Jedino u tomašicama Bošnjak Bošnjaku nije vuk

Ne mogu se dogovoriti ni o nazivu rata iz kojeg su jedva živu glavu iščupali, ni o tome koliko ih je agresora napadalo. Sve su svoje spremni u vatri kritike sagorjeti, pronalaziti pogreške u svom krivo napisanom zarezu, ali zato režu vene na glas žene ratnog zločinca i ljube ruke koje su blagosiljale klanje.

Ima li u ovom času podjeljenijeg naroda od Bošnjaka i ima li primjera na svijetu da se razlikovnosti, pokatkad najobičnije tričarije, tako često dovode na nivo odsudne identitarne opstojnosti? Bošnjaci danas stoje raspolućeni između dviju zastava i dvaju imena, žive u dvama u ratu i krvi stvorenim entitetima i ni o čemu nisu kadri postići minimum saglasnosti.

Ne mogu se dogovoriti ni o nazivu rata iz kojeg su jedva živu glavu iščupali, ni o tome koliko ih je agresora napadalo. Sve su svoje spremni u vatri kritike sagorjeti, pronalaziti pogreške u svom krivo napisanom zarezu, ali zato režu vene na glas žene ratnog zločinca i ljube ruke koje su blagosiljale klanje.

Dijele se, i u tim svojim podjelama plamte do samosagorijevanja, na došlje i starosjedioce, na seljake i građane, na finu gradsku i svu onu neku drugu raju, na Sandžaklije i nesandžaklije, na Hercegovce, Krajišnike, Zeničake i Tuzlake… na Sarajlije i one druge, pa na one koji bi hranili migrante i one koji bi ih protjerali. Na one u kratkim suknjama i one u kratkima pantalonama, na one što piju i one što to haramom nazivaju, one što poste i one što uz ramazan javno jedu, piju i puše. Dijele se na crvene i zelene, lijeve i desne, na one koji se zaklinju u Aliju i one koji ga smatraju najvećim krivcem za sve loše što nam se dogodilo, na one kojima povijest počinje s Titom i one koji ga smatraju najvećim zločincem, na one koji još nose petokraku i one koji vole samo ljiljane, na one koji bi pakt pravili sa Srbima a protiv Hrvata i one koji bi uradili upravo suprotno.

Dijele se na dijasporce i one koji dijasporu očima ne mogu gledati, na bivše vojnike i bivše pobjegulje, na povratnike i one koji ih ne razumiju, na zagovornike bosanskog i zagovornike zajedničkog ili BHS jezika. Dijele se na vjernike i ateiste, na one koji oca zovu babom i one koji ga zovu tatom, na pokrivene i nepokrivene, na one koji idu na džumu i one koji se protive odlasku s posla na podne-namaz petkom. Na derviše i vehabije, na šiije i sunije, na one koji se raduju arapskim turistima i one koji bi im pare uzeli, ali da ne dolaze, na one koji podržavaju Saudiju i one koji se zaklinju u Iran, na one koji Tursku smatraju majkom i one koji još nisu naučili razliku između Osmanlija i Turaka.

Strasni kakvi su u svemu, naročito u besmislicama, takvi su i u tim svojim podjelama. Nespremni na kompromise, na razgovore i argumente – i kad ih čuju samo ih prečuju – energiju troše na prepirke i kopanje sve dubljih rovova iz kojih nikakvim konvencionalnim oružjem za života neće biti istjerani, a bijelih zastava i bijelih peškira se stide. Jedino bijelo na šta pristaju jesu ćefini. Jedino s njima na njima prelaze preko razlika. Jedino u Tomašici, jedino u jami, Bošnjak Bošnjaku nije ni vuk, ni Vučić, ni Mladić. Ali, ako Bog da pa se nekako izvuče ispod noža, koliko sutra formirat će Bošnjak udruženje, pa još jedno, pa još pet da se jedno s drugim inati i nudi svoju verziju jedne te iste im historije, o tome kako su ispod istog noža pobjegli.

Podijelili su se na stranke, unutar stranaka na frakcije, unutar frakcija na interesne i zavičajne grupe. Dijele se na nacionaliste, građane i narodnjake, na one koji su za “vjersko” i one koji su za “sekularno”, ma šta i jedno i drugo značilo. Na pravovjerne i konvertite, na one koji stupaju u “miješane” brakove i one koji se odriču kćeri kad odu za drugu vjeru.

Na one što nadijevaju djeci moderna imena i one što prihvaćaju samo starinska. Na one što im ništa vlastito ne valja i na one što kupuju isključivo domaće. Na one što se javljaju samo po Facebooku probošnjačkim grupama i one što lajkaju redom jugoslavenske i titoističke stranice. Na one što napišu da su im cece i karleuše kraljice i one što im ni Safet ne valja jer je ono jednom negdje nešto zgriješio pjevajući o Gavrilu.

Vlastite simbole više nemaju, sa zajedničkim se nisu saživjeli. Ljiljani su postali oznaka rata, stećak s kojeg je ispružena ruka bila preuzeta kao pozdrav Armije RBiH danas je zajednička kulturna baština Bosne i Hercegovine i triju država čije su vojske nastojale uništiti tu armiju i narod i državu koje je ona branila. Sevdalinka je, nakon više stoljeća u kojima je prepoznavana isključivo kao muslimanska, “muhamedanska”, odnosno bošnjačka gradska pjesma, postala bosanskohercegovačka.

Teksta himne nemaju, na sportskim natjecanjima pjevaju staru dok pleh-orkestri sviraju onu koju samo formalno doživljavaju svojom. Razapeti su između bošnjaštva i bosanstva, između bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti, između nacionalnog i anacionalnog, između ahmedije i kape… Ostali su bez armije, nacionalne kulturne institucije čamuju im zbog nedostatka novca.

Dijele se Bošnjaci na one koju kažu lahko i lako, instalirati i instalisati, kat i sprat, na one koji navijaju za hrvatske i srpske sportske reprezentacije i one koji su uvijek protiv njih, na one koji kažu svi su “oni” isti i one koji kažu svi smo “mi” isti. Na one koji bi i na findžan-državu pristali “samo nek’ je naša” i one koji misle da je Bosna i Hercegovina jedinstvena država i da su suvereni na svakoj njezinoj stopi.

Na one koji bi, da se zarati, odmah uzeli pušku, a sve druge proglasili dezerterima i kukavicama i one koji bi držali prvu liniju u Münchenu, smatrajući ove prve budalama ili nacionalistima koji ginu za političare. Razapeti između “samo nek’ ne puca” i “da se više ovo hoće razriješiti pa kako god”, između findžana i cijele države, između prekinutog rata i nedovršenog mira, između Jugoslavije i Bosne, Tita i Alije, bosanstva i bošnjaštva, Srbije i Hrvatske, materijalno i duhovno osiromašeni, podijeljeni po svim mogućim osnovama na komadiću zajedničke države, čekaju pomoć od Onoga Koji ne pomaže na lijepe oči, već poručuje da se prije svega sam moraš promijeniti.

Čekaju i nadaju se. Ali i nade su im različite.

I po nadama su podijeljeni.

PROČITAJTE I...

Mina Ibrahimović vratila se u svoje Dimniće prije nekoliko godina, kako kaže, da tu liječi svoju tugu. Mini su u genocidu ubijeni sinovi Saib i Samir, te muž Sadik. Do prije dvije godine živjela je u drvenoj kućici. Federalno ministarstvo za izbjeglice napravilo joj je kuću i sad joj je lakše. Mina ima ovce i koze, ukupno pedesetak grla. Ima dosta voća, a uzgaja i povrće

: Crkva Manastira u Zavali jedini je primjer polupećinske crkve u Bosni i Hercegovini i nalazi se u istoimenom selu u zapadnom dijelu Popovog polja, četrdesetak kilometara južno od Stoca. Mještani kažu da je Manastir dio religijskog, kulturnog i prirodnog konteksta povezanog atrakcijama u Popovom polju kao što su pećina Vjetrenica, ostaci srednjovjekovnih crkava, stara željeznička stanica, kula, niz stambenih objekata u selu Zavala i Trebišnjica, najveća ponornica u Evropi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!