Jalijaš i genijalac

U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti

D. Ibrahimović moj je stariji brat. Kao i svi ostali u našoj porodici, visok je, snažan i markantan. Darovit i pronicljiv, također. I tersli, da ne zaboravim. Nikad me nije volio, a ni ja njega. Razloga za to je mnogo, ali neću navesti nijedan, jer samo budale ujutro pričaju šta su radili noću, a mi Ibrahimovići, Bogu hvala, ne cijepamo bogomdanu noćnu pokrivku, ne razotkrivamo se, šutimo ujutro kao zaliveni, pa, eto, nismo budale, niti smo ikad bili.

D. je bio bolji učenik od mene: ja sam učio selektivno, samo ono što mi se dopadalo, on je učio sve, temeljito i vrijedno. Bio je učenik generacije u osnovnoj školi. Pride i republički prvak na natjecanju iz fizike i matematike, a potom viceprvak na državnom natjecanju održanom u Novom Sadu.

Iz Novog Sada se vratio natmuren i bijesan. Ušao je bez pozdrava u kuću i s gađenjem bacio na sto vicešampionsku plaketu. Nije rekao ništa, ni mi nismo rekli ništa, a na licu mu je pisalo: “Pokrali su me, lupeži! Bio sam bolji, mnogo bolji od svih, a bez šampionskog odličja ostao sam samo zato što sam musliman.”

I, premda je bila duboka noć, bogomdana noć koja sve ili gotovo sve pokriva i u kojoj se štošta može i glasnije reći, otac je, i sam svjestan da mu sin zaista jeste pokraden, ljutito, podignutih obrva i ne bez gnušanja, ugasio dopola dopušenu nišku “Drinu”, okrenuo se ka majci i polušapatom joj rekao: “Od danas ne pušim cigare iz Srbije.” I nije.

D. je bio čudan dječak. Možda i previše čudan, jer je u njemu, i zbunjujućem i teško spojivom sinkretizmu, egzistirao i genijalac i jalijaš. Prezirao je nasilje i nasilnike, osobito one – a takvih je u to vrijeme u našem okruženju bilo mnogo – koji su, onako usput, iz čiste obijesti, maltretirali slabije od sebe. D. bi tad prilazio nasilniku, progutao uobičajene psovke, patosirao ga s dva-tri kratka krošea i odlazio bez riječi. I, zanimljivo, počesto nije poznavao ni nasilnika niti žrtvu nasilja, pa je kao takav vrlo brzo stekao svojevrsnu robinhudovsku reputaciju – nejaki su ga uvažavali, a nasilnici naširoko zaobilazili.

Godine 1973, u osmom razredu osnovne škole, okićen još jednim naslovom republičkog prvaka na natjecanju iz fizike i matematike, pravi za to vrijeme, a vrijeme je bilo i rigidno i olovno, u povijesti škole nezabilježen i gotovo nezamisliv incident: ušao je u jedan od razreda i usred časa doslovno premlatio nekog kabadahiju koji je netom prije toga, na velikom odmoru, iz čista mira pretukao našeg tihog i bolešljivog rođaka A.

Nastava je u cijeloj školi prekinuta, učenici pušteni kućama, a u zbornicu je ubrzo nahrupila bulumenta milicije, socijalnih radnika, pedagoga, psihologa, nekoliko mračnjaka iz DB-a, te moj otac i ja. Otkud ja tu i kako su me uopće pustili, ne mogu se sjetiti.

– Dajte dnevnik – reče jedan od mračnjaka, a servilna direktorica spremno mu ga pruži.

– Šta je, bre, ovo?! Pa, ovo nije moguće! Dete ima sve petice – konsterniran je mračnjak.

– Pogledajte ima li neopravdanih izostanaka – jeknu u očajanju mom bratu nesklona školska psihologinja.

– Nema! Nijedan!

– Moj je sin dvostruki republički prvak i državni viceprvak iz fizike i matematike – dobaci otac.

– Ti ćuti, drtino matora! Niko te ništa nije pitao – zaurla mračnjak.

– Ćaća ti je matora drtina, seljačino – odbrusi otac, a varnice mu zaiskriše iz očiju.

– Ama, kome ti to… – zapjeni mračnjak, ali drugi lik, još mračniji od njega, povuče ga za rukav, ušutka i umiri.

Nakon kratke pauze, mračnjak ispitivač poziva mog brata i obraća mu se:

– Jesi li svestan šta si napravio?

– Jesam.

– Zašto si to uradio?

– Prezirem nepravdu i nasilnike.

– To je sve?!

– Nije. Svaki napredan i osviješten Titov omladinac postupio bi isto. Borba protiv nepravde u našem samoupravnom socijalističkom društvu imperativna je dužnost i obaveza za sve nas.

– Hoćeš li nastaviti “borbu protiv nepravde”?

– Ako bude potrebe. A vjerovatno hoće. Borba protiv nepravde neprekidan je proces. Tako nas je drug Tito učio.

– Dobar, dobar! Namazan si, ali dobar – reče mračnjak i na skamenjenom licu mu se pojavi nešto nalik na osmijeh. Pogleda još jednom u brata, diže se i suho procijedi:

– To bi bilo sve. Idemo! Nemamo mi ovde nikakvog posla.

U godinama koje su slijedile, brat je, ko bi sad znao zbog čega, prestao “kristalizirati” pravdu iz nepravde, smirio se i povukao. Također, protokom vremena, naši susreti bivali su sve rjeđi, razgovori sve škrtiji i usiljeniji, a tako je i danas. I tako, valjda, treba biti.

Eh, da, umalo zaboravih: i dalje smo u stanju “zamrznutog konflikta”.

Sljedeći članak

ROMAN O DAORSONU

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!