Jalovo slavljenje još jednog srpskog poraza

U odsustvu zapaljivih i neodmjerenih Izetbegovićevih izjava, beogradski je i banjalučki žuti tisak posezao za prekrajanjem izgovorenog, a kad ni podmetanje lažnih izjava nije urodilo plodom – jer nikad i nigdje Izetbegović nije pozivao na rat niti je srpski narod označavao kao cilj nekakvih vojnih akcija – ti su mediji krenuli s iskopavanjem izjava minornih bošnjačkih političara, kakav je lider BPS-a Sefer Halilović

Koliko je god mnogima bilo teško obuzdati strah da će Dodikova privatna avantura maskirana u referendum imati zlokobne posljedice, toliko će nakon zatvaranja biračkih mjesta u Republici Srpskoj mnogima biti teško obuzdati likovanje nad do sada najtežim porazom tog političara na zalasku svoje karijere. Uostalom, prostora za likovanje i nema niti je mudro proslavljati to što je jedan samodržac već dugo na nišanu istražnih organa ne samo svoje već i susjednih država, a prije svega Srbije, pokušao u ponor gurnuti i Bosnu i Hercegovinu, ali i okolne zemlje. Problemi koji su postojali prije Dodikovog pseudoreferenduma, a ustvari decentraliziranog mitinga sličnog onima koji su prije više od četvrt stoljeća organizirani od Gazimestana do Ušća, postojat će i nakon njega i te probleme valja rješavati strpljivošću i mudrošću, onako kako su i do sada problemi u ovoj zemlji jedino bili rješavani. Jedina razlika između predreferendumskog i postreferendumskog perioda leži u činjenici da je sada konačno pala maska s navodnog političkog umijeća Milorada Dodika i da je on samoga sebe prokazao kao blefera, i to lošeg.

Podsjetimo, čitav je igrokaz s referendumom započeo odlukom Ustavnog suda BiH o neustavnosti dotadašnjeg entitetskog praznika, koji je koincidirao s hrišćanskim praznikom Svetog Stefana, a koji po gregorijanskom kalendaru pada na 9. januar. Ustavni sud nije manjem bosanskohercegovačkom entitetu osporio niti ukinuo pravo na obilježavanje svog dana, već je samo uputio nadležne entitetske institucije da za svetkovanje odaberu datum koji neće diskriminirati one stanovnike RS-a koji nisu pravoslavci, uključujući tu ne samo Bošnjake i Hrvate već i Srbe ateiste. Kakve opasnosti leže u stapanju građanskih i vjerskih praznika u jedan, pokazala je ovogodišnja proslava Preobraženja u Trebinju, kada je najvišem pravoslavnom velikodostojniku u BiH vladiki Grigoriju isključen mikrofon pred samo obraćanje okupljenima, za koje u takvim situacijama ostaje nejasno da li su tu u svojstvu vjernika ili građana. Pri tom je Trebinje skoro ekskluzivno srpski politički prostor, pa se odgovornost za pretvaranje praznika u vodvilj ne može tražiti preko komšijskog plota.

Pogrešna računica

Milorad Dodik je, međutim, odlučio ne poslušati glas razuma već glasove iz vlastite glave koji su ga uvjerili da s dvojkama u rukavu može odigrati partiju protiv aduta legalizma u rukama državne vlasti i međunarodne zajednice. Igru je započeo izgovarajući laž da nekakvi mračni gospodari iz sjene Srbima žele oteti slobodu i identitet, a onda je tu laž varirao na bezbroj načina tokom predreferendumske kampanje. Istini za volju, mora se priznati da mu je posao bio olakšan činjenicom da je medijski i školski prostor u Republici Srpskoj autističan i zapušten, odnosno da je edukativna dimenzija u njemu prilično zanemarena, pa je tako neupućenom plebsu lahko pod istinu prodati razne laži i konstrukcije, a još ga je lakše držati u strahu od nekakve imaginarne prijetnje. Recimo to neuvijeno – Dodik je dobar dio glasača na referendumu motivirao strahom od nekakve islamističke prijetnje, prešućujući činjenicu da u većem dijelu Bosne i Hercegovine nikada nije došlo do kršenja temeljnih principa sekularizma, dok je Republika Srpska bila, a u mnogim je svojim elementima još uvijek, posljednji bastion zagrljaja vjere i politike pod okriljem zakona.

Pri svemu tome, Dodik je trgovačkom lukavošću plasirao retoriku koja nije eksplicitno ratnohuškačka, ali koja je itekako ostavljala prostora da bude i tako protumačena. Za političara koji ne raspolaže oružanom silom i koji u najboljem slučaju može računati na opskurna četnička udruženja koja se okupljaju po zabačenim krajevima RS-a da tamo proslavljaju nikad izvojevane pobjede, to se nije pokazalo kao mudar potez. Pored toga, Dodik je pokazao i da je politički zanat učio kampanjski, pa danas ima rupe u poznavanju političkog alfabeta. A taj alfabet veli da onaj ko raspisuje referendum kao izraz političke volje mora ili raspolagati mehanizmom da rezultat iskazane volje sprovede u djelo ili mora računati da će mu u tome pomoći međunarodna zajednica. Na šta je Dodik računao dok je bezuspješno pokušavao uvući Vučićevu Srbiju u svoje kolo, dok je nadobudno prijetio povećanjem rezervnog sastava policije i dok se kapriciozno oglušavao o dobronamjerne savjete i upozorenja i s Istoka i sa Zapada, ostaje nejasno vjerovatno i njemu samome, ali to će mu možda postati jasnije tokom istražnog postupka pokrenutog u Tužilaštvu BiH, kada će morati odgovoriti na brojna pitanja, pa tako i na ona o motivaciji za ugrožavanje zakonskog poretka i sigurnosnog okvira u zemlji.

Dječija igra s brojevima

Za Dodika su posebno bolne ćuške koje je dobio od premijera Vlade Srbije Aleksandra Vučića i od predsjednika Rusije Vladimira Putina. Putin je eksplicitno zatražio od Dodika da “spusti loptu” i objasnio mu da je njegova privatna avantura “unutrašnje pitanje BiH”, stavljajući mu tako do znanja da Rusija nema namjeru gubiti s mukom stečeni ugled u međunarodnoj politici podržavajući bezrazložne i besmislene političke akcije na granici pobune. Jedina svjedočanstva o nekakvoj ruskoj državnoj i Putinovoj ličnoj podršci referendumu dolaze iz Dodikovih usta, a pokloniti im povjerenje zahtijevalo bi više od obične dobrohotnosti i naivnosti. Najkraće rečeno, Putinu i Rusiji ne treba za svoju sudbinu uplašeni političar, koji vlastiti strah maskira kabadahilukom, na putu ruskog gasa ka evropskim potrošačima niti im treba neko ko će ih svađati s Bruxellesom, Berlinom, Ankarom, Washingtonom i New Yorkom. Iz sadržaja i obima deklarativne ruske podrške u sedmicama prije referenduma Dodik nije bio u stanju zaključiti da on tu nije ni moneta, pa čak ni kusur u političkoj trgovini Moskve sa Zapadom.

Što se tiče Srbije, nije samo Aleksandar Vučić strepio pred razornim potencijalom Dodikovog teferiča s vikanjem i podvriskivanjem. I dnevni list Politika, koji je već više od jednog stoljeća najpouzdaniji indikator strateških pravaca srbijanske vlasti, načinio je radikalan zaokret u tretmanu Milorada Dodika, do jučer svog miljenika. Pa tako u posljednjem subotnjem izdanju Politika na naslovnici donosi Putinove riječi o referendumu kao unutrašnjem pitanju BiH, te u cijelosti i bez redakcijske intervencije prenosi riječi bivšeg visokog predstavnika Wolfganga Petricha, u kojima on iznosi i više nego oštre kritike na račun banjalučkog satrapa. A evo šta o odnosima Beograda i Banje Luke za Stav kaže Boško Jakšić, komentator i nekadašnji urednik Politike: “Najdelikatniji problem stvoren je na relaciji Beograd – Banja Luka. Iako se na obe adrese trude da umanje značaj razlika oko referenduma, jasno je da će negativne posledice biti trajne bar za izvesno vreme. Dodik je morao da zna u kakvu delikatnu situaciju dovodi srpskog premijera, koji je referendum implicitno povezivao s pretnjom destabilizacije Balkana. Zapad je od Aleksandra Vučića očekivao da svojim uticajem odgovori Dodika od referenduma, kao što je to uspeo jednom ranije. Vučić opet zna da bi bilo kakvo otvoreno zaoštravanje odnosa bilo tumačeno kao njegovo ‘napuštanje’ Srba u Republici Srpskoj – što sebi ne sme da dopusti. Beograd se odlučio da javno saopšti da ne podržava referendum, što je maksimum u datim okolnostima. Time je sva odgovornost prebačena na Dodika, koji očigledno više neće moći da računa da će ostvariti svoj plan: da Srbija pokriva sve njegove odluke. Kada prođu prvi dani u kojima će posle populističke zloupotrebe narodnog plebiscita Dodik uživati u sopstvenom trijumfalizmu, to je cena koju će njegova tvrdoglavost morati da plati.”

O legitimnosti i validnosti ovog referenduma apsurdno je trošiti riječi. On je tek nešto uvećana preslika referenduma koji je 2012. godine održan u četirima srpskim općinama na sjeveru Kosova, a koji nije osigurao podršku ni kosovskih vlasti ni međunarodne zajednice, pa ni Beograda, te su tako njegovi rezultati, bez obzira na skoro sjevernokorejsku izlaznost, ostali samo kao opomena na visinu cijene koju valja platiti u slučaju političkog autizma. S obzirom da Dodikova politička aparatura nije osigurala prisustvo neovisnih kontrolora referenduma, objavljeni rezultati mogu biti samo predmet sumnje ili vjerovanja. Svaka kombinacija bila je moguća, a zašto se Dodikov marketinški servis opredijelio baš za objavljene podatke, vjerovatno je stvar paušalne procjene napravljene bez mnogo truda – nekakvi su se rezultati poslije svega ipak morali ponuditi javnosti. No, čak i ako bismo zanemarili komične situacije s glasanjem patera familiasa u ime čitavih obitelji i ako bi ovi podaci bili prihvaćeni kao validni, oni bi Dodiku više bili razlogom za oprez, pa čak i bojazan, nego za slavlje. Odziv od 55,67%, kada se od njega oduzmu bečki i ini dijasporski redovi, te stanovništvo zabačenih mjesta u kojima je po tradiciji dovoljno uzviknuti “Turci!” da se osiguraju glasovi, dobije se broj glasača koje bi Dodik volio imati na svojoj strani na predstojećim izborima. Većina stanovnika RS-a oglušila se o Dodikove i SNSD-ove patetične vapaje za “spas Srpske”. To što su pojedini opozicioni političari izašli na referendum ne znači nužno da su s njim bili i saglasni – to je vjerovatnije čin političkog pragmatizma, uvjetovan željom da se izbjegne proglašavanje za izdajnika i da se glasovi za Dodika sutra lakše preusmjere u glasove protiv Dodika. Posebno je gromoglasna šutnja Srpske pravoslavne crkve u pogledu Dodikove avanture. Do jučer jedan od njegovih najpouzdanijih oslonaca, vladika Grigorije ovaj je put gledao da ostane po strani i da aktivnim učešćem u jednom provokatorskom i kratkovidom činu ne kompromitira svoje javno djelovanje.

Nije pobjednik Izetbegović, već mir i Bosna i Hercegovina

Ali ako je Dodik poražen, ko je onda pobjednik? Brzoplet posmatrač će kazati da je to Bakir Izetbegović, lider najveće i najozbiljnije bošnjačke stranke. To, međutim, nije tačno jer Izetbegović u svemu ovome nije djelovao kao vođa jednog naroda, već kao odgovoran političar svjestan da se nalazi na čelu jedne složene države. Kao pobjednik iz svega ovoga izašla je Bosna i Hercegovina, čija je pozicija u ozbiljnim međunarodnim alijansama iz dana u dan sve snažnija. A pobjednik je i srpski narod u manjem bosanskohercegovačkom entitetu koji je niskom izlaznošću potvrdio trezvenost i poručio da mu Dodikova privatna avantura nije prioritet, pogotovo ako se na tu avanturu troše bolno nedostajuća budžetska sredstva.

Dok je Milorad Dodik usplahireno skakutao na relaciji Beograd – Moskva, proseći makar malo razumijevanja za svoju privatnu avanturu, Izetbegović nije slijedio taj recept, već se susretao sa svim referentnim faktorima u međunarodnoj politici koji su više ili manje izravno zainteresirani za situaciju u BiH, a sam referendum dočekao je kao učesnik zasjedanja Generalne skupštine UN‑a u New Yorku, sastajući se izravno s brojnim zvaničnicima, među kojima su ministar vanjskih poslova Velike Britanije Boris Johnson, generalni sekretar UN‑a Ban Ki-moon, bivši američki predsjednik Bill Clinton, slovenački predsjednik Borut Pahor i mnogi drugi, a prisustvovao je i prijemu čiji je domaćin bio predsjednik Obama. Ono što posebno valja istaći jeste činjenica da Izetbegović tokom afere referendum nije posezao za zapaljivom niti za pseudopovijesnom i mitomanskom retorikom, već je od prvog do posljednjeg časa ostao vjeran civilizacijskim imperativima.

U odsustvu zapaljivih i neodmjerenih Izetbegovićevih izjava, beogradski je i banjalučki žuti tisak posezao za prekrajanjem izgovorenog, a kad ni podmetanje lažnih izjava nije urodilo plodom – jer nikad i nigdje Izetbegović nije pozivao na rat niti je srpski narod označavao kao cilj nekakvih vojnih akcija – ti su mediji krenuli s iskopavanjem izjava minornih bošnjačkih političara, kakav je lider BPS-a Sefer Halilović. Stavljati njegove izjave na teret Bakiru Izetbegoviću može samo onaj koji nije kadar načiniti razliku između činjenica i vlastitih bolesnih očekivanja i ko nema mentalne kapacitete da shvati jednostavnu i izravnu Izetbegovićevu izjavu: “Niti je Sefer Halilović moj portparol, niti sam ja njegov portparol.”

Nažalost, postoji jedan broj Bošnjaka koji se, sudeći po komentarima na društvenim mrežama, povodi za populizmom Sefera Halilovića, potvrđujući tako da zapuštenost medijskog i edukativnog prostora nije ekskluzivitet samo RS‑a, već da u određenom obimu postoji i u FBiH. Jedini čovjek kojem sukob odgovara jeste Milorad Dodik i svako govorenje o ratu kao poželjnom rješenju produžava političko trajanje predsjedniku RS-a. Srećom, većina bošnjačkog naroda razumijeva da je staložena, odmjerena, ali ne i defetistička, već odlučno legalistička politika Bakira Izetbegovića, u kojoj nema mjesta za mitomanske laži, već samo za činjenice, jedini put za očuvanje Bosne i Hercegovine kao državnog okvira komotnog i sigurnog za sve njene narode. Populisti poput Dodika, Dačića, Halilovića i njima slični političari po svoj prilici postupaju u okviru svojih intelektualnih kapaciteta, ali ozbiljni političari poput Izetbegovića, pa i Vučića, shvataju da je već plaćena prevelika cijena poigravanju s mirom. To također shvataju i relevantni međunarodni subjekti, pa su se odmah nakon referenduma oglasili Ambasada SAD u Sarajevu, Evropska komisija i visoki predstavnik Valentin Inzko, ukazujući na potrebu da se sankcioniraju inicijatori i organizatori referenduma, a oglasilo se i Tužilaštvo BiH. Na patetične tvrdnje Milorada Dodika i naučnih dinosaurusa poput prof. Nenada Kecmanovića, da se ne može hapsiti čitav narod, valja samo odmahnuti rukom. Kolektivna krivica pred pravosuđem ne postoji, već se ona utvrđuje za organizatore, odnosno, kolokvijalno kazano, kolovođe. A kako su prolazili oni koji su svoj avanturizam zaklanjali iza naroda i narod pretvarali u svoje taoce, dobro je poznato iz opće, pa i iz srpske povijesti.

PROČITAJTE I...

Izboru gradonačelnika prethodi komplicirana procedura izbora gradskih vijećnika u općinama Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo i Novi Grad i nemoguće je sa sigurnošću predvidjeti koliko će koja stranka imati vijećnika. Iz svake od ovih općina bira se po sedam vijećnika, a “Bošnjacima, Hrvatima i Srbima, kao konstitutivnim narodima, pojedinačno bit će garantiran minimum od 20% mjesta u Gradskom vijeću, a grupi Ostalih najmanje 2 (dva) mjesta, bez obzira na izborne rezultate”, stoji u Statutu Grada Sarajeva.

Potjernica je raspisana za bivšom sutkinjom Lejlom Fazlagić-Pašić, čiju su imovinu u Rijeci pretresli pripadnici hrvatskog USKOK-a. “Lejla Fazlagić-Pašić je u bjekstvu, a ona je najviše umiješana u sve radnje”, izjavio je advokat uhapšene Lejle Cerić na ročištu na kojem se raspravljalo o određivanju pritvora.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!