Ja, Srbin, u Turskoj

Moj je odgovor, sada već klišeizirani, na pitanje kako se osjećaš u Turskoj, ili kako si primljen u Turskoj: “Od prvog sam se dana ovdje osjećao bolje i prijatnije bez znanja jezika, nego u Mađarskoj sa znanjem jezika”. Dvije napomene, prvo: kliše je istinit, i drugo: ne dam ništa loše na Mađarsku i Mađare. Budimpeštu, u kojoj sam proveo malo više od sedam prvih godina migracije, i dalje volim od sveg srca. Međutim, istina je da različiti mentaliteti postoje i da su neki više kompatibilni, a neki manje.

 

Upitan od strane rođaka, prijatelja ili poznanika da kažem nešto o toj kompatibilnosti mentaliteta, pribjegavam ukazivanju na razlike pa mi je klasičan odgovor da Turci imaju manje-više isti mentalitet kao narodi balkanskih prostora, ali su za razliku od Srba ljubazni i lijepo vaspitani, a to meni kao Srbinu jako prija. Naravno, radi se o generalizacijama koje, kada su negativne, nisu fer prema velikom broju pojedinaca, ali generalizacije nastaju od prosjeka.

Istine radi, kada sam prvi put putovao u Istanbul, maja 2000. godine, nemajući pojma da ću u sljedećih nekoliko dana odlučiti da se u njega i preselim, nisam znao šta očekivati. Išao sam se upoznati uživo, ili što se u žargonu socijalnih mreža kaže u 3D-u, s djevojkom s kojom sam upao u stanje virtualne zaljubljenosti. Elem, kao što rekoh, nije trebalo dugo da odlučimo živjeti zajedno, a pitanje gdje bilo je jednostavno riješiti – nema nikakvog smisla da oboje budemo migranti u Budimpešti, ja sam stranac tamo, te mogu biti stranac i ovdje.

Stranac? Redovna prva reakcija, i tada i sada, kada čuju odakle sam, bila je: „Aha, komšo“, pa slijedi ili priča o precima koji su došli s Balkana ili navođenje imena srpskih sportista (u početku samo fudbalera, sada i košarkaša) koji igraju u turskim timovima. Ta bi druga varijanta mene, tutumraka za sport, potpuno zbunila. Zapravo, u početku me je i to komšija bunilo, jer mi je u glavi bio koncept (neposrednog) susjedstva, pa me to tjeralo na razmišljanje o preskočenoj Bugarskoj. No, brzo shvatih da je pojam komšiluka mnogo širi od neposrednog susjedstva, a kada se radi o bivšoj šestovjekovnoj imperiji koja se prostirala na preko 5 miliona kvadratnih kilometara, onda je i pojam komšiluka jako širok. (Nešto što je Davutoğlu, pišući Strategijsku dubinu, pokušao objasniti svijetu.)

Moram kazati da se nisam nikada primio na do bola pojednostavljenu predstavu o pet vjekova osmanlijskog / turskog zuluma s jedne strane te ponosnih, drčnih, ustaničkih, nepokorivih Srba s druge, kakva nam je bila servirana tokom školovanja u SFRJ. Jednostavno je pet vjekova previše vremena da ta dva koegzistiraju na istom prostoru. Međutim, bez obzira na to da li se primio ili ne na više ili manje mitomanske verzije nacionalne historije, čovjek se ovdje mora sresti s asimetrijom historije (barem ja to tako zovem). Naime, ono što je mitološka kičma jednog naroda (na primjer Srbima Kosovska bitka) ne mora biti više od fusnote u historiji drugog (ista ta bitka). Ne treba pokušavati da se iz toga izvuku nikakvi kvalitativni sudovi. Jednostavno, to je tako.

Asimetrična historija vodi različitim percepcijama Drugog. Stoga nije čudo da se Srbi, pogotovo otkako masovnije dolaze na turska mora, stalno i do iznemoglosti prijatno iznenađuju prijateljskim odnosom Turaka prema njima (poslovično gostoprimstvo nastranu). Mit i (nacionalna) historija u susretu s konceptom komšiluka.

Da sad ne ispadne sve med i mlijeko, za petnaest godina života ovdje mogu nabrojati dva slučaja koja se mogu podvesti pod rubriku ne baš prijatno (ili ne baš jako slana šala), a da su uzrokovana mojim etničkim porijeklom. Potpuno identični događaji s različitim ljudima. Kada u razgovoru shvate da nisam sunećen, moj domaćin (kažem dva puta različiti ljudi prave isti štos) ustaje od stola, odlazi u avliju, vraća se sa sjekirom i kaže: „Sada ćemo to srediti”. Radi se o urbanim, obrazovanim, pozapadnjačenim i, reklo bi se, sekularnim Turcima. Naravno, epizode se završavaju smijehom, ali su, s obzirom na protagoniste, indikativne.

Ogroman je broj ljudi ovdje koji na neki način vuku porijeklo s Balkana. Razmjere tih seoba i razmjene stanovništva jesu gargantuanske. Ovih se dana to malo više pominje zbog Jermena i 1915. godine. Brojevi u milionima raseljenih, protjeranih, razmijenjenih lete na sve strane. Tako da onda nije čudna situacija od prije dvije godine, kada mi je električar (bugarski Turčin rođen u Burgasu) doveo majstora za televizijsku antenu, Kurda rođenog u Mardinu, koji, kad je čuo odakle sam, reče: “Dobar dan! Kako si?”, i odmah dodade na turskom da mu je baka došla s Balkana i da zna samo toliko.

Valjda naslanjajući se na činjenicu o tim migracijama, u srbijansku informativnu kanalizaciju puštena je, navodno iz Društva srpsko-turskog prijateljstva Inat, prije par godina informacija o 9 miliona Srba u Turskoj, od kojih čitava 3 miliona živi u Istanbulu. Da ne govorimo o tome da se sve što se pripusti na internet umnožava, jer je taj kvazičlanak bio preštampavan i u analognom svijetu, da ne kažem – hvatao je korijen.

Uzaludno je (bilo) objašnjavati da je zadnji popis stanovništva Turske, u kome su postojala pitanja po kojima bi se aproksimacija broja neke etničke skupine mogla uraditi, bio daleke 1965. godine. Bila su tri pitanja o jeziku: 1. Maternji jezik; 2. Jedini jezik; 3. Drugi jezik. Isto tako bilo je uzaludno navoditi rezultate. Za srpski jezik rezultati su: 1. Maternji jezik – 6,599; 2. Jedini jezik – 776; 3. Drugi jezik – 58.802. Uzalud, s vremena na vrijeme to ponovo ispliva po društvenim mrežama. No, svakako je zanimljiv fenomen da se navodno iz Društva srpsko-turskog prijateljstva Inat naduvava nacionalistički balon s primjesama nostalgije prema Osmanskom carstvu.

“Svi smo mi Osmanlije” bila je lajtmotiv rečenica na čudesnom i lijepom druženju enfant terrible turske historiografije Kadira Mısıroğlua, Gilada Atzmona, bivšeg Izraelca, džez-muzičara i filozofa, autora The Wandering Who?, izuzetne studije o jevrejskoj identitetskoj politici, i moje malenkosti – bivšeg Jugoslovena.

 

PROČITAJTE I...

Poslije decenija stagnacije i veoma usporenog razvoja, a nakon petnaest godina ubrzanog, teško je očekivati od Turske da stane. No, SAD i EU moraju se pomiriti s tim da se zubna pasta ne može vratiti u tubu, te da sada imaju posla sa zemljom koja zahtijeva ravnopravni tretman

Važnost ovog procesa ne može se precijeniti upravo zbog veze FETÖ-a s pučem. Ta veza, koliko god bila jasna u Turskoj, (i dalje) jeste nejasna ili “nejasna” posmatračima izvan Turske. Strani izvještači, barem sudeći po tome kako se o početku suđenje izvještava u inostranstvu, potrudit će se da to tako (nejasno) i ostane

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!