IZRAŽENA DUŠA BOŠNJAČKE TRADICIJE POD JUGOSLAVENSKIM ATRIBUTOM “SVIH NARODA I NARODNOSTI”

Ono što je bitno za reći jeste to da arbitriranje u vezi sevdalinke, kao nacionalne bošnjačke pjesme i kulturne baštine BiH, ne možemo prepuštati amaterskim udruženjima, bez obzira na svu količinu njihovog entuzijazma i folklornog aktivizma koji je istom vrlo bitan za unutarnju kulturnu dinamiku jednog naroda

Nedavno nas je iznenadilo imenovanje bosanskog stećka kao regionalne baštine od UNESCO‑a. Uslijedile su logičke reakcije o definiciji te baštine koju, čini se, ipak ne mogu baš svi u regiji podjednako baštiniti. O tome se pisalo i još će se pisati. Reakcije su uslijedile tek nakon imenovanja, ali sada je kasno i bosanski stećak postao je zajednička kulturna baština BiH i država u njenom okruženju. Ali, kao što je poznato, zemlja bez svojih kulturnih baštinskih ishodišta jeste zemlja bez identiteta. Stoga je Udruženje muzičkih umjetnika Tuzle potaknulo inicijativu da se sevdalinka stavi na listu nematerijalne baštine UNESCO-a, ali već sada postoji bojazan da bi se slično moglo dogoditi i s tom usmenoknjiževnom i melopoetskom (tradicijskom) tvorevinom. No, s tom urbanom muslimanskom pjesmom nije sve eterično poput prijepora oko stećaka, sljemenaka, mramora, monolita, kamenova, krstača ili ploča za koje i dan danas traju sporenja čijem kulturnom nacionalnom kodu pripadaju.

Ozbiljna sumnja u to što se čuva u “izvornom” obliku

Sevdalinka je po definiciji bošnjačko-muslimanska narodna (gradska ljubavna) pjesma, što podrazumijeva da je time i bosanskohercegovačka. Iako, ostaje otvoreno pitanje šta ćemo s bošnjačkim sevdalinkama koje su nastajale na prostoru Sandžaka, s obzirom na to da je Sandžak dio Srbije i Crne Gore, pa se pitamo mogu li te sevdalinke u današnje vrijeme biti bosanskohercegovačke. Uz to, po nalazima Muniba Maglajlića, prva sevdalinka nastala je na području hrvatskog Klisa, koji je tada, baš poput Sandžaka, bio dio Bosne. Naime, riječ je o ljubavnom zbivanju s kraja 16. stoljeća koje govori o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije. Lijepi Adil sevdalijski je i nagonski zapjevao ugledavši prelijepo djevojče Mariju na splitskom pazaru gdje je prodavao vosak, med i mirisno ulje, i tako postao prvi poznati pjevač (pjesnik) sevdalinke i bošnjačkog usmenog pjesništva općenito, kako je to ustvrdio veliki autoritet u historijsko‑kritičkim proučavanjima usmene književnosti Munib Maglajlić.

No, tako ne misli Ramiza Milkunić, predsjednica Udruženja muzičkih umjetnika Tuzle, koja smatra da se mora znati da “sevdalinka nije nikako muslimanska niti bošnjačka, ona je svih naroda i narodnosti Bosne i Hercegovine”. Ne možemo a da ne primijetimo potonji tipično jugoslavenski atribut “svih naroda i narodnosti”. Naime, upravo je u eri jugoslavenskog folklorizma došlo do svojevrsne “ciganizacije” (dr. Enes Kujundžić) u kojoj se sevdalinka utapa u kafanski background. No, smiruje nas činjenica da još 1937. godine njemački slavista Gerhard Gezman objavljuje tekst svoga predavanja, koje je prethodno održao u Beogradu, pod naslovom O značaju narodne pesme za nacionalnu kulturu jugoslovenskog naroda, u kojem ističe: “U ovim sevdalinkama izražena je duša muhamedanskog gospodstva od koga danas ima samo bednih ostataka i koje je stajalo u velikoj suprotnosti sa pravoslavnom i katoličkom rajom, onom istom rajom koja danas bez ustručavanja proglašuje ove sevdalinke za svoju duševnu i duhovnu svojinu.”

Ramiza Milkunić ujedno vodi Festival sevdalinke u Tuzli i tvrdi da je čuva “u izvornom obliku”. Ozbiljna sumnja u to što se čuva u “izvornom” obliku jesu i klipovi na YouTubeu nastupa Ramize Milkunić u kojima primjećujemo da se njen repertoar kreće od pokušaja interpretacije sevdalinke u tradicijskom obliku i izvođenja hardcore turbofolka u Svijetu Renomea Republike Srpske. Dovoljno je vidjeti kostimografiju gospođe Ramize Milkunić koju čini tigrasti kostim u kojem izvodi kafanski turbofolk i odmah shvatiti njen popularno trivijalni etnomuzikološki ukus te posumnjati da bi s takvim muzičko‑scenskim nastupom mogla očuvati sevdalinku u izvornom obliku. No, ipak ne treba biti odviše strog. Prema dostupnim klipovima na YouTubeu, Ramiza ima vrlo dobar glas, a na svome repertoaru ima i klasične sevdalinke koje lijepo izvodi uz harmonikaški ansambl ili uz saz. Po srijedi je vjerojatno, s jedne strane, mogućnost veće zarade i estradne prodornosti turbofolka, a s druge strane ljubav prema “poravnom” pjevanju i “kucanju” u saz i spram muzičko‑poetskih tema sevdalinke.

Po svemu sudeći, interpretator sevdalinke ne mora, a ponekad naprosto i ne može situirati ovu glazbenu formu u kulturni ambijent u kojem je ponikla i bila zapisana, a potom i pjevana na bosanskom jeziku, kojim su se oduvijek služili Bošnjaci, te je u njih pamćenje o sevdalinci i njeno arhiviranje, s koljena na koljeno, naprosto identitarni nalog. Kako god bilo, interpretator sevdalinke nije po automatizmu i znalac sevdalinke. Čak bismo rekli da nema ništa skandalozno u razumijevanju određivanja sevdalinke od ljudi poput Ramize Milkunić, koja je za nju kulturno blago Bosne i Hercegovine (što ona zaista i jeste budući da je nastala na tom području), ali za nju sevdalinka nipošto nije duhovno kulturno blago Bošnjaka posebno. Riječ je o nedovoljnoj upućenosti u trenutku kada ova glazbena vrsta doživljava genezu promjena od izvorne do tzv. “nove sevdalinke”, u kojoj dolazi do fuzije folklorne i moderne muzike, pa time i neminovnih ugrožavanja naše i zajedničke baštine. Takvi se aranžmani posve razlikuju od tradicionalnih napjeva jer se muzički približavaju zapadnoj publici, ponekad i u bluz i džez nijansama i verzijama. I opet ništa strašno jer je to nezaustavljivi trend u svijetu već nazvan kao world music, iako ni on ne označava svu muziku svijeta, već onu koja je vezana uz narod i njegovu muzičku praksu.

Arbitriranje u vezi sevdalinke ne možemo prepuštati amaterima

Iz takvih modernih konstelacija nastaju i novi aranžmani sevdalinki. Vjerojatno zbog kompleksa inferiornosti traži se novo ruho za ono što već odavno postoji, i to u skladu s potrošnom produkcijom muzičke industrije. Zbunjuju nas jedino vrhunske muzičke improvizacije na temu sevdalinke, kao kod grupa Mostar Sevdah Reunion i Damir Imamović Trio, te kod izuzetnog vokala Amire Medunjanin. Izvorna je sevdalinka, prije svega, u izvedbi sazlija, stoga se pitamo: Može li se sazlija svojim autentičnim “kucanjem” u saz prilagoditi world music žanru, a da se ne izgubi inovativnost i umijeće? Teško. Novokomponirani aranžmani približavaju se suvremenoj new age ili vašarskoj konzumaciji, ako se već ne prodre u neki novi žanr s osloncem na sevdalijsku potku.

Ono što je bitno za reći jeste to da arbitriranje u vezi sevdalinke, kao nacionalne bošnjačke pjesme i kulturne baštine BiH, ne možemo prepuštati amaterskim udruženjima, bez obzira na svu količinu njihovog entuzijazma i folklornog aktivizma koji je istom vrlo bitan za unutarnju kulturnu dinamiku jednog naroda. Upravo je zato bitno da se brigu o sudbini sevdalinke, kao dijela nematerijalne baštine pod zaštitom UNESCO-a, prepusti struci u sklopu institucionalnog zbrinjavanja dokumentarnih zapisa, od sveučilišnih profesora usmene bošnjačke književnosti (a prof. dr. Munib Maglajlić iza sebe je ostavio i relevantnu literaturu i relevantne doktorande), pa do etnomuzikologa, etnologa, arhivara i slično. Od institucija “zaduženih” za tu vrstu poslova najpozvaniji su zavodi za kulturno‑historijsko naslijeđe, i oni kantonalni i oni federalni.

Razumijemo potrebu entuzijasta i lokalnih interpretatora sevdalinki poput Ramize Milkunić, koji mogu postići i začuđujuće rezultate u promoviranju ove pjesme, da posredstvom sevdalinki, prijemčivoj za razne uši bez obzira na nacionalnost, spaja ljude, pa tako poboljšava i narušene međuetničke odnose u BiH i regiji. No, to se ne odrađuje tako da im se sevdalinka izručuje kao zajednička baština. O čemu je riječ? Ilustrativan je primjer Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, dakle, vjerski objekt koji praktično služi za obrednu službu pravoslavnim vjernicima. Ona je ujedno i kulturna baština, prije svega, bosanskih Srba, a potom i svih drugih građana BiH. Ista je stvar s Carevom džamijom, koja je kao kulturna baština historijski spomenički objekt svih građana BiH, ali to ne umanjuje njenu namjenu kao bogomolje muslimana Bošnjaka, koji su ujedno njeni izvorni baštinici. Na razini interpretacije i emocija čitav svijet može baštiniti sevdalinku, svi koji s njom uspijevaju komunicirati. No, to ne umanjuje spoznaju da je ona bošnjačka narodna pjesma, a zatim i bosanskohercegovačka. Slično je s tradicionalnim fadom, kojega je čitav svijet zavolio upravo kroz autentični ili world music trendove, te da ga se pjeva i interpretira širom svijeta, ali to ne umanjuje činjenicu da je riječ o portugalskoj narodnoj pjesmi.

To da je sevdalinka bošnjačka narodna pjesma nikome ne bi trebalo smetati, ona se time ne otuđuje ni od bosanskih Hrvata ni od bosanskih Srba, samo se locira njeno ishodište. A Bošnjaci bez toga identitarnog ishodišta ostaju u kući bez temelja u kojoj ne stanuje njihov kulturni identitet. To da se zamamna sevdalinka prožimala i sa srpskim i hrvatskim i jevrejskim napjevima također ne treba zbunjivati jer se ona korijenski i nadalje definira kao bošnjačka narodna pjesma. Podsjetimo da je, naprimjer, hercegovačka ganga zaštićena kao hrvatska nematerijalna baština pri Ministarstvu kulture Hrvatske iako je rado izvode i Bošnjaci Gačani, pa nitko nema u tom smislu obostranih zamjeranja. I francuska renesansna glazba puno duguje arapskim utjecajima, ali je i dalje francuska renesansna glazba, očaravajućeg “štima” jedne lutnje, koja je melodije prožimala s arapskim oudom. U tom složenom poslu očuvanja tradicionalne bošnjačke i bh. baštine treba biti krajnje oprezan jer, po mnogima, nitko ne može ustvrditi što je izvorna sevdalinka i kako je zvučala u prethodnim stoljećima, stoga, sačuvajmo u svojoj izvornosti ono za što smo već stručno ustanovili da je izvorno, i tada se nećemo plašiti modernističkih verziranja i melopoetskih “dograđivanja”.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!