Je l’ gore bilo pojest mišije govno ili kupus kiseljen u vojničkoj mokraći

U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem. “Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se”

 

Zastavnik prve klase Pandurević, rodom sa Sokoca, gegao se prema nama vjerovatno proklinjući u sebi svoj dosadni posao. Penzija je bila iza ugla, još koja godina i zauvijek će ostaviti sivu kasarnu i gomilu mangupa koji su silom prilika morali biti tu i činiti stvari koje nisu bilo njihov svojevoljni izbor. Vrelo ljetno sunce pržilo je Sinj nemilice, teško je bilo naći hlad, koji smo ipak nekako pronalazili u hladnim kutovima velikih magacina u kojima su se čuvali naoružanje i ostala oprema za rezerviste. Naftalin, drnč i mast za konzerviranje svojim su mirisima ubijali sve druge, samo je dim cigareta mogao razbiti tu dominaciju i razlijevati se naokolo u slojevima.

“Gasi cigare!”, viknuo je zastavnik dok je maramicom brisao znoj s čela. “Nemojte da vas još jednom vidim da pušite ovdje, nećete vidjeti dozvole za izlazak u grad zadugo”, prijetio je. Bacili smo cigare na pod, ugasili ih nogama, onda podigli pikavce i spustili ih u protupožarne kante s vodom obješene na kuke duž zidova. Zastavnik je krenuo niz hodnik, vukli smo se za njim kao da nas vodi na strijeljanje. Otključao je velika vrata dijela magacina u kojem se čuvala hrana. Ukazala su se brda kartonskih kutija punih SDO-a (“suhi dodatni obrok”). A onda je pokazao prstom na gomilu koju smo trebali iznijeti napolje.

Svakog mjeseca dolazili smo da svježom hranom zamijenimo onu kojoj je isticao rok trajanja i koja je zatim išla u kuhinju da je vojska jede. Svake nedjelje kuhari su pauzirali pa smo dobijali SDO za cijeli dan, na našu žalost.

Prebacivali smo i ostale namirnice, sve je to trebalo iznositi na leđima do kamiona. Nakon deset minuta, već smo bili u goloj vodi i maštali o hladnoj pivi u kantini. “Ajde, brže to momci, šta se vučete? Ja sam u vašim godinama mogao duplo više ponijeti”, dobacivao je zastavnik dok je gledao kroz prozor u daljinu i krckao zubalom “keramičku pločicu”. U jednom momentu zgrabih vreću graha i primijetih rupu koju su bili napravili miševi. Dok su klopali, unutra su i nuždu obavljali, sve je skupa smrdjelo i gadilo mi se da vreću uopće podignem.

“Druže zastavniče, gdje ćemo baciti ovu vreću, miševi su je uneredili”, rekoh. Zastavnik me prezrivo pogleda i odbrusi: “Šeriću, ne pravi se pametan, nosi to na kamion. Pojest će se.”

Nešto kao da je u tom trenu kliknulo, izgubio sam apetit iako sam već bio poprilično gladan. Kad smo završili posao, ukrcali smo se u kamion i pošli nazad u kasarnu. Dok smo se truckali, gledao sam u onu vreću graha i nisam mogao vjerovati da tako stoje stvari. “Nije to ništa”, dobaci Meša, koji kao da mi je čitao misli. “Imaju tamo negdje ogromne kace s kiselim kupusom”, reče. “Iz njih lopatama izbacuju kupus napolje, a kada završe posao, onda se u njih popišaju.” – “Daj, nemoj zajebavati’”, jedva izustih kroz kiselu grimasu. “Svega mi”, kune se Meša. “Ako mi ne vjeruješ, pitaj Dragana, on je to gled’o svojim očima.” – “Ma ne vjerujem vam ništa!”, progurah riječi kroz zube i zapalih cigaru.

Istovarismo kamion ispred kuhinje i pravac u kantinu. Kršili smo pivo i pušili, komentirali duplericu najnovijeg Starta, a onda je došlo vrijeme za ručak. Na poligonu je već počelo postrojavanje, skoro je sva vojska već bila tu. Oni što su “brojali sitno” poskakivali su od nervoze, dežurni oficir mrsio je brke, Slovenac je na razglasu zadavao narodnjake. A onda su otvorili vrata i počeli nas puštati unutra po rasporedu.

Znao sam kuhare dobro, jednom sam po kazni, jer sam preskočio ogradu i pobjegao u grad, morao prati suđe sedam dana. Žuljevi na rukama su mi popucali i inficirali se. Tu me je spasio mesar Šiko, hrmpalija s Čengić Vile koji mi je za ručak uvijek dodavao komad mesa viška. Prebacio me na manje zahtjevnu poziciju, obavljao dio mog posla. Kasnije sam mu se odužio, sredio sam mu novi kaiš koji je htio ponijeti kući.

Crijeva su se uvijala i krčala, red se lagano topio ispred mene. Uzeo sam masnu tacnu i escajg, zgrabio frtalj kruha. A onda sam ugledao grah. Posmatrao sam kutljaču kako radi, kuhara koji grabi i sipa vojnicima u tanjire vrući sadržaj. Kad je došao red na mene, upitah ga: “Ima li išta drugo osim graha?”. – “Danas ništa”, odgovori. Krknuo je grah u tanjir, koji sam s nejvericom posmatrao.

Mrtav gladan, sjedoh za sto. Pokušavao sam u grahu razaznati nešto što tu nikako nije pripadalo. Zurio sam u površinu koja se pušila. Ispred očiju mi je stajala slika iz magacina, miševi kako skaču od radosti, zastavnik kako nogama udara vreće. Uzdahnuh, promeškoljih kašikom kroz tanjir, zagrizoh kruh i onda udarih po grahu da ugasim glad.

PROČITAJTE I...

Ljudi su se vraćali na svoja mjesta s hranom i pićem u rukama. Klasična američka porodična stadionska atmosfera, toliko drugačija od naše u kojoj je navijanje za svoj klub pitanje života i smrti, susret s navijačima suprotnog tima skoro pa poziv na obračun. Stadion je ovdje više tržni centar nego sportsko borilište, zabavljanje publike mnogo je važnije od rezultata

Svi su iz džepova povadili ono siće što su imali. Skupilo se za flašu bez kaucije. Žednim pogledima ispraćan je najstariji dok je ulazio da pazari. Zamolio je prodavačicu da mu otvori flašu. I čim je izašao napolje, ispred svih ostalih, slasno je u nju pljunuo. Uslijedili su urlici nezadovoljstva, psovanje, zaklinjanje da niko više nikada neće dati ni banke za istu stvar. Pao je razlaz

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!