JAPAJAJAC I BULJUK PRATEĆIH TIPAJAJACA

Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo?! Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno

 

Riječ koja prati mnoge nove generacije. Riječ-sudionica nebrojenih sintagmi. Nije zapisana ranije. Sigurno ne na ovaj način. Drukčije su to izražavali. I shodno tome se ponašali.

Sličice kojih se sjećam iz starog Radilovićeg asteriksovskog stripa kao da me demantiraju. Naime (vidim živi vedri crtež), prolazi neki grmalj Carigradom i viče na sav glas: Ja pa ja! Tako se sudari s Dikanom (neka vrsta slavenskog Asteriksa), koji ga gruhne u glavu. Grmalj zastane, zamisli se i kaže: Ti pa ja!

Sad vidimo definiciju. I sve njene konotacije. Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo. Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno.

 

Svako je zagledan u lice svoje sudbine.

Gleda u nj kao u ogledalu i – ne vidi ga.

 

U svakom tipajajcu čuči japajajac.

Neugodno je kad se zbog toga javno pobiju.

 

Donedavno je dolazio u “Išaret” Donald Duck (nije mu to, naravno, rodno ime, ali u išaretskim prostorima jeste – ponekad čak i Pajo Patak, tajno ime, recimo, koje su znali samo stalni posjetioci). Ne znam zašto ga više nema, ali vjerujem da ga se sjećate. Lični opis: ćuban, obrvan, a s njegovim bi se nosem svaki orao podičio.

Ni kravata se ne smije zaboraviti. Svaki je put bila neki znak. I bojom i ilustracijama. Politički komentar, ko bi to znao?! Mnogi ljudi vole poslušati ili pročitati neku zgodnu priču, vrlo kratku naravno, jer ju je moguće poslije ispričati i, ako je već potrebno, ponešto i dodati.

Donald je bio od njih. Najviše je volio riječ naprimjer. Sad ste ga se sjetili, siguran sam. Sjedi on tako i kaže:

– To je isto, naprimjer, kao kad je pošla snaša na pazar, a bio neki sumnjiv dan…

Nije moguće pobrojati o čemu je on sve govorio. A počeo je govoriti čim je ušao. Niko ga prije toga nije vidio. Pričali su nešto o nekom čovjeku iz vlasti, kad im Donald upade u riječ:

– Baš sam ga vidio neki dan, ali on kaže da nije bilo tako. Naprimjer.

Ostali su zapanjeni i nastavili razgovor o nečem drugom. Nije ga to nimalo zbunilo. Nakon nekog vremena, prokomentirao je nešto i u tom razgovoru. Postala je to konstanta “Išareta” kad je on sjedio u njemu. Jedanput je imao čitav usmeni ogled o pitama. Posebno mjesto imala je u njemu zeljanica.

– Nekad je bilo nužno otići u Delfe.

Pitati.

Pitati Pitiju.

Danas je to moguće i u Sarajevu.

Nećeš vidjeti Pitiju niti njenog pitona, ali možeš dobiti pitu.

Kažu da je zeljanica najbliža vizionarskim seansama.

Pitati pitu doista je tajanstvena disciplina.

 

Lajtmotiv njegovih priča ipak su bili japajajci i tipajajci. Nije volio kad ga prekinu. Rasrdi se, ćuba mu padne na oči, čak i na nos, vjerujte mi, obrve se nakostriješe, a on ostane bez riječi. Bez primjera. Govorili su mu da liči na ovoga i onoga, tako da se i od toga izmorio. Jedino mu niko nije govorio da liči na samoga sebe.

 

Jedanput je ipak pretjerao u svom ogledu o japajajcima. Govor mu nikako nije jenjavao, a japajajci koji su se u njemu spominjali sve su se više mogli prepoznati.

– Taj japajajac i njegovi tipajajci, naprimjer…

“Išaret” ne bi bio “Išaret” kad u njemu uvijek ne bi bio neko spreman da odbrusi i ujede. Ne sjećam se kome je u tom trenutku dojadilo Donaldovo prenemaganje, ali kratki razgovor izgledao je ovako:

– A šta si ti?

– Kako misliš?

– Zar to nije očito?! U životu nisam vidio većeg japajajca od tebe. Nevolja je u tom što nemaš nijednog tipajajca, a kamoli buljuk. Inače ne bi toliko pričao. Niti bi ovdje sjedio. Govorili bi za te tipajajci. A “Išaret” bi bio zatvoren jer bi neko nešto prijavio…

Zaprepastio se. Iskolačio oči. I zanijemio. Možda ga zato nema u posljednje vrijeme u “Išaretu”. Ne zna se gdje sad zalazi Pajo Patak.

Čarlama tvrdi da ga je jednom vidio u bistrou parlamentarne skupštine (kakav naziv?!). Nisam siguran da se Čarlami išta može vjerovati. Naravno, uspješni japajajci kruže i dalje nad našim gradom okruženi svojim jatom tipajajaca. Vidimo ih svakodnevno na lijepom nebu naše zemlje.

Svi prepoznaju svoje. I radosni su zbog toga. Iako im je radost pomućena nekom čemernom sjenkom, ko zna zašto.

 

 

PROČITAJTE I...

Našao sam se u potpuno nepoznatom kvartu Damaska i beizdejno šetao. Nakon nekog vremena, našao sam se u aleji s luksuznim građevinama. Očigledno je to bio rezidencijalni dio grada. Ispred jedne vile prišao mi je stražar i ljutito zagrmio na mene. Pokušavao sam objasniti kako sam dospio tu, ali nije pilo vode. Tek kada sam, na upit odakle dolazim, spomenuo svoju zemlju, lice smrknutog brkice razvedrilo se. Počeo me je grliti i skoro kroz plač govoriti o Bosni

U neko od stabala znali smo se u jurnjavi zabiti sankama, pa se i dan danas pipa mjesto gdje je nekada davno stršila ogromna čvoruga. Drugo neko stablo bilo je zaklon za vrijeme odsudnih borbi s “adnanovcima”, susjednom rajom. Treće vraća sjećanje na takmičenje u gađanju plastičnim praćkama kupljenim u Robnoj kući. Četvrto je sakrivalo pogled na komšinicu koja se presvlačila. Svako stablo na Džidžikovcu krije nešto, taj neki naš duboko prepleteni zajednički život

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!