JEDAN VLASTA NE ČINI NOVINARA

Nije riječ o Mijovićevom promišljanju, već je riječ o fetišima i opsesijama njegovog vlasnika i nalogodavca Fahrudina Radončića

Iako nikada nije bilo veliki poklonik istine niti ljubitelj tačnog i korektnog izvještavanja, otkad je postao još jedno od mnogih Radončićevih medijskih stvorenja, Vlastimir Mijović dotaknuo je novo dno. Njegovi članci sada potpuno i praksom i duhom pripadaju onoj grani propagandno‑obavještajne discipline koja se kolokvijalno naziva avazovštinom.

Da njegova avazovština nema nikakve granice, ponajbolje svjedoči to što je Mijović spreman avazovski tretirati i pitanja od nacionalne sigurnosti. Činjenicu da se Dodikov MUP RS-a naoružava velikim količinama dugih cijevi, a što je izazvalo zabrinutost ne samo u regiji nego i šire, Mijović je odlučio relativizirati i amortizirati izmišljajući da to isto radi i FUP ili, kako Mijović tvrdi, “Bakirova policija”.

Mijović, naravno, za ovakve tvrdnje ne nudi niti jedan jedini dokaz. Štaviše, cijelu tezu zasniva na izmišljotini da je navodno Aljoša Čampara, ministar unutrašnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine, negdje i nekada izjavio da i MUP FBiH nabavlja iste količine oružja, iste vrste.

Naravno, ovakvo podmetanje poslužilo je Mijoviću da razvija teze o dogovorenom ratu, pa je čak i agresiju na Bosnu i Hercegovinu okarakterizirao kao nekakav dogovoreni sukob nacionalista sa svih strana. Pored ovakvog skandaloznog i, slobodno možemo reći, velikosrpskog revizionizma, Mijović pokušava neuspjeli puč iz aprila 1992. godine, kada je kroz “dešavanje naroda” JNA trebala preuzeti vlast od legalnih vlasti BiH, predstaviti kao nekakav pozitivni čin. (To su, sjećate li se, one demonstracije u Sarajevu koje su pažnju javnosti vezivali za sebe, dok su četnici i JNA ubijali i klali po istočnoj Bosni i Semberiji.) Odvratno!

Može se nazrijeti više razloga ovakvoj Mijovićevoj propagandi: prvi je, naravno, klevetanje Bakira Izetbegovića i njegovo svođenje u istu ravan s Miloradom Dodikom; drugi je relativizacija izuzetno opasnih presedana kakvo je jednostrano naoružavanje MUP-a RS; treće je demonizacija SDA kao nekakve nenarodne stranke; a četvrto je legitimizacija raznih režiranih dešavanja naroda, kako onih iz 1992, tako i onih iz 2014. godine.

Svaki od ovih četiriju razloga, naravno, nisu rezultat nekog Mijovićevog promišljanja, već je riječ o fetišima i opsesijama njegovog vlasnika i nalogodavca Fahrudina Radončića.

PROČITAJTE I...

Dane Lukajić nije bio zapovjednik logora Manjača, kako su prenijeli mediji u regiji. Bio je šef tima za sigurnost tog logora i neformalni zamjenik komandanta. Među dokaznim je materijalom i dokument od 31. januara 1992. godine koji potvrđuje njegovu poziciju u hijerarhijskoj strukturi komandiranja, u kojem on “Komandu 1. krajiškog korpusa” izvještava o pripremama za razmjenu 58 ratnih zarobljenika

Danas su džamije Ferhadija i Aladža, ali i Manastir u Žitomisliću, Saborna crkva u Mostaru, franjevački samostan na Plehanu, svojim uzdizanjem porazile duh rušitelja, duh vandala koji su rušili u ime niske strasti ili lažne vjere. Iskrena vjera gradi i još je pred nama pobjeda. Ožiljci će ostati kao opomena kako vraga treba držati u vreći

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!