JAPAJAJAC I BULJUK PRATEĆIH TIPAJAJACA

Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo?! Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno

 

Riječ koja prati mnoge nove generacije. Riječ-sudionica nebrojenih sintagmi. Nije zapisana ranije. Sigurno ne na ovaj način. Drukčije su to izražavali. I shodno tome se ponašali.

Sličice kojih se sjećam iz starog Radilovićeg asteriksovskog stripa kao da me demantiraju. Naime (vidim živi vedri crtež), prolazi neki grmalj Carigradom i viče na sav glas: Ja pa ja! Tako se sudari s Dikanom (neka vrsta slavenskog Asteriksa), koji ga gruhne u glavu. Grmalj zastane, zamisli se i kaže: Ti pa ja!

Sad vidimo definiciju. I sve njene konotacije. Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo. Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno.

 

Svako je zagledan u lice svoje sudbine.

Gleda u nj kao u ogledalu i – ne vidi ga.

 

U svakom tipajajcu čuči japajajac.

Neugodno je kad se zbog toga javno pobiju.

 

Donedavno je dolazio u “Išaret” Donald Duck (nije mu to, naravno, rodno ime, ali u išaretskim prostorima jeste – ponekad čak i Pajo Patak, tajno ime, recimo, koje su znali samo stalni posjetioci). Ne znam zašto ga više nema, ali vjerujem da ga se sjećate. Lični opis: ćuban, obrvan, a s njegovim bi se nosem svaki orao podičio.

Ni kravata se ne smije zaboraviti. Svaki je put bila neki znak. I bojom i ilustracijama. Politički komentar, ko bi to znao?! Mnogi ljudi vole poslušati ili pročitati neku zgodnu priču, vrlo kratku naravno, jer ju je moguće poslije ispričati i, ako je već potrebno, ponešto i dodati.

Donald je bio od njih. Najviše je volio riječ naprimjer. Sad ste ga se sjetili, siguran sam. Sjedi on tako i kaže:

– To je isto, naprimjer, kao kad je pošla snaša na pazar, a bio neki sumnjiv dan…

Nije moguće pobrojati o čemu je on sve govorio. A počeo je govoriti čim je ušao. Niko ga prije toga nije vidio. Pričali su nešto o nekom čovjeku iz vlasti, kad im Donald upade u riječ:

– Baš sam ga vidio neki dan, ali on kaže da nije bilo tako. Naprimjer.

Ostali su zapanjeni i nastavili razgovor o nečem drugom. Nije ga to nimalo zbunilo. Nakon nekog vremena, prokomentirao je nešto i u tom razgovoru. Postala je to konstanta “Išareta” kad je on sjedio u njemu. Jedanput je imao čitav usmeni ogled o pitama. Posebno mjesto imala je u njemu zeljanica.

– Nekad je bilo nužno otići u Delfe.

Pitati.

Pitati Pitiju.

Danas je to moguće i u Sarajevu.

Nećeš vidjeti Pitiju niti njenog pitona, ali možeš dobiti pitu.

Kažu da je zeljanica najbliža vizionarskim seansama.

Pitati pitu doista je tajanstvena disciplina.

 

Lajtmotiv njegovih priča ipak su bili japajajci i tipajajci. Nije volio kad ga prekinu. Rasrdi se, ćuba mu padne na oči, čak i na nos, vjerujte mi, obrve se nakostriješe, a on ostane bez riječi. Bez primjera. Govorili su mu da liči na ovoga i onoga, tako da se i od toga izmorio. Jedino mu niko nije govorio da liči na samoga sebe.

 

Jedanput je ipak pretjerao u svom ogledu o japajajcima. Govor mu nikako nije jenjavao, a japajajci koji su se u njemu spominjali sve su se više mogli prepoznati.

– Taj japajajac i njegovi tipajajci, naprimjer…

“Išaret” ne bi bio “Išaret” kad u njemu uvijek ne bi bio neko spreman da odbrusi i ujede. Ne sjećam se kome je u tom trenutku dojadilo Donaldovo prenemaganje, ali kratki razgovor izgledao je ovako:

– A šta si ti?

– Kako misliš?

– Zar to nije očito?! U životu nisam vidio većeg japajajca od tebe. Nevolja je u tom što nemaš nijednog tipajajca, a kamoli buljuk. Inače ne bi toliko pričao. Niti bi ovdje sjedio. Govorili bi za te tipajajci. A “Išaret” bi bio zatvoren jer bi neko nešto prijavio…

Zaprepastio se. Iskolačio oči. I zanijemio. Možda ga zato nema u posljednje vrijeme u “Išaretu”. Ne zna se gdje sad zalazi Pajo Patak.

Čarlama tvrdi da ga je jednom vidio u bistrou parlamentarne skupštine (kakav naziv?!). Nisam siguran da se Čarlami išta može vjerovati. Naravno, uspješni japajajci kruže i dalje nad našim gradom okruženi svojim jatom tipajajaca. Vidimo ih svakodnevno na lijepom nebu naše zemlje.

Svi prepoznaju svoje. I radosni su zbog toga. Iako im je radost pomućena nekom čemernom sjenkom, ko zna zašto.

 

 

PROČITAJTE I...

Je li vam se ikad dogodilo da vas na ulici zasretne neka srodna hadžijska duša i izloži vas nevinoj, podužoj, krajnje iskrenoj, suštinski dobronamjernoj hodočasničkoj narativnoj torturi? To se meni stalno događa; možda prolazim krizu srednjih godina, a možda se pretvaram u namćora koji mrzi riječ samo ako nije njegova. Uši su mi postale ranjive od loših priča, pogubio sam živce od ljudi koji se malo-malo pa umore od šutnje, ljudi koje odgovor ne zanima dok postavljaju pitanje, koji pričaju a ništa ne kazuju.

Već kroz koji dan čuo sam da je viđen i u okolnim čaršijama. “Znači, 'padavičar' je bio i kod tebe”, upita me jedan kolega koju sedmicu poslije. Helem, poslije se sve raspetljalo pa saznadoh da je riječ o običnom lažovu koji, na očito dobro uigranu foru, hvata koga god stigne, a omiljene destinacije su mu baš džamije i zajednički namazi. Kasnije sam saznao da je i skončao na vrlo neprijatan način. Nek mu Bog sudi

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!