Jedina bosanska džamija izgrađena u baroknom stilu

Sve tri Azizije (u Orašju, Bosanskoj Kostajnici i Brezovom Polju) finansirane su iz državnog trezora i bile namijenjene muhadžirima iz Srbije, a nalog za njihovu izgradnju dao je sultan Abdul Aziz

Evo je, Azizija opet uspravna. Stoji tu, preko puta partizanskog spomenika, nijemog svjedoka one Badnje večeri kada je potonula u vrijeme u viru stravičnog ognja. Oživljena u mirisu orahovog lišća i jedva čujnog mreškanja gospodstvene Save, nanovo se ogleda u njenom širokom ogledalu. Jedina je to džamija u Bosni izgrađena u baroknom stilu. Ustvari, u njenom tijelu sudario se turski barok sa zakašnjelim utjecajima mađarskog i austrijskog, zbog čega je i proglašena državnim spomenikom.

Podignuta 1862. godine sredstvima iz državne hazne, svojom besprijekornom simetričnošću predstavljala je rijedak slučaj: da se tako monumentalan i arhitektonski zahtijevan objekt sagradi u tako malom mjestu kao što je selo zasijano između Brčkog i Bijeljine. Da stvar bude začudnija, Brezovo Polje tada je već imalo džamiju, sazidanu u vrijeme kada je naselje formirano. Po kazivanju koje se prenosi već dva stoljeća, sagradio ju je Salih-beg Zaimović, čiji potomci i danas žive u selu Zovik, u kojem su Zaimovići imali kulu i odžake. Narod ju je prozvao Begova džamija. Pored toga, Azizija je jedina monumentalna džamija građena u Bosni u vrijeme ekonomskog i političkog posrtanja, duboke krize i razgradnje Otomanskog carstva.

U našoj zemlji postoje još dvije džamije istog naziva. Azizija u Orašju poznata je i kao džamija koja čuva dlaku iz Pejgamberove brade. Ali ova dlaka, za razliku od one u Begovoj džamiji u Sarajevu, nije došla kao poklon sultana Abdul Aziza, njenog graditelja, već ju je, kako se kazuje, kupio neki hadžija u Mekki i donio u Orašje. Nekada se za Lejletul‑kadra dlaka zatvorena u staklenu bočicu iznosila da je narod cjeliva, kao što je bio običaj i u Sarajevu, sve dok to komunističke vlasti nisu zabranile.

Iste godine kada su izgrađene džamije u Brezovom Polju i Orašju, u Bosanskoj Kostajnici podignuta je tamošnja Azizija. Njena se munara 130 godina ogledala u Uni kao biser, sve do kobne 1992. godine, kada je sravnjena sa zemljom, a ostaci joj potpuno razneseni. Obnova je trajala pet godina. Ezan s njenog šerefeta razlio se ponovo 2008. godine.

Muhadžiri muhadžirima

Sve tri Azizije finansirane su iz državnog trezora, a nalog za njihovu izgradnju dao je sultan Abdul Aziz, sin Mahmuta II. Kada je naslijedio svog rano umrlog mlađeg brata Abdul Medžida, carstvo je već bilo zaduženo do grla, a on sam nastavio je s politikom uzimanja zajmova, što je 1875. godine dovelo do državnog bankrota. Nezadovoljstvo izazvano inflacijom iznjedrit će sljedeće godine zavjereničke grupe koje ga uspijevaju zbaciti s prijestolja, a valovi tih nemira zapljusnuli su i Bosnu, porodivši ustanke u Hercegovini i Krajini. Ponosan i gord kakav je bio, nije to mogao podnijeti te je izvršio samoubistvo.

Sve tri Azizije bile su namijenjene rijeci muhadžira koja se slijevala iz Srbije. Prethodile su joj antiturske demonstracije u Beogradu, koje je pokrenula vlast na čelu s Milošom Obrenovićem. Njegova diplomatija napinjala se iz petnih žila da na politički pladanj velikih sila stavi zalogaj “pitanje muslimanskog stanovništva u Srbiji”. Inicijalna kapsula sijevnula je pesnicama u tuči kod Čukur-česme, pri čemu je došlo do ubistva jednog mladića. Demonstranti su tražili osvetu, i to tako žestoko da je muslimansko stanovništvo moralo pobjeći iza zidina tvrđave. Na bijes demonstranata odgovorio je turski garnizon topovskom paljbom po varoši. To je Obrenovićevim diplomatama bilo dovoljno da uz pomoć Rusije mobiliziraju velike sile. Međunarodna konferencija održana je 22. septembra 1862. godine u Kanlidži na Bosforu. Donesena je odluka da muslimansko stanovništvo mora napustiti Srbiju. Tada je osmanska vlada za ove izbjeglice podigla dva naselja: Gornju i Donju Aziziju, današnji Bosanski Šamac i Orašje.

Zasigurno da je namjera Abdul Aziza bila da ovdje, između Bijeljine i Brčkog, podigne kasabu za sve muhadžire. Zašto bi, inače, u selu s desetinama domaćinstava gradio najmonumentalniju džamiju u ovom dijelu Bosne? Isto tako, želio je da izgradnjom grandiozne džamije uz samu granicu carstva pokaže muslimanima, ali i neprijateljima preko Save i Drine, da je namjera Osmanlija da zauvijek ostanu u Bosni. Historija kaže da je tada u Brezovo Polje naseljeno 295 muslimanskih domaćinstava, i to 116 iz Užica, 148 iz Šapca i 31 iz Sokola, utvrđenog grada koji je s čaršijom porušen nakon što je iz njega protjerano oko 1.600 muslimana. Prostor koji su naselili nazvan je Novo Brezovo Polje.

Za same mještane ta muhadžirska poplava što se valjala preko Drine nije predstavljala ništa strano. I njihovi su preci, krenuvši u neizvjesnost izbjeglištva, dospjeli ovdje i formirali naselje. Priča se da je Brezovo Polje nastalo nakon pada Budima i povlačenja osmanske vlasti iz Mađarske. Ovaj kraj naselili su muslimani iz Bača prije potpisivanja Karlovačkog mira iz 1699. godine. Na blagoj uzvisini ponad Save napravljena je tada džamija. Donedavno, a ima toga i danas, mještani Starog Brezovog Polja nazivali su sebe Starobačvanima, dok su Bošnjake protjerane iz Srbije zvali muhadžirima. Zbog toga su, valjda sve do 1973. godine, ovdje postojala dva džemata: jedan u Starom Brezovom Polju, okupljen oko Begove džamije, i ovaj u Novom, oko Azizije.

Ujedinjeni su silom prilika. U Drugom svjetskom ratu obje džamije pogođene su topovskim hicima. Mještani i danas prepričavaju kako su 22. oktobra 1943. godine, poslije džuma-namaza, iz slavonske ravnice džamiju gađali Bjelorusi, odnosno Kozaci. Ispaljeno je devet granata. Munara Azizije bila je prepolovljena, a u dobroj mjeri oštećeni su i kupola, trijem, mahfil i sofa. Na Begovoj džamiji oštećenja su bila znatno manja, pored munare, stradali su krov i fasada. Popravak Azizije počeo je 1964. godine i trajao deset godina, a dotle su svi stanovnici Brezovog Polja koristili Begovu džamiju. Tako su, nakon ponovnog otvaranja Azizije, nastavili funkcionirati kao jedan džemat. Do 1992. godine, kada su protjerani sa svojih ognjišta, džemat je brojao preko 450 domaćinstava. O ljubavi prema svom mjestu i svojim dvjema džamijama najbolje govori podatak da se do danas vratilo oko 400 porodica.

Kako su demonstracije u Beogradu nakon tuče kod Čukur-česme prethodile gradnji Azizije, tako su, 130 godina poslije, demonstracije po cijeloj Srbiji pokrenute riječima “Niko ne sme da vas bije” prethodile njenom rušenju. Obje džamije zapaljene su uoči Božića 1993. godine. Nekoliko mjeseci poslije, sravnili su ih sa zemljom i bagerima, kamionima i traktorima raznijeli na sve strane. Kažu da su rušitelji od kamena s džamija pravili kuće, garaže, štale i nasipali puteve. Begovu džamiju obnovili su mještani vlastitim sredstvima, a otvorena je prije jedanaest godina. Obnovljena Azizija stavljena je u funkciju ljetos. Obnova je počela 2005. godine, a većina sredstava izdvojena je iz budžeta Brčko Distrikta – 1.650.000 KM. Džematlije i donatori skupili su za kaligrafske i druge radove 300.000 KM. Uz džamiju su izgrađeni i vakufska kuća, abdesthana, kancelarija, mektepska učionica, igralište za djecu, igraonica i divanhana. Danas mekteb pohađa dvadeset troje djece.

Mezarje uz Aziziju

Sa sjeverne strane Azizije, niz blagu padinu, skoro do same obale Save rasprostrlo se mezarje. Pod razgranalim orahovim krošnjama novi nadgrobni spomenici, srcoliki ili izvijeni oštrim linijama crnog mermera, patetični do kiča, temeljito rastjeruju stare nišane prvih doseljenika. Neki su polomljeni i bačeni u travu, a drugi su se morali nakriviti kako bi načinili prostor za nemilosrdne betonske santrače novih grobnica. Ipak, svojom veličinom i načinom obrade i dalje se ističe nišan Mustafage Hadžegrića, sina Ahmetova, sahranjenog 26. septembra 1902. godine. Imao je 35 godina kada je s 375 muhadžira iz Šapca, koji će se naseliti u Brezovo Polje, pregazio Drinu. Kako su u to vrijeme popisivani samo muški članovi domaćinstva, ne zna se za ime njegove supruge niti koliko je imao ženskih potomaka. Ali, zahvaljujući spiskovima koje je sačinila tadašnja vlast, a pred javnosti ih prostro Šaban Hodžić, jedan od utemeljitelja tuzlanskog arhiva, zna se da su s njim došli i njegovi maloljetni sinovi: Ahmed je imao šest godina, Hasan pet, a Sulejman dvije. Tri godine poslije, rodio mu se sin Husejn.

Sahranjen je u ovom mezarju i najstariji među muhadžirima. Velija Osmanović, sin Osmanov, imao je 95 godina kada je potjeran iz Užica. Kao da je došao da svojim zemnim ostacima obilježi ovu meraju kao njihov novi dom, ispustio je dušu već narednog ljeta, 17. juna 1863. godine. Istog dana umro je i dvanaestogodišnji Ahmet Deliosmanović, koji se s ocem Hašimom, sinom Osmanovim, i desetogodišnjim bratom Mustafom doselio iz Užica. Kada su njima klanjali dženazu, mezarje je već bilo popločano s osamnaest muških grobova. Među njima je bilo pet dječijih. Do kraja njihove prve bosanske godine, u ovom groblju svoje vječno utočište pronaći će 41 muhadžir, 27 iz Šapca i po sedam iz Užica i Sokograda, među njima 16 dječaka, pet jednogodišnjih. Doda li se tome i nepoznat broj ženskih osoba, slobodno se može reći da je ovdje samo za godinu izniknulo veliko greblje.

U jedan od prvih kabura kojima je načeta ova zemlja i ovi ljudi zauvijek vezani za Semberiju, spušten je Alija Belobrk, petnaestogodišnji dječak, umro 5. januara 1863. godine. On je protjeran iz Šapca s četrdesetosmogodišnjim ocem Abdijom, sinom Mustafinim, i sinovima njegovog rahmetli amidže Osmana, obojica s djedovim imenom Mustafa. Jedan je imao četrnaest, drugi pet godina. Šest ljeta poslije, Abdiji se rodio sin kojem je dao ime po preminulom Aliji.

Petnaest dana nakon Alijine dženaze, iskopan je ovdje mezar za tridesetogodišnjeg Pašu, sina Sulejmanova, prognanika iz Šapca. Poslije sedamnaest dana nikla su još dva kabura. U jedan je spušten petogodišnji dječak Osman Kantardžić, koji je iz Šapca protjeran s dvadesetpetogodišnjim ocem Sulejmanom, djedom Rašidom, sinom Mustafinim, amidžama: desetogodišnjim Salihom, sedmogodišnjim Šabanom, jednogodišnjim Mehmedom i dvadestrogodišnjim Mustafom i njegovim jednogodišnjim sinom Begom. Devet dana nakon dženaze, Sulejman će dobiti sina kojem će nadjenuti ime Ahmet. U drugi kabur položen je Sulejman Šahinović, sin Husejnov, šezdestogodišnjak. On se iz Užica doselio sa sinovima: dvadesetpetogodišnjim Salihom, petnaestogodišnjim Arifom i unukom Sulejmanom, sinom Salihovim. Već sutradan, 7. februara, klanjana je dženaza tridesetčetverogodišnjem Mehmedu, sinu Mustafinom, koji je pobjegao iz Šapca, skupa sa sedmogodišnjim sinom Salihom. I tako redom. Umiralo se te prve muhadžirske godine žestoko, što zbog oštre zime, što zbog bolesti, a što zbog nostalgije za rodnim krajem i izbjegličke muke koju niko ne razumije do onaj kojem su ogadili i rodni prag.

PROČITAJTE I...

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Najstariji podatak koji govori o postojanju Mostara jeste iz 1468./69., kada je evidentirano postojanje trga i nahije pod imenom Köprü Hisar (Most pored tvrđave). Osmanska vlast, koja je u postojećim tvrđavama na ovim prostorima vidjela vojno-strateški značaj, dala je sredstva za njihovu popravku te izgradnju mosta koji će spajati dvije obale Neretve.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!