JAPAJAJAC I BULJUK PRATEĆIH TIPAJAJACA

Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo?! Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno

 

Riječ koja prati mnoge nove generacije. Riječ-sudionica nebrojenih sintagmi. Nije zapisana ranije. Sigurno ne na ovaj način. Drukčije su to izražavali. I shodno tome se ponašali.

Sličice kojih se sjećam iz starog Radilovićeg asteriksovskog stripa kao da me demantiraju. Naime (vidim živi vedri crtež), prolazi neki grmalj Carigradom i viče na sav glas: Ja pa ja! Tako se sudari s Dikanom (neka vrsta slavenskog Asteriksa), koji ga gruhne u glavu. Grmalj zastane, zamisli se i kaže: Ti pa ja!

Sad vidimo definiciju. I sve njene konotacije. Riječ se doima kao da je vezana uz govor. I jeste. Uz što bi drugo. Međutim, moguće je biti japajajac i kad pretjerano ne govoriš. Dovoljno je, dok se u krugu priča neka priča, pokazati prstom na sebe, i sve je jasno.

 

Svako je zagledan u lice svoje sudbine.

Gleda u nj kao u ogledalu i – ne vidi ga.

 

U svakom tipajajcu čuči japajajac.

Neugodno je kad se zbog toga javno pobiju.

 

Donedavno je dolazio u “Išaret” Donald Duck (nije mu to, naravno, rodno ime, ali u išaretskim prostorima jeste – ponekad čak i Pajo Patak, tajno ime, recimo, koje su znali samo stalni posjetioci). Ne znam zašto ga više nema, ali vjerujem da ga se sjećate. Lični opis: ćuban, obrvan, a s njegovim bi se nosem svaki orao podičio.

Ni kravata se ne smije zaboraviti. Svaki je put bila neki znak. I bojom i ilustracijama. Politički komentar, ko bi to znao?! Mnogi ljudi vole poslušati ili pročitati neku zgodnu priču, vrlo kratku naravno, jer ju je moguće poslije ispričati i, ako je već potrebno, ponešto i dodati.

Donald je bio od njih. Najviše je volio riječ naprimjer. Sad ste ga se sjetili, siguran sam. Sjedi on tako i kaže:

– To je isto, naprimjer, kao kad je pošla snaša na pazar, a bio neki sumnjiv dan…

Nije moguće pobrojati o čemu je on sve govorio. A počeo je govoriti čim je ušao. Niko ga prije toga nije vidio. Pričali su nešto o nekom čovjeku iz vlasti, kad im Donald upade u riječ:

– Baš sam ga vidio neki dan, ali on kaže da nije bilo tako. Naprimjer.

Ostali su zapanjeni i nastavili razgovor o nečem drugom. Nije ga to nimalo zbunilo. Nakon nekog vremena, prokomentirao je nešto i u tom razgovoru. Postala je to konstanta “Išareta” kad je on sjedio u njemu. Jedanput je imao čitav usmeni ogled o pitama. Posebno mjesto imala je u njemu zeljanica.

– Nekad je bilo nužno otići u Delfe.

Pitati.

Pitati Pitiju.

Danas je to moguće i u Sarajevu.

Nećeš vidjeti Pitiju niti njenog pitona, ali možeš dobiti pitu.

Kažu da je zeljanica najbliža vizionarskim seansama.

Pitati pitu doista je tajanstvena disciplina.

 

Lajtmotiv njegovih priča ipak su bili japajajci i tipajajci. Nije volio kad ga prekinu. Rasrdi se, ćuba mu padne na oči, čak i na nos, vjerujte mi, obrve se nakostriješe, a on ostane bez riječi. Bez primjera. Govorili su mu da liči na ovoga i onoga, tako da se i od toga izmorio. Jedino mu niko nije govorio da liči na samoga sebe.

 

Jedanput je ipak pretjerao u svom ogledu o japajajcima. Govor mu nikako nije jenjavao, a japajajci koji su se u njemu spominjali sve su se više mogli prepoznati.

– Taj japajajac i njegovi tipajajci, naprimjer…

“Išaret” ne bi bio “Išaret” kad u njemu uvijek ne bi bio neko spreman da odbrusi i ujede. Ne sjećam se kome je u tom trenutku dojadilo Donaldovo prenemaganje, ali kratki razgovor izgledao je ovako:

– A šta si ti?

– Kako misliš?

– Zar to nije očito?! U životu nisam vidio većeg japajajca od tebe. Nevolja je u tom što nemaš nijednog tipajajca, a kamoli buljuk. Inače ne bi toliko pričao. Niti bi ovdje sjedio. Govorili bi za te tipajajci. A “Išaret” bi bio zatvoren jer bi neko nešto prijavio…

Zaprepastio se. Iskolačio oči. I zanijemio. Možda ga zato nema u posljednje vrijeme u “Išaretu”. Ne zna se gdje sad zalazi Pajo Patak.

Čarlama tvrdi da ga je jednom vidio u bistrou parlamentarne skupštine (kakav naziv?!). Nisam siguran da se Čarlami išta može vjerovati. Naravno, uspješni japajajci kruže i dalje nad našim gradom okruženi svojim jatom tipajajaca. Vidimo ih svakodnevno na lijepom nebu naše zemlje.

Svi prepoznaju svoje. I radosni su zbog toga. Iako im je radost pomućena nekom čemernom sjenkom, ko zna zašto.

 

 

PROČITAJTE I...

Nekad je možda bio čudo u areni. Pokazivao na svoj način ono što su ga naučili u neosporno uglednoj školi. Ni tad nije bio sretan. Ali, primjećivali su ga, pljeskali mu i, u trenutku, kratkom trenutku, onom koji ostaje u sjećanju, osjećali ljubav za nj. I on je to osjećao. Tad je, dok je slikao nekog njegovog pretka, i Velasquez mislio na nj. Vidio sam njegov pogled na slici. Neiskazivi pogled konja. Šta bi se moglo više reći o tome? Imao je svoje ime, svoj rodoslov i svoju snagu kojom su se, kao i sad, koristili neki drugi. Ne on

Zanimljivo je i iskustvo s jednom gospođom u poodmaklim godinama. Pitala me je ima li kod mene kupiti Kur’an, ali “onaj pravi”. Eto ga, de, sad ima pravi i krivi, kontao sam u sebi i na kraju zatražio objašnjenje. Gospođa je bila jasna: ona ne zna učiti u Kur’anu, pa kad ima priliku, prati mukabelu, i to na transkripciji arapskog teksta na latinici. Prateći, tako, zamijetila je grešku i silno bi željela naći “pravi” Kur’an, odnosno njegovu pravu transkripciju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!