Je li teže pobjeći ili ostati u Tuzli

Gledao sam u njene male, nejake šake kojima me je onako snažno podigla ispod nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze me zebnja i strah. – Zašto si rekao ono u parku? – upita gledajući me mirno u oči. – Morao sam. Sve što je rekao potpuna je laž. – Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti! – Da, mogao sam. – Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj je istup koliko ispravan toliko i glup! Ovdje nisi siguran, moraš odmah otići

Čitam A. liriku napisanu na poleđini računa iz marketa. Tipično za nju. Znala je, u bojazni da joj ideja ne pobjegne, napisati pjesmu na bilo čemu, a potom, nezadovoljna napisanim, zgužvati je i baciti. Ipak, ovu sam, srećom, sačuvao:

O, čovječe, budi oprezan!

Nikad nećeš – prije no što bude kasno,

saznati u čijoj si mreži slučajnog pamćenja ostao.

Izdan znakom dragocjene ti slobode,

krivo protumačene

srcima vojske licemjera.

 

Dakle, tako – rekoh poluglasno. Ovako žive i skončavaju, pokošeni bolešću, bešćutnošću i smradom ljudskih pogani, oni koji su od života željeli tako malo, oni koji ovom svijetu, zapravo, nikad nisu ni pripadali. Tako dakle.

Te noći usnio sam grozomoran san.

U prostranom, meni nepoznatom parku, ugledao sam ogromnu masu ljudi okupljenu oko nekog čovjeka koji je s kamenog postolja držao vatreni govor i svako malo bivao prekidan aplauzima i uzvicima odobravanja. Otmjeno odjeven, tvrdih crta lica na kojem su se isticale ledeno hladne sive oči, zadovoljno se smješkao i nehajnim pokretima ruke pozdravljao one najgrlatije u publici.

– Vrijeme je – povika govornik kroz zaglušujuću buku – vrijeme je da promijenimo ovaj svijet sazdan od patnje, tuge, nepravde, mržnje! A kako?! Vi se pitate kako?! Reći ću vam: slijedite mene! Podarit ću vam lijek za sve vaše patnje, uništit ću nepravdu i mržnju, jer ja sam istina i ljubav! Samo ja! Podarit ću vam obilje koje ni sanjali niste i otkrit ću vam novi svijet lišen smiješnih vrijednosti koje nosite kao težak i nepotreban teret!

Masa je klicala i odobravala, a ja sam govorniku prilazio sve bliže.

– Slijedite me – nastavljao je – i ja ću vaše neizvjesno sutra učiniti bezbrižnim još danas! Slijedite me i ja ću…

– Lažeš, gade, lažeš – povikao sam iz sveg glasa i žamor je umah prestao, a sva su se lica okrenula prema meni. Tišina je kratko trajala. Nakon prvobitnog šoka, rulja je ponovo zaurlala i bijesno, poput stampeda, potrčala ka meni. Nisam ni pokušao bježati. Začudo, nisam se ni uplašio. Samo sam prošaputao: “Gotovo je.”

Prije no što sam od prvih udaraca pao na zemlju, vidio sam kako se kroz gomilu žustro probija starija žena i čas molećivim, čas zapovjednim glasom neprestano uzvikuje:

– Ne, ne, pustite ga! Ne smijete ga povrijediti! Bolestan je, ne zna šta govori! Ne smijete bolesnog čovjeka povrijediti! Sklonite se, ostavite ga!

Rulja je zastala kao hipnotizirana, a ona me snažnim rukama podiže i hitro izvede iz parka. Uskim i pustim ulicama, bez ijedne izgovorene riječi, stigli smo do neke kuće. Ušli smo u prostrano i lijepo uređeno dvorište, a ona mi reče da sjednem za baštenski sto i sačekam. Ruke su mi drhtale i htjedoh zapaliti cigaretu, ali pepeljare nije bilo. Nervozno sam se okretao tražeći pogledom pepeljaru, praznu konzervu, bilo šta, ali ne nađoh ništa. Sve naokolo bilo je nestvarno uredno i čisto, pa, postiđen neprikladnom željom, brzo vratih cigarete u džep.

Žena se pojavi noseći poslužavnik s kahvom i sokom. Sjela je, šutke točila kahvu i tek tada sam je pažljivo osmotrio. Kratka sijeda kosa, sitne, mrežaste bore oko smeđih očiju, male šake osute staračkim pjegama… Gledao sam u njene male, nejake šake kojima me je onako snažno podigla ispod nogu pobješnjele rulje i, odjednom, obuze me zebnja i strah.

– Zašto si rekao ono u parku? – upita gledajući me mirno u oči.

– Morao sam. Sve što je rekao potpuna je laž.

– Da, on je lažov, a ti si mogao poginuti!

– Da, mogao sam.

– Sreća tvoja da sam bila ondje! A tvoj je istup koliko ispravan toliko i glup! Ovdje nisi siguran, moraš odmah otići!

– Kamo? Ne znam ni gdje sam! I, konačno, ko si ti?

– Vrati se ondje odakle si pobjegao, a ko sam ja, to uopće nije bitno!

– Ali, odakle sam pobjegao?

– Iz Tuzle!

– Nisam pobjegao iz Tuzle!

– O, da, jesi! I nije ti prvi put! A sada idi! Traže te i brzo će doći!

– Ali, bar mi reci…

– Požuri, idi! Nemaš mnogo vremena!

Izašao sam na ulicu i krenuo suprotno od smjera kojim smo došli. Ubrzo sam izbio na mali trg oivičen dvospratnim kamenim kućama i s fontanom u središtu iz koje su šikljali snažni mlazovi vode. Sve je bilo pusto. Tek tada se sjetih da od događaja u parku nisam vidio nigdje nikoga. Sjeo sam na ivicu fontane, umio natečeno lice i tromim koracima krenuo dalje. Iznenada, iz jedne od uličica koje su se lepezasto širile uokolo, pojavila se velika grupa ljudi.

– Eno ga, eno ga, za njim – zaurla jedan od njih.

Potrčao sam, napravio nekoliko koraka, ali naglo otežale, olovne noge nisam mogao više pomjeriti. Okrenuo sam se, pogledao u njihova izobličena, izbezumljena lica i, uz težak uzdah, probudio se potpuno mokar.

– Sve je u redu, sve je u redu – mrmljao sam u bradu, brisao mokrom majicom znojno lice, a zapitanost “u čijoj sam mreži slučajnog pamćenja uhvaćen ostao”, šta li mi ovaj i ruhani i šejtani san poručuje, bistrila se i razbistrila. Sve mi bi jasno: moj san, to sam ja, pravi ja.

 

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!