada nisam razgovarala. Kasnije kada sam došla u Vogošču sa novinarima, vidjela sam nekoga čijeg se imena ne sjećam u restoranu. Kasnije je taj čovjek ubijen. No u vrijeme kada sam ja bila tu, restoran su čuvali oficiri mirovnih snaga.“

Nešto ranije, krajem aprila, pred restoranom Sonja, Cenić je svjedočila okupljanju paravojne jedinice koju je okupio Jovan Tintor. Za nju je ta scena, kazale je, zbog ljudi koji su se okupili, njihove odjeće i naoružanja, bila apsurdna. Cenić, nakon što je preselila na Pale, počinje raditi za Velibora Ostojića, tadašnjeg ministra informisanja. Posao joj je bio da prevodi i prati inozemne novinare. U istoj zgradi u kojoj je radila svoje urede imali su Karadžić, Krajišnik, Petko Čančar, Nikola Poplašen… Nakon što je beogradska novinarka Mira Adanja Polak tražila od Radovana Karadžića da mu pomogne, Cenić je krenula u obilazak ratišta sa kanadskim novinarom Georgeom Arthurom Kentom, koji je snimao dokumentarac o Karadžiću. Sa Kentom je obišla nekoliko gradova i nakon sastanka sa generalom Slavkom Lisicom, dopušten im je ulazak u Trnopolje.

„Kapija, ograda, mnogo ljudi unutra… Mnogo je ljudi dolazilo, odlazilo, ljudi su bili obučeni u svakakve uniforme. Neki su imali kape, neki nisu, mnogo je ljudi ulazilo, čak i na biciklima…“, kazala je Cenić svjedočeći u procesu protiv Krajišnika. Objašnjeno joj je da Trnopolje nije logor nego “sabirni centar”, u kojem se okupljalo uglavnom muslimansko stanovništvo koje će biti transferisano gdje ko hoće. Ponovila je da je ulaz i izlaz u “sabirni centar” bio slobodan i da je ona vidjela ljude koji su odlazili svojim kućama da pokupe stvari koje su zaboravili i vraćali se u Trnopolje. U jesen 1992. godine, počela je raditi u kancelariji potpredsjednika RS, Nikole Koljevića kao lični asistent. Sa Pala seli u Banju Luku gdje radi kako ekonomski savjetnik 2000. godine. Nakon toga dvije godine radi kao savjetnik potpredsjednika Republike Srpske. Od oktobra 2002. pa do februara 2005. godine postaje savjetnica predsjednika Republike Srpske a 2006. godine postaje i ministrica finansija u Vladi Republike Srpske. Danas je nezavisna analitičarka.

 

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!