Jan Beran: Svirač zapetih struna oka

Nakon što je Alija Isaković završio geodetsku školu, došao je u Sarajevo i zaposlio se na Televiziji Sarajevo. Nekom ga je prilikom Jan Beran pozvao u svoj stan na Grbavici u kojem je imao jednu od najbogatijih biblioteka bosnistike. Imao je i veliki broj predmeta sakupljenih po Bosni, čak i nekoliko nišana. Rekavši da mora u kupovinu, Jan je otišao i zadugo se nije vratio. Kada je u neka doba noći došao, upitao je Aliju: “Eh, jesi li se nagledao? Da znaš, ovo zasigurno nećeš nigdje naći”

Svi oni koji nisu vidjeli Bosnu i nisu poznavali njene ljude i kulturu, osjetili njenu začudnu sintezu sunca, zelenih brda i dolina, kamena i plavog neba, koji nisu imali priliku vidjeti to i žarko zavoljeti – mogli su sve to osjetiti, čuti, vidjeti, i gotovo rukom dohvatiti i istinski voljeti i zavoljeti kroz djelo Jana Berana.

Rodio se u Banjoj Luci 1927. godine. Otac mu je bio iz Češke, iz Crkvenog Zaselka, mjesta koje je Jan za života svjesno izbjegavao posjetiti. Djetinjstvo i mladost proveo je u Banjoj Luci. Pohađao je elektrotehničku školu, a fotografija mu je bila prva istinska ljubav. Imao je mali laboratorij u majčinoj ostavi, u kojoj je iznad tegli s ukiseljenim krastavcima razvijao prve filmove. Prve godine okupacije, u tami poluosvjetljene banjalučke aleje prišao mu je neki tajnoviti čovjek, stavio mu u ruke dva filma i rekao da od svakog snimka napravi po dvije fotografije. Stigavši kući, razvio ih je iste noći. Nekoliko dana poslije, nosio je u džepu gotovo cijelu partizansku četu, kojoj će godinu poslije i sam pripadati, u početku kao borac a zatim kao fotoreporter, vrlo brzo zamijenivši metke snimcima. Tako zapravo i počinje njegova snimateljska karijera. Bio je pripadnik 39. divizije u sastavu tadašnjeg Petog krajiškog korpusa.

Kamera sa srcem

Iza Jana Berana stoji golem i raznolik stvaralački opus. Decenijama se bavio filmom kao snimatelj, režiser i dramaturg. Snimio je preko 300 filmova koje je sam prenio na celuloidnu traku. Snimio je preko 100 filmskih, televizijskih i radiofonskih rukopisa, od kojih je većinu i režirao. Autor je više od dvadeset scenarija za dokumentarne filmove i pozorišne drame: Bašeskija, Hodeći, Udri brigu veselica, Lagarija podrugačica. Napisao je tridesetak radiodrama, četiri televizijske drame, a pisao je i radio igre za djecu, scenske kolaže i lutkarske igre. Preveo je preko 20.000 stranica proze, poezije, esejistike i stručnih tekstova s poljskog, češkog i slovačkog jezika. Autor je i knjige putopisa Sanovnik zavičajnih predjela, romana Ulica djetinjstva, Hrabren i Sarajevski ljetopis te zbirke pripovijedaka Priče iz Tašlihana. Objavio je stručnu knjigu Rječnik filmske umjetnosti, u to vrijeme prvo djelo takve vrste na našim prostorima i knjigu Muzikanti, o dolasku čeških umjetnika i muzičara u Bosnu. Sve je to ovaj čovjek svestranog duha i neobično žive imaginacije radio lirizmom pjesnika, a sistematičnošću naučnika. Za svoje djelo dobio je preko 30 nagrada, među njima i Zlatnu pulsku arenu, Šestoaprilsku i Dvadesetsedmojulsku nagradu, desetak televizijskih i pet radiofonskih. Umro je 1993. godine u ratnom Sarajevu, na okupiranoj Grbavici.

Kamera je zaista bila istinska ljubav Jana Berana i njegova zapisana sudbina. Tu su kameru svjedoci njenog čudesnog stvaralačkog čina nazvali “oko koje voli svijet”. Bila je moćna poput kista u ruci majstora slikara koji uvijek zna naslikati ono što se nalazi i iza i izvan slike, ono što obično i nenadahnuto oko nikada nije imalo priliku spoznati. Kamera nije bila aparat niti puki instrument u Beranovoj ruci. Ona je zapravo bila medij kojim nam je doslovno prenosio ono što je vidjelo njegovo unutarnje oko, ili, bolje rečeno, njegovo srce.

Kolor je šećerlama

Cijenio je isključivo crno-bijelu filmsku tehniku. Dugo i žestoko opirao se koloru, proglasivši ga šećerlamom. Mnogi stari filmski majstori nisu prezirali kolor zato što mu nisu bili vješti, već iz prostog razloga što su htjeli biti dokumentaristi koji stvaralački djeluju, noseći tu stvaralačku dimenziju u sebi, a nisu vjerovali da je mogu u potpunosti realizirati kolorom.

Filmskom cehu, kojem je Jan u počecima naše kinematografije kao snimatelj pripadao, nisu se mnogo dopadale njegove solo partije kamere. Zbog toga se vrlo brzo našao i na radiju, prvo kao režiser govornog programa, a zatim i kao urednik dramske redakcije. Ta etapa bila je izuzetno značajna za njegov profesionalni razvoj, jer je spoznao da se radiofonija mora vidjeti da bi se na pravi način čula. Gledao je u riječi, muziku i zvukove, iznova nastavljajući snimati neku vrstu unutarnjih predjela poetske ili dramske riječi.

“Sjećam se svoje posljednje radiofonske režije, uzdaha, koraka i uopće različitih zvukova –  slušajući zatvorenih očiju ja sam ih sve vidio. Nekako u to vrijeme na radio stiže i televizija, koja je kasnije omogućila maksimalnu čujnost svake moje slike. To bi ukratko bilo sve. Ipak, mislim da sam prema melodijama naše ljudskosti nastojao slikovno koreografirati stope i tragove čovjeka na ovom našem tlu. No, ne samo one najranije nego i ove sasvim bliske neizbrisive staze nedavne prošlosti, kojima sam i sam kao dječak koračao. Za mene su to uvijek bile niti od kojih je istkana tkanica svake naše ljudske zore. Nije baš preskromno ako vam kažem preljubazne riječi jednog našeg pisca, meni zaista najdražeg. Reče mi: ‘Sviraš na zapetim strunama oka.’ Ako je neko uspio u tome me osluhnuti, bilo bi to više nego kad se kaže da je volio”, rekao je Jan Beran.

Stećak na traci, nišan u sobi

Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Fahrudin Rizvanbegović, Janov dobar prijatelj, s kojim je nakon smrti Maka Dizdara osnovao manifestaciju Slovo Gorčina, priča o susretu Jana Berana i Alije Isakovića, dvojice istinskih zaljubljenika u bosanskohercegovačku baštinu. Nakon što je Isaković završio geodetsku školu, došao je u Sarajevo i zaposlio se na Televiziji Sarajevo. Ondje je prvi put sreo Jana Berana, koji ga je nekom prilikom poveo u svoj stan na Grbavici. U tom stanu imao je jednu od najbogatijih biblioteka bosnistike u Bosni i Hercegovini i veliki broj predmeta koje je skupljao snimajući po Bosni filmove od grada do grada, čak i nekoliko nišana. Alija je gledao u biblioteku uočavajući da za većinu knjiga u policama nije čuo. Rekavši da mora u kupovinu, Jan je otišao i zadugo se nije vratio. Kada je u neko doba noći došao, upitao je Aliju: “Eh, jesi li se nagledao? Da znaš, ovo zasigurno nećeš nigdje naći.”

Jan je educirao i ponukao Aliju Isakovića da se zanima za kulturnu baštinu. Gotovo je nemoguće zamisliti kakva bi danas bila slika bosanskohercegovačke kulturne baštine i bošnjačka književnost da do ovog susreta i upoznavanja srodnih duša nije došlo i da na koncu nismo imali svestranog bošnjačkog kulturnog pregaoca kakav je bio Alija Isaković.

Profesor Rizvanbegović pripovijeda kako je jedne prilike imao zadovoljstvo putovati s Janom po Bosni. Snimanje stećaka ostalo mu je zauvijek u sjećanju, i u srcu. To su, vele, najbolji snimci stećaka ikada zabilježeni okom kamere. Putovali su spačekom, starim citroenom kome su se svjetla pomjerala na šaraf. Došli su navečer snimati stećke, ali Janova oprema u to vrijeme nije bila dovoljno dobra, jer je imao obične reflektore s kojima nikako nije uspijevao dobiti željeni reljef. Približili su spaček i pomicali svjetlo do savršenog oblika, za kojim je Jan oduvijek tragao. Nije niti stajao, niti sjedio, već  je ležeći na mokroj zemlji snimao mučeći se s preko 20 kilograma teškom kamerom. Takav entuzijazam za snimanjem naše baštine, završava profesor Rizvanbegović, nikada u životu nisam vidio.

Nepremostiva avantura života

“Hodim gledašan – a sve je tako gledno i bez gledarine – pa u tom gledu (ko u dlan kakav gledajući) vidinu bih da dohvatim. Gled me takav, u pogledu i dogledu, lijepo pridobije a želja zanosi: moram biti gledalo i ogledalo”, Janove su riječi ili, bolje rečeno, stihovi koji kao da ogledaju njegov čitav život i potragu za iskonskom ljepotom skrivenom svuda u prirodi, ali i u ljudima. Nije se nikada zadovoljavao ulogom pasivnog svjedoka i posmatrača ljepote. Želio je svim srcem biti dio ljepote za kojom je cijeli svoj život žudio i tragao te da se ona ogleda u njemu i kroz njega. I danas se njegove kolege s tadašanje Televizije Sarajevo sjećaju s ushićenjem njegovih snimaka lišća na grani, igre vjetra i svjetla, ljepote i umijeća snimanja koju nisu ni prije toga ni poslije toga nikada i nigdje vidjeli.

“Pored ulice na banjalučkoj periferiji u kojoj sam odrastao tekao je potok, zvali smo ga Postranac. Skoro je uvijek bio nabujao, a mi smo ga kao djeca upravo tada uporno preskakali. Malo ga je ko od nas uspijevao preskočiti.  I ja sam to pokušavao. Onako smjesta, nipošto iza trke. Bila je to divna avantura. Moram priznati da ga nikada nisam uspio preskočiti. Možda ga zato i danas, u sebi, preskačem”, Janova je priča o nepremostivoj avanturi života, i ona ne prestaje, kao što vidimo, ni nakon smrti, jer se njegovih riječi i njegovih snimaka ljudi i danas rado sjećaju, a postoje i oni koji poput njega još uvijek pokušavaju u sebi preskočiti poneki nabujali potok.

Zarekao se na neprestanu borbu protiv tajanstva vijekova, koprena vremena i povijesnog zaborava. Snimajući je osjećao i razmišljao, pa čak pokušavao poput kakvog primaša zasvirati gledaocu uz oko, kao što se to violinom čini uz uho. Ušao je srcem u Bosnu, da joj vijugavim i tanahnim putevima do čistog i živog srca dođe. Kamera mu je prije svega bila kreativno polazište i neka vrsta zadivljenog čuđenja pred tim kako čudesnost viđenog svijeta postaje slika u rukama čovjeka koji nikada nije umio crtati. Pokušavao je iskonskim dahom želje i goruće ljubavi zapaliti i razbuktati srca ljudi svojim osobitim pogledom na svijet, na zemlju Bosnu, koja je, kako i sam kaže, veliki rudnik čovječnosti, zemlju u kojoj je rođen, odrastao, ratovao i školovao se i koju ni za šta ne bi mijenjao, predstavljajući je onako veličanstveno i divno, kakav je i sam bio.

PROČITAJTE I...

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi obraćanje prof. dr. Sanjina Kodrića na svečanoj akademiji:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!