Jalijaš i genijalac

U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti

D. Ibrahimović moj je stariji brat. Kao i svi ostali u našoj porodici, visok je, snažan i markantan. Darovit i pronicljiv, također. I tersli, da ne zaboravim. Nikad me nije volio, a ni ja njega. Razloga za to je mnogo, ali neću navesti nijedan, jer samo budale ujutro pričaju šta su radili noću, a mi Ibrahimovići, Bogu hvala, ne cijepamo bogomdanu noćnu pokrivku, ne razotkrivamo se, šutimo ujutro kao zaliveni, pa, eto, nismo budale, niti smo ikad bili.

D. je bio bolji učenik od mene: ja sam učio selektivno, samo ono što mi se dopadalo, on je učio sve, temeljito i vrijedno. Bio je učenik generacije u osnovnoj školi. Pride i republički prvak na natjecanju iz fizike i matematike, a potom viceprvak na državnom natjecanju održanom u Novom Sadu.

Iz Novog Sada se vratio natmuren i bijesan. Ušao je bez pozdrava u kuću i s gađenjem bacio na sto vicešampionsku plaketu. Nije rekao ništa, ni mi nismo rekli ništa, a na licu mu je pisalo: “Pokrali su me, lupeži! Bio sam bolji, mnogo bolji od svih, a bez šampionskog odličja ostao sam samo zato što sam musliman.”

I, premda je bila duboka noć, bogomdana noć koja sve ili gotovo sve pokriva i u kojoj se štošta može i glasnije reći, otac je, i sam svjestan da mu sin zaista jeste pokraden, ljutito, podignutih obrva i ne bez gnušanja, ugasio dopola dopušenu nišku “Drinu”, okrenuo se ka majci i polušapatom joj rekao: “Od danas ne pušim cigare iz Srbije.” I nije.

D. je bio čudan dječak. Možda i previše čudan, jer je u njemu, i zbunjujućem i teško spojivom sinkretizmu, egzistirao i genijalac i jalijaš. Prezirao je nasilje i nasilnike, osobito one – a takvih je u to vrijeme u našem okruženju bilo mnogo – koji su, onako usput, iz čiste obijesti, maltretirali slabije od sebe. D. bi tad prilazio nasilniku, progutao uobičajene psovke, patosirao ga s dva-tri kratka krošea i odlazio bez riječi. I, zanimljivo, počesto nije poznavao ni nasilnika niti žrtvu nasilja, pa je kao takav vrlo brzo stekao svojevrsnu robinhudovsku reputaciju – nejaki su ga uvažavali, a nasilnici naširoko zaobilazili.

Godine 1973, u osmom razredu osnovne škole, okićen još jednim naslovom republičkog prvaka na natjecanju iz fizike i matematike, pravi za to vrijeme, a vrijeme je bilo i rigidno i olovno, u povijesti škole nezabilježen i gotovo nezamisliv incident: ušao je u jedan od razreda i usred časa doslovno premlatio nekog kabadahiju koji je netom prije toga, na velikom odmoru, iz čista mira pretukao našeg tihog i bolešljivog rođaka A.

Nastava je u cijeloj školi prekinuta, učenici pušteni kućama, a u zbornicu je ubrzo nahrupila bulumenta milicije, socijalnih radnika, pedagoga, psihologa, nekoliko mračnjaka iz DB-a, te moj otac i ja. Otkud ja tu i kako su me uopće pustili, ne mogu se sjetiti.

– Dajte dnevnik – reče jedan od mračnjaka, a servilna direktorica spremno mu ga pruži.

– Šta je, bre, ovo?! Pa, ovo nije moguće! Dete ima sve petice – konsterniran je mračnjak.

– Pogledajte ima li neopravdanih izostanaka – jeknu u očajanju mom bratu nesklona školska psihologinja.

– Nema! Nijedan!

– Moj je sin dvostruki republički prvak i državni viceprvak iz fizike i matematike – dobaci otac.

– Ti ćuti, drtino matora! Niko te ništa nije pitao – zaurla mračnjak.

– Ćaća ti je matora drtina, seljačino – odbrusi otac, a varnice mu zaiskriše iz očiju.

– Ama, kome ti to… – zapjeni mračnjak, ali drugi lik, još mračniji od njega, povuče ga za rukav, ušutka i umiri.

Nakon kratke pauze, mračnjak ispitivač poziva mog brata i obraća mu se:

– Jesi li svestan šta si napravio?

– Jesam.

– Zašto si to uradio?

– Prezirem nepravdu i nasilnike.

– To je sve?!

– Nije. Svaki napredan i osviješten Titov omladinac postupio bi isto. Borba protiv nepravde u našem samoupravnom socijalističkom društvu imperativna je dužnost i obaveza za sve nas.

– Hoćeš li nastaviti “borbu protiv nepravde”?

– Ako bude potrebe. A vjerovatno hoće. Borba protiv nepravde neprekidan je proces. Tako nas je drug Tito učio.

– Dobar, dobar! Namazan si, ali dobar – reče mračnjak i na skamenjenom licu mu se pojavi nešto nalik na osmijeh. Pogleda još jednom u brata, diže se i suho procijedi:

– To bi bilo sve. Idemo! Nemamo mi ovde nikakvog posla.

U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena, naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti.

Eh, da, umalo zaboravih: i dalje smo u stanju “zamrznutog konflikta”.

Sljedeći članak

ROMAN O DAORSONU

PROČITAJTE I...

Onda ponorna fotografija: Zagrlio sam bol i ona je zagrlila mene. Sklupčani u noći, sa strahom smo pomišljali na san. Neki pisci neprestano prepričavaju priče drugih pisaca. Nije rijetkost da su uspješniji i poznatiji od pisaca čije ideje koriste. To zaista nema nikakve veze sa zaključkom ruskih formalista da se “u književnosti ne nasljeđuje od bogatih očeva, nego od siromašnih stričeva”. Riječ je zapravo o današnjem obliku epigonstva i njegovom položaju u društvu. O njegovoj nepodnošljivoj utemeljenosti. Zato su epigoni, tj. sinovi po vlastitom opredjeljenju, sudbina novog vremena i savršene oceubice. Svijest o tom pokazuje nadmoćni smiješak jednog od njih (ne znam samo kako se zadesio u kutiji)

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!